Usred ponosne Hercegovine niknula Aleja ćirilice

Dok se u Hrvatskoj vode nanovo probuđene rasprave o ćirilici, u Hercegovini je ona, barem u Kočerinu, gotovo na svakom koraku.

Pritom ne mislimo na dvojezične oznake kakve se inače mogu vidjeti na prometnim znakovima uz ceste s one strane granice, po sili zakona, nego na ćirilična slova velika gotovo metar i pol. Točnije, slova su visoka 1,4 metra, a debljina slova je po 25 centimetara.

I nikome ne smetaju. Iako se na ruti dugoj jedva nekoliko kilometara nalaze na čak pet lokacija. Ne smetaju čak ni onima koji na prvi pogled ne uviđaju razliku u izgledu između pojedinih slova od onih koje smo, mi metuzalemi što smo osmoškolci bili još u bivšoj državi, s više ili manje muke naučili kao ćirilična.

U tom tipičnom hercegovačkom selu nadomak Širokog Brijega živi čovjek kojemu, ne samo da ćirilica ne smeta, nego su ga iz Srbije optuživali – da im je ukrao ćirilicu! Da, baš tako. Savjetnik predsjednika Srbije za kulturu Radoslav Pavlović je, čuvši za ćirilična slova kod Širokoga, kazao kako ga nakon “hrvatske ćirilice” u Kočerinu ne bi začudilo ni da “sveti Sava bude proglašen Hrvatom, imajući u vidu proglašavanje Ruđera Boškovića Hrvatom ili pokušaj da stave Nikolu Teslu među Hrvate”.

DESETOGODIŠNJI PROJEKT

“Ne treba se ničemu čuditi!” kazao je istim povodom Pavlović, očito jedva dočekavši i najmanji povod za razvijanje svojih pseudoantropoloških teorija, dodajući kako i “prisvajanje ćirilice” dokazuje “viševjekovnu kleptomaniju” u slučaju Hrvata.

“Glavni krivac” za uskrsnuće ćirilice usred ponosne Hercegovine, čiji se stanovnici inače rado diče svojim hrvatstvom, u koje se, po novokomponiranim interpretacijama nacionalnog identiteta, ćirilica gotovo ni najmanje ne uklapa, upravo je ovih dana okončao svoj desetogodišnji projekt izgradnje Aleje hrvatske ćirilice. I upravo je ta činjenica, da je riječ o ideji starijoj od desetljeća, njegov glavni argument pred svim politikantskim interpretacijama, ma s koje strane i ma od koga dolazile.

Uostalom, nije ovo prvi put da su novinari došli u Kočerin potražiti Grgu Mikulića, predsjednika Turističke zajednice Širokog Brijega, koji je na ovu ideju došao inspiriran znanstvenim skupom “Viganj i njegovo doba” održanim 2004. godine, u povodu 600. obljetnice Kočerinske ploče. Riječ je o nadgrobnom spomeniku Vignju Miloševiću, plemiću iz doba kralja Tvrtka, koji sadrži popis bosanskih vladara, ali predstavlja i vrijedan dokument izvornoga zapadnoštokavskog ikavskog govora.

U međuvremenu je ćirilica bezbroj puta aktualizirana iz različitih razloga, nažalost, najčešće uglavnom politikantskih, no agilni Grgo, inače strastveni zaljubljenik u povijest, “gura” svoje neovisno o svemu tome. Gleda u prošlost i misli na budućnost.

Na temelju svjedočanstva iz srednjeg vijeka, njemu posebno važnog i zato što Kočerinska ploča čuva i prvi spomen imena njegova mjesta, koji ga je inspirirao za čitavu priču o Aleji ćirilice, intenzivno planira turističku ponudu koja će obogatiti ulazak BiH u Europsku uniju, što bi se, drži Grgo, trebalo dogoditi tamo negdje oko 2025. godine. Upravo je za to vrijeme tempirao i neke druge projekte koji bi mogli privući turiste, počevši od Muzeja duhana i rute Put duhana, koja bi privukla one koji traže aktivni odmor, ali kaže, ne bi sad još sve otkrivao…

“Ovo je spomenik hrvatskoj ćirilici, način da je otrgnemo od zaborava. I ne znam zašto bi se netko toga trebao sramiti ili mu biti neugodno?! To je pismo kojim su se naši preci na ovim prostorima koristili više od pet stoljeća u civilnoj korespondenciji. Hrvatska ćirilica, poznata i kao ‘arvatica’, nadjačala je u upotrebi glagoljicu, koja ostaje i dalje crkveno pismo, sve dok je nije latinica potisnula početkom 16. stoljeća.

Na hrvatskoj ćirilici je, među ostalim, napisana i Povelja Kulina bana u 12. stoljeću; na njoj u 17. stoljeću piše fra Matija Divković… Svi znaju za Poljički statut, Dubrovački molitvenik iz 1512. godine… Kao i srpska ćirilica, i ‘arvatica’, koju je poslije arheolog Ćiro Truhelka nazvao bosančicom, ima korijene u grčkim slovima, pa tako, eto, hrvatska ćirilica ima i znak za ‘jat’. To je dio našeg identiteta.

Tko se odriče svoga, neće imati budućnosti, to je sigurno! Ostat će suvi, golaći… Na kraju, to je isto kao da se odreknemo i glagoljice zato jer su je koristili i drugi narodi! Tom logikom se možemo odreći i arapskih brojeva”, u jednom dahu će Mikulić, ponosno nam pokazujući posljednju fazu projekta, slova na odmorištu Podkraj, uz cestu između Posušja i Širokoga, gdje je postavljena i panoramska ploča na kojoj su označene lokacije ostalih kamenih spomenika hrvatskoj ćirilici te obližnja nekropola, na kojoj je i pronađena Kočerinska ploča.

ZANIMLJIVO TURISTIMA

“Ovdje se i autobusi i automobili zaustavljaju, a odavde se vidi i čitav prostor u dolini, na kojem se nalaze ostala slova, tako da može biti jedna zanimljiva i poučna turistička ruta danas-sutra. U svakom ćiriličnom slovu je isklesano i manje latinično, da se lakše čita… Znate, dobro sam zapamtio riječi profesora doktora Srđana Markovića, autora prvih knjiga o ekonomiji turizma u bivšoj Jugoslaviji, koji je bio cjenjeniji u inozemstvu nego ovdje jer je spadao u politički nepodobne.

On je, kao profesor na Ekonomiji u Dubrovniku, jednom kazao nama, tada mladim studentima, da se pokrenemo. ‘Kako možete gledat nas stare’, kazao je svjestan da se svijet ne vrti oko njega. Kazao je i kako se svijet na globalnoj razini sve više integrira, a na nacionalnoj individualizira. Oni koji ne budu imali što donijeti u zajednicu svjetskih naroda, propast će, izgubit će se. I ja sam to bukvalno shvatio! Što ćemo mi to unijeti u zajednicu svjetskih naroda?

Ako ne unesemo kulturnu baštinu, onda se naše ime ubrzo neće više ni spominjati!” nastavlja Mikulić i žarom zaljubljenika u starine nastavlja: “Pred skup o Vignju i njegovu dobu počeli smo čistiti taj prostor nekropole, to je sve bilo zaraslo, 30 šlepera smeća i raslinja smo odvezli otamo od 2002. godine”, sjeća se Mikulić, koji ne žali ni truda ni vremena kad je u pitanju istraživanje prošlosti svoga kraja.

“Žena se navikla, a kad nešto voliš, onda ništa nije teško”, kazat će. “Jedno vrijeme sam živio i radio u Dubrovniku, gdje sam i studirao, pa onda i u Splitu, i nisam uvijek radio ono što volim. Jedno vrijeme sam križao duhan, trebalo je preživjeti. Ali uvijek sam nalazio vremena za ono što me oduševljavalo, uvijek sam nakon posla čitao ili pisao, obilazio zanimljive lokacije.”

Nisu ga svi od početka podržavali u projektu oživljavanja ćirilice. Zabadava što je hrvatska.

“Dobro, nisam ja u to vrijeme ni htio da se previše piše o tome, ali kad sam postavio slova kod škole, valjda je naišla neka pijana svatovska ekipa i oborila je jedno slovo. Nisu ga razbili, jer to i nije tako lako, ali su ga bacili na travu. Ali i njih je Bog posla!” ne skida smiješak s lica Mikulić i kad govori o neugodnim epizodama.

– Kako to mislite “Bog ih je posla”, mislim, očito je da su došli rušiti?

– Ma ja bih ih počastio najradije! Zašto? Pa zato jer sam tako shvatio da bi slabo učvršćena slova mogla ubiti koje dijete iz škole. Znate kakva su djeca, pentraju se, igraju… I tko bi bio odgovoran da se to, ne daj Bože, dogodilo?

Pa ja. Zato kažem da je i ove što su bacili slovo Bog posla. Jer smo nakon toga utvrdili, ankerovali sva slova, i sad bi triba ili bager ili bi ih mora minirat! – kaže Mikulić.

I danas se tu i tamo dogodi da ga netko napadne zbog hrvatske ćirilice. Srećom, samo verbalno.

– Neznanje uvijek rađa predrasudu. A predrasude uvijek u ljudima bude nekakvo nasilje i odbojnosti. Evo, baš nedavno netko je napisao na jednom portalu da je ćirilica u školi na Kočerinu nož u srce svim hrvatskim braniteljima. Pa sam mu odgovorio da ne manita! Problem je što se sve gleda kroz politiku. Da, bio je rat i agresija, ali ne možemo čitav život provesti u ratu…

I zaista, dok smo s Grgom obilazili “ćirilične lokacije”, mještani su mu veselo trubili iz automobila, neki se i zaustavljali, srdačno pozdravljali…

Dolazili su ovdje i novinari iz Srbije.

NAPALI GA SRBI

“Nakon što me taj savjetnik Tomislava Nikolića bio napao da im krademo ćirilicu, svašta se tamo pisalo, brljalo. I onda me nazvala novinarka RTS-a da bi ona došla ovamo. Rekoh, dođi, ali molim te samo budi korektna. I ona veli, dolazim. Došla ona, mislim da se zvala Nataša i da je porijeklom iz Trebinja bila, gleda slova i kaže – pa ovo nije ćirilica! Ja govorim – je. Ona će, ne, nije ovo srpska ćirilica.

Pa o tome se i radi! Ja se ovdje satra godinama objašnjavajuć da ovo nije srpska ćirilica, a ti odma shvatila. Hrvatska i srpska ćirilica imaju šest zajedničkih ćiriličnih slova i tri latinična, ali se svaka razvijala u različitim uvjetima i ima svoje specifičnosti, kao što postoji i recimo bugarska, obla glagoljica, dok je naša uglata ili kutasta…

– A nisam vas pitao tko je napravio sva ova slova.

– Ja – skromno će naš sugovornik.

– Ne, pitam tko je bio klesar.

– Pa ja, kažem vam – opet se smješka Mikulić, čovjek nevjerojatne energije, koji nađe vremena i za košnju trave i za sadnju lovor-višnji uz isklesana slova. Ovaj ekonomist s posebnim interesom za turizam uza sve to i piše.

“Priče i legende iz Hercegovine” jedna su od njegovih knjiga u kojoj je sabrao povijesne motive i mitove srednjovjekovne bosanske države i današnje Hercegovine.

Dok se pozdravljamo, mislim se kako bi – da nije ovakvih ljudi – zaborav poput teške zemlje zauvijek prekrio sve što nam je prethodilo. Jer, tek što je dovršio Aleju, Grgo već razmišlja o tome kako odgonetnuti koji bi ono svetac mogao biti na stećku iskopanom pokraj mjesne osnovne škole…

Hrvoje Prnjak/ slobodnadalmacija.hr

PUSTIMO DJECU NA MIRU

Upravo zato što razlozi njegova interesa za revitalizaciju baštine, pa tako i hrvatsku ćirilicu, nemaju veze s dnevnopolitičkim motivima, Mikulić se baš i ne upušta u aktualna razglabanja o ćirilici. “Ako netko hoće nešto znanstveno izučavati, treba mu to omogućiti. A što se tiče ćirilice u školama, postavlja se pitanje treba li djecu uopće dodatno opterećivati novim nastavnim programom?! To vrijedi i za srpsku i za hrvatsku ćirilicu, jer se u tom kontekstu može postaviti i pitanje što ćemo s izučavanjem hrvatske ćirilice. I ona je dio identiteta, ali mislim primjerenija interesu znanstvenika… Kod nas se sve to nepotrebno politizira, a politika je takva da voli skretati naglasak s bitnog na nebitno, da se narod bakće time i da se ne pita gdje mu je kruh”, kaže Mikulić.

4 komentara

  1. Hay ne bi bilo s goreg, da se ta slova fotografiraju – oni koji su daleko od vas, …da ih vide. ..
    Mozda mozemo i mi uocit razliku. …..
    Valjalo bi vidjeti kak izgledu slova…. pozzz

    Like(0)Dislike(0)
  2. Hebo te prof.Srdjan koji ti je usadija srbizam u tvoju tintaru.
    Nikako da se odlipis od tog srbizma.

    Like(0)Dislike(0)
  3. A koooolko te ovo zadovoljstvo kostalo do sada. Tj koliko je kostalo sviju nas i sta se moglo za drustveno dobro kupiti za te novce. Unaprijed hvala na odgovoru.

    Like(0)Dislike(0)
  4. Moglo se napravit na nekom brdu natpis tito ili kupit marama i plavi kapica vidim da mnogi zale

    Like(0)Dislike(0)

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora