Jedan prosječni hercegovački osamnaestogodišnjak ponedjeljkom popodne je udobno smješten ispred svog računala/ tv-a/ play-stationa. Razmišlja o prošlom, kujući istovremeno planove za nadolazeći vikend. Razmišlja na koji će se način „ulizati starcima“ da bi mu dali dovoljno novaca kako bi navečer primjereno izveo curu koju je nedavno upoznao.

I već vidi, mogao bi je odvesti do obližnjeg restorana, a možda ipak "skokne" do Posušja ili Mostara… Te misli mu prekida majka s riječima da je večera na stolu. Vidjevši da pripremljeno ne odgovara njegovom ukusu, uz prigovore majci na račun skuhanog, sjeda u očevo auto i odlazi trbuhom za kruhom u obližnji grill. Kada je već uspio pridobiti auto nailazi po prijatelja da „bace koju gradsku“. „Koja gradska“ se potom odulji na više njih, a ugledavši na terasi jednog od brojnih kafića „dobreeeee trebe“ sjedaju i da bi popili koju pivu. To se ne propušta, jer možda im se i „uvale“. Vraća se doma i prepire sa starijim bratom kako bi on večeras dobio auto, jer njemu treba večeras, on večeras ima planova, nije pošteno jer na njega je red da ide...

Sve u svemu, taj prosječni osamnaestogodišnji Hercegovac je bezbrižno dijete, živi dan za danom i uživa u svojim godinama. Živi kako mu je dato, kako i treba živjeti. Nije ni svjestan da mu je sve što ima servirano i da on samo treba uživati u tome. Samo uživati. I ništa više.

U isto to vrijeme dvojica (manje-više) prosječnih osamnaestogodišnjaka iz Tešnja pokisli stoje već satima uz prometnicu malog hercegovačkog gradića. Tu nisu kao turisti, a ni kao hodočasnici. Sa svojih 18 godina primorani su tražiti posao u dalekim i nepoznatim gradovima. Ne prebiru po džepovima jer su svjesni da već par dana nemaju sitnoga čak ni za hrane. U automobilima koji prolaze ne vide jel' auto njemačko, talijansko ili čije sve ne, niti koliko konja ima… To ih ne zanima. Njima je to auto samo sredstvo koje će ih, ako budu imali sreće, odvesti do sljedećeg mjesta u kojem će tražiti da ih netko zaposli. I nadaju se da će ovaj put zaraditi dovoljno da bi pojeli, platili prenoćište ili skupili za povratak kući. Na pitanje kakve su im Hercegovke uglas odgovaraju: „ Jarane, nije nam sada do njih“.

Ta djeca napuštaju sve svoje da bi radili bilo što za bilo koje novce. I kažu da novac nije bitan. I nije. Onima koji ga imaju. Ali zašto je njima i mnogim drugima mladost oduzeta, zašto i njima nisu date bezbrižne misli, zašto bez opterećenja ne mogu čekati sutra? Da, život je okrutan. Prema nekima nažalost mnogo okrutniji.

Jedan pojedinac koliko god htio ne može promijeniti svijet, a čak ni masa ljudi ne može istrijebiti siromaštvo i bijedu. U ljudskoj je prirodi valjda da je čovjek uvijek nezadovoljan, da se uvijek žali, da uvijek teži nečemu višem. Ali onaj čovjek koji ima zadovoljene osnovne ljudske potrebe bar može svaki dan zahvaliti Bogu na kruhu svagdašnjem i zahvaliti što mu nije dao pretežak križ. Žalosno da sve to malo ljudi shvaća. Barem dok ne naiđe netko tko će pokazati kako je njemu život težak. I onda čovjek na tren zastane, zapita se na što se sve žali, što sve želi, a što sve ima.

I to je sve. Sutra je novi dan. Svatko živi svoj život. Svatko se na svoj način bori… Uvijek će biti onih koji imaju i onih koji imaju mnogo manje.

grude-online.info

Komentara (13)

Napiši komentar
Molimo da sadržaj poruke bude u kontekstu članka. Osobni verbalni napadi bit će uklonjeni. Molimo ne koristite komentare za link osobne stranice. Takav link bit će uklonjen. Zbog velikog broja komentara koje nismo u stanju nadzirati molimo da sve neprikladne komentare za koje smatrate da trebaju biti izbrisani prijavite na link Prijavi Komentari su vlasnistvo njihovih autora.
Ime:
Naslov:
BBCode:
Komentiraj:

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved