Besparica i degenek – što će nama prosvjeta

Posljednji tjedan u Županiji Zapadnohercegovačkoj nastavnici i profesori osnovnih i srednjih škola, u borbi za bolje uvjete rada i dostojniji život prosvjetara, održali su štrajk upozorenja, a u isto vrijeme iz doline Neretve stigla je vijest o sukobu ozlojeđenoga roditelja i nastavnika likovne kulture.

Uzimajući u obzir odnos naše sredine prema prosvjetnim djelatnicima, a naročito nastavnicima i profesorima “lijevih predmeta”, poput “Likovnoga”, kao i “čudake” koji djecu poučavaju te predmete, prizor sukoba nije mogao biti karikaturalniji.

Izvještaji u medijima nisu jedinstveni i vjerojatno velika većina čitatelja nije sigurna što se tu točno dogodilo ni tko je tu koga, ali ta faktografija nije ni bitna. Možda će policija utvrditi istinu. Međutim, ono što bi trebalo biti bitno je uočiti na što smo sveli ulogu obrazovanja i prosvjete. Očito dijete više nema pravo dobiti jedinicu jer mu se time gotovo izravno govori da nešto ne zna ili da nije uredno izvršilo zadaću koja mu je bila zadana. Uza sve to, neki tamo profesor – bez konzultacija s roditeljima – određuje kriterije kojima će vrjednovati rad učenika.

Ma stani malo – vjerojatno misli uzrujani otac toga djeteta – moj mali da ne zna? Na vrhuncu roditeljske brige za dobrobit, odgoj i budućnost svojega djeteta, otac brzo preko Messengera šalje poruku nesretnom nastavniku o razlozima zbog kojih je njegovo dijete dobilo negativnu ocjenu.

Jadni nastavnik, možda već spavajući i odmarajući se za sutrašnji dan ili uživajući sa svojim bližnjima ili što već, sasvim svejedno, poruku ne vraća. Što otac može više učiniti za svoje dijete nego rano ujutro pohitati u školu i vidjeti s nastavnikom otkud mu pravo da djetetu dadne ocjenu “nedovoljan”? I onda ide pokazivanje znanja, jer i sila i borilačke vještine ovdje prolaze pod znanje.

Tu ćemo prekinuti razmatranje ovoga slučaja jer poslije su valjda obojica otišla previjati rane, a slučaj sam po sebi nije ni pretjerano bitan, tek još jedan dokaz razina na kojima se nalazimo.

Dakle, ostaje samo pitanje: u doba poplave svakovrsnih, što mukotrpnijih, što skupljih diploma, koliko vrijedi znanje i smiju li prosvjetni djelatnici nekome reći da nešto ne zna?

Barem oni vrsniji i iskreniji u svojim pobudama, bez obzira na mizerna primanja i simbolične mirovine kojima ih se nagradi za djelovanje, živote ulažu i daju za opismenjavanje i odgoj mladih, za vjeru u neku bolju budućnost – koju bismo znanjem i ponašanjem trebali sami graditi – a zauzvrat dobivaju degenek i mrvice sa stola.

Eto, možda će se danas u jednoj crno-humornoj paraleli prosvjetari pronaći u stihovima kojima Ivan Mažuranić opisuje vapaje raje:

“Hljeba, hljeba, gospodaru!
Ne vidjesmo davno hljeba!”

Ne znam, iz škole se sjećam one “Povijest se ponavlja”, samo nitko nije govorio da me raja uči.

(www.jabuka.tv | Beat Čolak)

1 komentar

  1. Nasladujese kad podili lose ocijene
    a to nas puno nervira

    Like(1)Dislike(0)

Napiši Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.