Ana Jonjić: Rekli su mi da je gotovo, a onda su se pojavili moji anđeli čuvari

Od plahe, krhke travčice, koja se saginjala i na najmanji dašak povjetarca, do čvrstog i neprobojnog kamena. Živca kamena, kako se to kaže u Imotskoj krajini, onog tvrdog, koji ne puca niti na udare dinamita.

Tako bi nekako mogao započeti dirljiv roman, o jednoj djevojci junakinji, koja je uz pomoć ponajprije Boga, a zatim i stručnih ljudi hrvatskoga zdravstvenog sustava i svoje obitelji, došla sa samog ruba provalije na čvrstu stazu. Istina, trebat će još borbe, trebat će srca, ali nakon razgovora s junakinjom naše priče, uopće ne dvojimo da ona neće stati s obje noge na taj put, koji vodi u život i njegovo zadovoljstvo.

Riječ je o 23-godišnjoj Ani Jonjić iz Grubina kod Imotskog, mladoj studentici treće godine Pedagoškog fakulteta u Mostaru, nad kojom je stručni tim bolnice Merkur, na čelu s poznatim kirurgom dr. Stipislavom Jadrijevićem, izveo 12-satnu, iznimno zahtjevnu operaciju, čime joj je spasio život.

Ana, kao i svi njezini vršnjaci, sanjala je svoju diplomu, posao, sanjala je miran i sretan nastavak života. Skladna, mirna, kršćanska obitelj, otac Joško, majka Dijana, sestre Ivana i Marija, brat Josip, bilo joj je čvrsto jamstvo u tome. Ipak, preko noći, lijepa sanjarenja pretvorila su se u noćne more. U iščekivanja, zebnju, nemir…

Bijelo je u Ane postalo crno. Malo osipa po koži, mala malaksalost, nadutost i oticanje nogu, još tamo s početka prošle godine, tek su bili nagovještaj teške borbe koju je na svoja ramena preuzela ta djevojka. Nalazi nakon pretraga u splitskoj bolnici bili su zaprepašćujući. Karcinom nadbubrežne žlijezde s metastazama na jetri, s ozbiljnim prijetnjama na njegovo proširenje…

Za nalaz je prva doznala upravo inteligentna Ana.

– Najteže mi je, kad je sve u jednoj minuti prohujalo mojom glavom, tada bilo kako to kazati majci i ocu. Znajući ih kako paze mene i brata i sestre, bila sam prestravljena. No, Bog, i samo on, kao da mi reče: Ana uzmi svoj križ, ponesi ga, ja ću ti biti u pomoći.

I, vjerujte, zaista, vjerujte, mirno sam sve skupa prihvatila. Krenula je onda prava strka prema bolnicama. Biopsija u bolnici “Dubrava” koju sam odradila uz svoje predivne Imoćane dr. Marijana Kolovrata i dr. Antoniju Đuzel, pa Institut za tumore.

Tamo je bio moj Imoćanin, moj anđeo čuvar, dr. Ivan Milas, i konačno bolnica “Merkur” i moj spasilac, isto čovjek s kamena, Sinjanin prof. dr. Stipislav Jadrijević (na slici). Da ne zaboravim isto predivnu anesteziologinju, dr. Natašu Visković-Filipčić – prisjeća se Ana, pa nastavlja:

– Pazite, otvoreno su mi ti divni ljudi govorili, baš oči u oči. Nisu se libili kazati mi da i smrt treba uzeti kao ozbiljnu opciju, nisu mi okolišali i zato im hvala. To me još više učvrstilo, posebno u trenutku prije operacije kada se stvorio tromb u veni cavi koja vodi direktno u srce.

Život mi je visio o koncu. Operacija je trajala punih dvanaest sati, plemenite i stručne ruke moga dr. Jadrijevića znalački su sve izvele. Kažu da je to jedan od najzahtjevnijih zahvata ikada izvedenih u toj bolnici.

I evo, danas sam ovdje u svojim Grubinama, među svojom obitelji, kojoj ću, ako Bog dade da se sve ovo sretno okonča, čim završim fakultet i zaposlim se, nastojati vratiti bar djelić onoga što su učinili za mene. Shvatila sam, naime, u svojim najtežim trenucima da je obitelj sve na ovom svijetu i da ti nitko ne može pomoći kao oni.Toliko su me hrabrili, bili uz mene da sam čvršća neko ikada.

Odlučnim glasom priča svoju priču Ana Jonjić, naoko krhko lijepo stvorenje, a zapravo čvrsta žena.

– Da, danas sam čvrsta, čvršća od Biokove. Imala sam četiri kemoterapije, izdržala ih dobro, sada idem na još jednu u Zagreb, bit će to, uvjerena sam, sve u redu. I, eto, oporavljam se, mislila sam sada u veljači nastaviti studij, ali su mi profesori sugerirali: Ane, prvo zdravlje, za fakultet ima vremena.

– Nećete vjerovati – nastavlja nam Ana svoju dirljivu storiju – toliko sam s ovim iskustvom ojačala, da dijelim lekcije sestrama, bratu, prijateljima, kako se treba držati, kako se nositi s nevoljama. Prije mi je pitanje bilo koju šminku ili parfem staviti na sebe, a danas dijelim lekcije o čvrstoći, karakteru i stavu. Baš kada završim fakultet, nadam se, svojim budućim učenicima, iz prve ruke ću govoriti kako nikada nema predaje, kako život treba uzeti onakav kakav jest.

Treba vjerovati u Boga, ali i u sebe, jer sve vam je rizik u životu. Odete u zubara i možete nastradati, a kamoli proći operaciju na granici života i smrti. Promislila sam prije operacijskog stola: Ana, ti nemaš što izgubiti, možeš jedino dobiti.

I, vidite, dobila sam, vjerujem da jesam, želim biti zdrava, želim živjeti, želim svojim iskustvom pomoći ljudima ako se nađu u mojoj situaciji. A moja prva poruka je: vjerujte našim ljudima, našim liječnicima. Divni su to i stručni ljudi – zaključuje Ana Jonjić.

 

Majka Dijana: Posve sam druga žena

E, moj prijatelju, bila sam ti ja od onih majki koje dižu paniku čim se u kući netko prehladi.Trči tamo, ovamo, hajdemo k doktoru, daj tablete, ne spavaj. A kada danas nakon cijele priče moje Ane sve vidim, ja sam vam isto kao i ona, posve druga žena, pa i majka.

Svi smo dužni bolesti, samo neka je Bog uz nas, svoj križ treba ponijeti, boriti se da ne posrnete i ne predate se. To ojača čovjeka, da samo vidite koliko.To je i moj savjet roditeljima ako se, ne daj Bože, nađu u sličnoj situaciji kao i ja – kaže nam Anina majka Dijana.

Pothvat za pamćenje

U ekipi koja je u bolnici “Merkur” izvela vrlo kompliciranu operaciju, odstranjivanja kancerogenih organa i transplantaciju novih, uz prof. dr. Stipislava Jadrijevića, anesteziologinju dr. Natašu Visković-Filipčić, bili su još i dr. Danijel Jakus, dr. Oliver Šuman i medicinska sestra Lucija Plantan.

Primarni tumor bio je na nadbubrežnoj žlijezdi, proširio se u venu cavu, a metastazirao je i u jetru, pri čemu je nastalo osam većih metastaza.

Liječnici su, kako bi pacijentici spasili život, Ani doslovno napravili novu venu cavu. Uzeli su venu s Anina vrata te dvije vene s donora pa su od te tri vene napravili jednu i nadomjestili venu cavu (ne)sretnoj djevojci.

slobodnadalmacija.hr

1 komentar

  1. Citajuci ovaj tekst i ispovjest ove mlade djevojke suze idu same. Hvala ti Ana sto nam mozes biti uzor, nama starima i mladima, zdravim i bolesnim…. Neka te Bog dobri i dalje cuva kao i tvoju obitelj. Sretno u zivotu i daljnjoj borbi. A nasim dragim imotskim doktorima sigurnu ruku, dobro srce i osjecaj ljubavi

    Like(2)Dislike(0)

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora