Organizacijski odbor 54. Šimićevih susreta 2017. pripremio je obilan i bogat kulturni program za ovu godinu. Sve je detaljno predstavljeno u četvrtak na konferenciji za medije održanoj u dvorani za sastanke u općini Grude.
O programu i njegovoj koncepciji govorili su Ljubo Grizelj, predsjednik Organizacijskog odbora i Mario Bušić, zamjenik predsjednika Organizacijskog odbora.
Načelnik Grizelj, pored predstavljanja rada Odbora naglasio je da je ovogodišnji pokrovitelj 54. Šimićevih susreta Hrvatski član predsjedništva BiH dr. sc. Dragan Čović. Ujedno je iskoristio priliku kako bi se zahvalio svim članovima Odbora na vrijednom i marljivom radu.
Bušić je govorio detaljno o samom programu i mjestima na kojima će biti upriličen, koja su ujedno i mjesta života i rada Antuna Branka Šimića.
Program 54. Šimićevih susreta 2017. počinje u subotu 29. travnja u Drinovcima. U dvorani Osnovne škole u 20 sati upriličit će se svečano otvaranje Šimićevih susreta, a nakon toga uslijedit će predstavljanje knjige pjesama posvećenih A. B. Šimiću „Šimićevska preobraženja“ (priređivač: Mladen Vuković). Recitator: glumac Robert Pehar, a u glazbenom dijelu programa nastupit će Lucija Zovko.
Svečano zatvaranje manifestacije bit će u petak 5. svibnja 2017. godine.
U nastavku možete pogledati program najstarije književno-kulturno manifestacije u BiH „Šimićevi susreti 2017.“
29.IV.2017. (subota)
Dvorana Osnovne škole u Drinovcima, u 20 sati, otvaranje 54. Šimićevih susreta 2017.
Predstavljanje knjige pjesama posvećenih A. B. Šimiću “Šimićevska preobraženja” (priređivač: Mladen Vuković)
Recitator: glumac Robert Pehar, u glazbenom programu nastupa Lucija Zovko
2.V.2017. (utorak)
Kinodvorana u Grudama, u 19 sati, kazališna hit predstava autora Mate Matišića GASTARBAJSTERSKI BOŽIĆ u izvedbi glumačke družine Histrion (Zlatko Vitez, Joško Ševo, Anica Dobrić)
3.V.2017. (srijeda)
Mala dvorana Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru u 12 sati – Poetski kolaž o Antunu Branku Šimiću u izvedbi studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (autor Ivan Volić) pod vodstvom prof. Tine Laco
Nakon Poetskog kolaža – Polaganje cvijeća na spomenik A. B. Šimića u Mostaru
Franjevačka galerija na Širokom Brijegu, u 19 sati, predstavljanje knjige “Problem istine u filozofiji Martina Heideggera”, autora dr. sc. fra Krune Pandžića (u nakladi Synopsis Sarajevo-Zagreb)
Otvorenje izložbe JOZA MATKOVIĆ, slikar slavonske ravni, retrospektiva
U glazbenom programu nastupa Djevojački zbor Glazbene škole Široki Brijeg pod ravnanjem prof. Marije Čolak
4.V.2017. (četvrtak)
Kinodvorana u Grudama u 19 sati – Večer Matice hrvatske u povodu 175. obljetnice utemeljenja
– predstavljanje Stoljeća hrvatske književnosti (akademik Tonko Maroević, gl.urednica Romana Horvat, dr. Damir Zorić)
U glazbenom programu nastupaju učenici Osnovne glazbene škole Grude
5.V.2017. (petak)
U 10 sati susret književnika s učenicima u osnovnim i Srednjoj školi općine Grude
U 19 sati u župnoj crkvi u Drinovcima sveta misa zadušnica za Antuna Branka i Stanislava Šimića
U 20 sati u dvorani Osnovne škole u Drinovcima svečana Akademija u čast Antunu Branku i Stanislavu Šimiću
Prigodno slovo o A. B. Šimiću akademika Tonka Maroevića
Dodjela nagrada mladim pjesnicima
Dodjela nagrada mladim likovnim umjetnicima
Dodjela godišnje nagrade „Antun Branko Šimić“
Nastup pjesnika „Pjesnici su čuđenje u svijetu“
U glazbenom programu nastupa Karlo Milićević
Otvorenje izložbe učeničkih likovnih radova
Zatvaranje 54. Šimićevih susreta 2017.
grude-online.info
15 komentara
Žali Bože 50000km za 5 dana
Opet nema zaboravljenih
Književno-kulturna manifestacija ŠIMIĆEVI SUSRETI utemeljena je u vrijeme preporodnoga Hrvatskoga proljeća i održana prvi put u povijesti 30. i 31. svibnja 1970. u Grudama i Drinovcima. ŠIMIĆEVI SUSRETI započeli su subotu, susretom pjesnika s učenicima u grudskoj gimnaziji i večernjim programom u kino-dvorani, a nastavljeni u nedjelju, u Drinovcima, nakon pučke mise, na otvorenoj pozornici, pred nekoliko tisuća posjetitelja.
Mile Pešorda, hrvatski književnik
(dobitnik nagrade na p r v i m ŠIMIĆEVIM SUSRETIMA g.1970.za pjesmu TUŽBALICA i godišnje Nagrade Antun Branko Šimić za knjigu BAŠČANSKA PLOČA, POEMA g.2009.)
Utemeljenje susreta
Početak je 60-ih godina prošloga stoljeća. Mlada grudska općina izrazito je nerazvijena. Nijednoga proizvodnog pogona ni na vidiku. Sve su ceste makadamske. Petrolejke su tek kapitulirale pred električnom rasvjetom. Izrazito seljačko stanovništvo uzgaja duhan, vinovu lozu i stoku. Radi se mukotrpno, živi se teško. Ni pedlja neobrađene zemlje. O kulturnim sadržajima ni riječi.
A onda, u takvu sredinu ulazi krupan književni i kulturni događaj – Šimićevi susreti.
U Drinovcima, rodnome mjestu pjesnikâ braće Antuna Branka (1898.–1925.) i Stanislava Šimića (1904.–1960.), 3. svibnja 1964. održavaju se prvi Šimićevi susreti, njima u čast. Prva je to manifestacija takve vrste u Hercegovini.
Inicijativu za Šimićeve susrete dali su kulturni i politički radnici Hercegovine, Udruženje književnika SR Bosne i Hercegovine i Društvo književnika SR Hrvatske. Prvi službeni sastanak inicijatorâ održan je u jesen 1963. Na prvim Susretima otkrivena je spomen-ploča na rodnoj kući Antuna Branka i Stanislava Šimića, u dvorištu novoizgrađene osnovne škole njihova poprsja, a škola je ponijela njihova imena. Spomen-obilježja otkrili su Dragutin Tadijanović, u ime Društva književnika Hrvatske, Hamza Humo, u ime Udruženja književnika BiH, i Ivo Jerkić, predsjednik Kotarske skupštine Mostar. O drinovačkim pjesnicima te o značenju ove manifestacije govorili su D. Tadijanović, H. Humo, Ivan V. Lalić, tajnik Udruženja književnika Jugoslavije, Hasan Brkić, predsjednik Izvršnog vijeća BiH, i Andrija Sosa, predsjednik općine Grude. Uz više republičkih i kotarskih čelnika te sve predsjednike zapadnohercegovačkih općina na skupu su sudjelovali, uz navedene, i drugi brojni književnici: članovi Društva književnika Hrvatske – Tomislav Ladan, Milivoj Slaviček, Zlatko Tomičić, Miroslav Vaupotić; članovi Udruženja književnika BiH – Mak Dizdar, Ahmet Hromadžić, Čedo Kisić, Skender Kulenović, Izet Sarajlić, Duško Trifunović, Anđelko Vuletić.
Dok sam ja govorio, naslonjena na prozor, slušala me mati braće Šimić, napisao je Dragutin Tadijanović 29. listopada 1998. u svome pismu upućenom Vladi Bogutu i autoru ovih redaka, kao odgovor na njihovu molbu da se prisjeti prvih Šimićevih susreta.
Bila je to 94-godišnja majka Vida. Slušali su Tadijanovića i ostale govornike i brojna rodbina Šimićevih, među kojima i braća dr. Jerko i Makso Šimić te oko 5.000 građana Hercegovine i susjedne Dalmacije. Sva ova zbivanja objavljena su, između ostaloga, u zagrebačkom Vjesniku 5. svibnja 1964.
Vraćanje identiteta Susretima Sljedeće godine održani su drugi Šimićevi susreti, 1966. treći, a četvrti 1970. U razdoblju 1967.–1969. Susreti su obilježavani na lokalnoj razini, ponajviše u Osnovnoj školi Antuna Branka i Stanislava Šimića u Drinovcima, pa nisu brojeni. Susreti se nastavljaju održavati kontinuirano, s velikim brojem književnika i drugih uglednika. Godine 1983. održani su 17. Šimićevi susreti.
Kako 17. ako su prvi održani 1964.? upitali su se neki kulturni pregaoci iz Sarajeva. Kada smo im objasnili o čemu se radi, predložili su nam da priznamo i dvoje «male» Susrete, što je Organizacijski odbor Šimićevih susreta prihvatio i donio takvu odluku pa su 1984. održani 20. Susreti. Sve do tada, i još sljedećih pet godina, svake godine Susreti su bili obilježavani rednim brojem. Isticalo se to u programu Susreta, u pozivnicama na Susrete, na sceni, u medijima… Godine 1989. održani su posljednji Susreti koji su ispred sebe imali redni broj – 25. Šimićevi susreti. Od tada do danas Susreti su održavani svake godine, izuzev jedne u vrijeme Obrambenoga rata, bez oznake koji su po redu.
Čini mi se, a takvo mišljenje dijele i mnogi drugi, da je time Susretima učinjena nepravda. Najstarija je to književna manifestacija u Hercegovini, među prvima u BiH. Zašto se time ne ponositi? Susreti bez rednoga broja postali su okrnjeni, bezlični, bez punoga imena… Nitko književne, kulturne i dr. slične manifestacije, smotre, priredbe itd. nije prestao brojiti. Nitko osim nas. Gorani su se ove godine ponosili svojim 44. Goranovim proljećem. Kolika li je tek bila radost Sinjana na svoju 292. Sinjsku alku! Nadam se da će se i Gruđani ove godine ponositi svojim 42. Šimićevim susretima.
Brojni sudionici Godinama su na Susretima svoje pjesme čitali brojni pjesnici iz svih krajeva bivše Jugoslavije. U Drinovcima su se čule pjesme i na albanskom, mađarskom, makedonskom, slovenskom, čak i na rumunjskom jeziku. O Antunu Branku i Stanislavu Šimiću govorili su ugledni književnici.
http://www.simicevisusreti.info/images/zivotvorno%20sunce_web.pdf
Prvo izdanje izabranih pjesama je 1933. objavila Matica Hrvatska a uredili su ga brat Stanislav i Ivo Hergešić. Dragutin Tadijanović urednik je zbirke iz 1950. (Tadija mi je rekao kako je on zaslužan da se Šimića ali i nekih drugih nije zaboravilo dodavši kako smo mi Hrvati skloni zaboraviti svoje pjesnike…) a u tri knjige su izdana i Sabrana djela 1960. koja je sam priredio brat. Jure Kaštelan je prvi, 1970. objavio stručnu monografiju o djelu A.B. Šimića a uredio je i izbor u “Pet stoljeća hvatske književnosti”, (knjiga 99, 1960.) Kako se s godinama pretiskavanja dogodio i niz stručnih propusta, 1988. su Nedjeljko Mihanović i Dubravko Jelačić objavili novopriređena djela pa su u dvije knjige a na 1200 stranica ispravljene i historijske i druge greške. Na stoti rođendan A.B.-a ponovo je objavljeno ovo izdanje.
Odmah spominjemo i da je nasljednik prava na djela A.B.-a imao prvo tata Martin, potom braća Stanislav i Jerko a na kraju sin sestre Mile – A.B.-ov nećak, profesor Vlado Pandžić. Krivotvorine oko smrti razjasnila je relativno nedavno praunuka, dr.sc Vlatka Pandžić Jakšić, specijalistica interne medicine s KB Dubrava koja je i po autentičnim medicinskim izvješćima koja je pronašla te uz pomoć najsuvremenije medicine makla stigmu i do sada objavljivane gluposti i laži. Nadamo se da je s time o životu i djelu Antuna Branka Šimića ali i brata mu Stanislava završilo jedno mračno poglavlje.
Jer bilo je tu svega.
Kada je Matica hrvatska 1933. objavila “Izabrane pjesme” Kerubin Šegvić, tada utjecajan i moćan kritičar se našao izjaviti kako tu “zbirku ne smiju uzeti u ruke ni djevojka ni mladić, koji imadu krvi u obrazu”. Četrdesetak godina kasnije Šimić je u udžbenicima vjeronauka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i u europskim knjigama.
Rukopisi Antuna Branka Šimića, a on nije usamljen slučaj u nas, izazvali su borbu, prevare, ucjene, krađu, izvrdavanje pred zakonom tako da sve skupa podsjeća na neki krimi roman.
Prof Pandžić je na međunarodnom znanstvenom skupu o Antunu Branku Šimiću 2008. otkrio zanimljivu sudbinu rukopisa. Tatjana Marinić, Antina zaručnica, postupcima nije pokazala kako joj je do djela već umrlog AB stalo kao do dijela hrvatske ili svjetske književnosti. Tatjana je htjela prava za sebe a tvrde “po naredbama komunističkih glavešina.” Mislila je kako tata Šimić ima mnogo novaca pa će dobro platiti sinovljeve radove. Marinićeva je bila kasnije jedna od osnivačica Studija socijalnog rada a umrla je 1966.
Ukradeni su rukopisi skrivani no nakon 30 godina sudskih procesa ostavština je vraćena obitelji pa je Dragutin Tadijanović 1957. morao vratiti književnu ostavštinu obitelji Šimić sudskom odlukom. Pokazalo se kako su desetljećima krivotvorene i Šimićeve pjesme, rukopisi vjerojatno da bi se prikrili kritčki tekstovi o književnicima koji su u Jugoslaviji dobro plivali. Možda su se svi na van ponosili Šimićem u Hrvatskoj ali iza kulisa bile su to strašne igre. Tek je 1990.-ih zakoniti nasljednik a to je prof. Pandžić, sin sestre Mile, A.B.-ov nećak došao u posjed rukopisa svog ujaka. Bilo je tu “novčanih ucjena, političkih interesa i osobnih osveta” pa je nakon izdanja koja su priredili Stanislav a poslije i Mijanović i Jelčić i današnje objavljivanje sabranih djela aktualan problem.
Kada su Školske novine izdale 1995. knjigu ona je za dva tri mjeseca rasprodana i smatra se najbrže rasprodanom nakladom knjige pjesama u Hrvatkoj u posljednjih nekoliko desetljeća. Isto tako, u knjižnicama tvrde da se najčešće posuđuju “Preobraženja”.
Stanislav je posvetio život očuvanju i tiskanju bratovih djela ali to je priča za sebe koju donosimo u sljedećem nastavku.
http://www.panoramio.com/photo/89549813
Svejedno je kad su počeli po meni.
Oni su dugotrajni i dobri i trebamo biti ponosni na to da imamo ovu Kulturnu manifestaciju.
Tko to ne razumije meni ga je jako žao.
O A. B. ŠIMIĆU
Rođeni u ljubavi i za ljubav, za slobodu, u preporodnome Hrvatskome proljeću, u svibnju 1970., na veliko iznenađenje uvijek budnih udbaša i nedovoljno im budinih ili pametnih doušnika, ŠIMIĆEVI SUSRETI su sve do danas opstali u tome znamenu. Bitno je da jesu, ali nebitnom nije Istina o njihovu dolasku na svijet, među ljude i hrvatski narod Zapadne Hercegovine, nepravedno žigosane najgorim žigom.Njihovo je rođenje u tome času bilo ravno čudu, o čemu je svjedočki pisao fra Jakov Bubalo u prvome, Božićnome broju KRŠNOGA ZAVIČAJA g.1970, glasniku župe Drinovci.
Kada su se, svim otporima i s područja općine grudske unatoč, dogodili ŠIMIĆEVI SUSRETI, svoje je oduševljenje tim povijestnim kulturnim događajem izrazio osobno brat književnika Šimića, inače ugledni zagrebački odvjetnik, dr. Jerko Šimić poslavši mi nakon p r v i h ŠIMIĆEVIH SUSRETA osobno pismo
i u njemu fotografiiju koju je sam snimio, na kojoj se vidi drinovačka crkva, a ispred nje smo, navrh stuba, ja osobno okružen, kao laureat, dvjema djevojkama, a nalijevo od mene su gosti prvih ŠIMIĆEVIH SUSRETA hrvatski pjesnici Dubravko Horvatić i Slavko Mihalić, župnik i urednik Kršnoga zavičaja fra Žarko Ilić te sestrić Šimića, nastavnik hrvatskoga u Osnovnoj školi Antuna Branka i Stanislava Šimića, Vlado Pandžić i žena mu (koji me poslije, u znak priznanja za moj prinos nastanku ŠIMIĆEVIH SUSRETA, izabraše za kuma svoga prvorođenoga djeteta!). U svome je pismu, brat pjesnika Šimića i Dinamov odvjetnik dr.Jerko Šimić meni zahvalio i im ovriječima. “Svaka čast ti, rodijače!”
Do proljeća 1970.nema nigdje ni traga ni spomena ŠIMIĆEVIH SUSRETA i Jozo Marić je lažnim svjedokom kada iznosi neistinu i izmišljotinu o g.1964. kao početku ŠIMIĆEVIH SUSRETA . Osjećam se dužnim još jedanput odlučn opovrgnuti tu neistinu i izmišljotinu, puštenu u optjecaj s brutalnim političkim slomom Hrvatskoga proljeća. Uostalom, u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu može se pronaći spomenuti Božićni broj drinovačkoga KRŠNOGA ZAVIČAJA, koji izrijekom piše o p r v i m ŠIMIĆEVIM SUSRETIMA, održanim 30.i 31.V.1970. Dakle, ako laže koza, ne laže rog.
A evo što je mislio i govorio o našim Šimićima hrvatski književnik i društveno-politički moćnik Miroslav Krleža, a objavio slikar i akademik Josip Vaništa u svojoj knjizi “Skizzenbuch”, a prenijeli Globus i Jutarnji list:
“O ANTUNU BRANKU ŠIMIĆU
Bio je bez škole, ni maturu nije položio
“Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio.
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” 19. II. 1972.”
Pohvale
OTVORENO PISMO HRVATSKOG AKADEMIKA, ČLANA HAZUD-A, KNJIŽEVNIKA MILE PEŠORDE UZ 44. GODIŠNJICU ZABRANJENIH ŠIMIĆEVEVIH SUSRETA
Posted by Nada Landeka on 31/05/2014 in KULTURA | 111 Views | Leave a response – HAZUD.HR
Poštovani,
prije 44 godine, u subotu 30. svibnja 1970.u Grudama, započela je, p r v i put u povijesti, hrvatska književno-kulturna manifestacija ŠIMIĆEVI SUSRETI (znamenovana 45.obljetnicom smrti hrvatskoga i hercegovačkoga pjesničkoga velikana Antuna Branka Šimića) koja je nastavljena u nedjelju, u Drinovcima, 31.svibnja, kada je prvim svečanim govornikom bio akademik prof.dr.Ivo Frangeš, predsjednik Društva književnika Hrvatske(!) i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, a drugim političar Branko Mikulić, predsjednik Centralnoga komiteta CKSK BiH. Tom smo prigodom Nikola Martić (1938.-2013.) i ja pročitali svoje pjesme BOGUMILSKU BAJKU i TUŽBALICU, nagrađene na p r v i m ŠIMIĆEVIM SUSRETIMA temeljem odluke povjerenstva pod predsjedanjem prof.dr. R.Vučkovića.
Pozdravlja Vas, još uvijek živi, idejni pokretač p r v i h ŠIMIĆEVIH SUSRETA (zapravo do danas zabranjenih!), nad kojima se vrši podla udbomafijaška krivotvorba i sofisticirani nadzor, osmišljeni i započeti u vrijeme slamanja preporodnoga Hrvatskoga proljeća,u tijeku kojega bijahu utemeljeni Šimićevi susreti i objavljena, 28. siječnja 1971., SARAJEVSKA DEKLARACIJA O HRVATSKOM JEZIKU, koju supodpisasmo sedmorica nas hrvatskih književnika, a nad kojom se također sve do u naše dane prakticira totalitarna šutnja, osveta i progon.
U znak podsjećanja na taj povijestni nadnevak i događaj i zahvalnosti svima onima, živima i pokojnima, koji su ga omogućili, izvolite primiti u privitku prilog o “grudsko-drinovačkoj iskri slobode i ljubavi za Riječ”, koji sam objavio u tjedniku za kulturu HRVATSKO SLOVO br.788., 28.svibnja 2010., uz 40.obljetnicu ŠIMIĆEVIH SUSRETA g.1970.-2010.
Ove su godine, sukladno povijestnoj, nažalost i zabranjenoj, istini jednoj i jedinoj, 45. Šimićevi susreti (a prema SLUŽBENOM, udbonosnomu, kalendaru: 51.!).
Sursum corda! S Ljubavlju, vaš
Mile Pešorda
hrvatski književnik
Mile PEŠORDA
Š I M I Ć E V I S U S R E T I , 1970. – 2010.
40. obljetnica “Šimićevih susreta”
Grudsko-drinovačka iskra slobode i ljubavi za Riječ
: P r v i “Šimićevi susreti”: Grude, subota, 30. svibnja 1970 – Drinovci, nedjelja, 31. svibnja
Rođeni u tijeku preporodnoga Hrvatskoga proljeća, i prvi put održani u Grudama, 30. svibnja 1970., u subotu, i u Drinovcima, u nedjelju, neposredno poslije pučke mise, 31. svibnja, prvi “Šimićevi susreti” neizbrisivo su se upisali u hrvatsku kulturnu povjesnicu. Izvorno posvećeni velikanu hrvatskoga pjesništva Antunu Branku Šimiću te promicanju i istraživanju hrvatske književnosti i kulture uopće, idejno osmišljeni u razgovorima ugodnim u krugu nekolicine hrvatskih pjesnika i književnika u Sarajevu podrijetlom iz Hercegovine (Nikola Martić, Mile Pešorda, Veselko Koroman, Vitomir Lukić…) sami su Susreti svoj organizacijski oblik dobili nakon nekoliko radnih sastanaka inicijativnoga kruga, održanih u Sarajevu (prvi od njih, u uredu zaslužnoga profesora hrvatskoga jezika Ferde Bobana, službenika u Republičkom sekretarijatu za prosvjetu i kulturu BiH), Mostaru i Grudama, upravo ovim redoslijedom, u jesen i zimu 1969. i rano proljeće 1970.
Na krilima velikoga uspjeha prvih Šimićevih susreta i ogromnoga oduševljenja za hrvatsku pjesničku riječ koje su oni probudili u narodu i među svim prijateljima poezije, stvoren je bio i nacrt njihove daleko šire i slojevitije koncepcije, djelomično ugrađen u, sastavljeni, nacrt novih Pravila “Šimićevih susreta”. Međutim, uzbunili su se čuvari sustava, djelomice potaknuti i od strane zaluđenih zatiratelja hrvatskoga jezika i slobode (koji su “državne patriote” huškali protiv jedne kulturne manifestacije Duha kao “klerofašističke”), pokrenuli su se i zavidnici i ideološki bojovnici, a do slobodarskoga nam pjesničkoga doma na sarajevskoj Grbavici (mjestu mira i stvaračkoga dijaloga) dojurili dojavnici i n a š i karijeristi s “pričuvnim ušima”, pa je tako, u vrhovima vlasti, proširena koncepcija “Šimićevih susreta” prokazana kao “nacionalistička”, navodno nastala “po uzoru na Maticu hrvatsku” itd.
Jer su bili djelom Duha i širega kulturotvornoga suglasja, a ne “antidržavnim” činom “skupine hrvatskih književnika”, opstali su “Šimićevi susreti” bez obzira na nastojanja da ih se ugasi, udbaški izolira i kontrolira, ili utopi u nekakvu “bratstvo-jedinstvenu” manifestaciju. Uostalom, i znamenita “Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971.” nastala je ne samo u znaku demokratskoga zagovora temeljnih građanskih, nacionalnih i kulturnih prava Hrvata u BiH, nego i radi obrane prava na život “Šimićevih susreta”. Naime, tamo negdje iza odlučila je “Udbo-Partija” pridaviti toga hercegovačkoga “Velog Jožu”, a na tajnom sastanku vrhuške u Sarajevu, 12.I.1971. (javnosti djelomično otkrivenom tek god.1990.), političko-književnički moćnik Ivan Fogl prokazivao je, baš zbog pokretanja “Šimićevih susreta”, nas “mlade hrvatske pisce”, ali samo moje ime izrijekom, kao ” negativne komponente “. Desetak dana poslije partijaškoga tajnog vijećanja, “Sarajevska deklaracija…” istaknula je, kao jedan od preduvjeta za otvoreni demokratski razgovor o kulturi i kulturama, i ovaj:
“- kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom ključu zasjeda i predsjedava, skupa s vama, na skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obvaezi odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti. Znači li to da su oni diskvalificirani?”
Pa ipak, kada ih već nisu uspjeli sasma ugasiti u jeku okrutnoga slamanja Hrvatskoga proljeća, izvršitelji udbo-komitetskih migova i naputaka “Šimićeve susrete” staviše pod vrhunski razrađeni totalitarni nadzor, prekriše im izvor, krivotvoriše rođendan i krštenje, zapravo uzveličaše rankovićevsku DB Službu i njezinu šapatdružbu, preinačiše Statut. Kao majstorski uzorak izvedbe s/udbonosnoga udara i krivotvoriteljskoga strukturalnoga zahvata u bit “Šimićevih susreta” može poslužiti parapolitička promidžbena knjiga-zbornik “Životvorno sunce” (s udbaškim kalendarom kao okosnicom!), koju je suradnički zauzeto sastavio i uredio Mile Stojić, otiskalo sarajevsko “Oslobođenje”, a, tobože, objavio “odbor šimićevih susreta, grude hercegovina” god. 1981. Srećom po progonjenu i krivotvorenu istinu, svoj iscrpni i svjedočki dojmljivi zapis o tomu da su p r v i “Šimićevi susreti” doista bili kad su bili i kako su, drugoga dana u Drinovcima, protekli ” kao uzvišena pjesma”, ostavio je svećenik i književnik fra Jakov Bubalo i objavio ga u prvome broju župskoga fra Žarkova “Kršnoga zavičaja”, u Drinovcima 1970. godine..
U početku bijaše Riječ, bi stvorena kraljevska Bašćanska ploča, i Humačka, i Povelja Kulina bana, i Kočerinski zapis Vignja Miloševića, a onda bi podignuta god. 1895. velebna, fra Paškalova, crkva Sv. Mihovila u Drinovcima, desetljećima kasnije, fra Gabrina, crkva Sv.Katarine u Grudama, i ona kao i drinovačka jedinstvena u svojoj kamenoj sakralnoj ljepoti. Djelujući Duh, prepoznavši civilizacijsku veličinu pjesničke pobune Antuna Branka Šimića (Drinovci, 18.XI.1898.- Zagreb, 2.V. 1925.), također i golemu i živu omiljenost u narodu istine i legende o slobodaru i harambaši Andrijici Šimiću (Grude, 22.XI.1833. – Runovići, 5.II.1905.), stvarački puntarski genij Stanislava Šimića (Drinovci, 18.IV.1904.- Zagreb,
7.VII.1960.), milostno bi otjelovljen, doista oživotvoren našim dobročinima u “Šimićevim susretima” kao preporoditeljskom izvoru, u grudsko-drinovačkoj iskri slobode i ljubavi za Riječ, za Svijet, u jeziku materinskom – iskri oblikovanoj u viši smisao, užganoj na znakoviti dan, nadnevak, mjesec i godinu: u subotu, 30. svibnja 1970. S radošću gledam, u ovoj jubilejskoj prigodi, kako, zahvaljujući ljubavi puka i vjernoga pjesnika, svim vanjskim zlosiljima i prisvajanjima unatoč, europejska duhovna rijeka”Šimićevih susreta” nije presahnula. Ona je naša najbližnja rodbina. Mile Pešorda
Antun Branko Šimić
P R E O B R A Ž E N J A
(Zagreb, svibanj, 1920.)
Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
Hercegovina
Ja koračam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog plina
Iz daljine to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu.
I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu.
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici.
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I ope utonu u mraku
ko u svijesti.
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi
Teški zrak
O kuda da se danas pođe?
U sobu uđe moja majka
sjedne i gleda u me nijemim pogledom
Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće
Na rubu polja izmeđ crnih stabla
crveno mrtvo obješeno sunce
Ja stanem nasred ceste
i kriknem iz svih snaga
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!
*** *** ***
Radost tišine
U vrtu je sunce. Ljetom diše dan.
Stari fratar, lica kao s drugog svijeta,
Bjelokos i kao malko žalostan
Moleći uz brevir amo-tamo šeta.
Oči su mu tamne. Pogled ima svet.
Poput kakva sveca s crkvenih zidova:
On zna polu Svetog pisma napamet
I goneta tajnu mističnih glasova.
Sada moli i moli. Poslije molitve će
Sazvat k sebi malo kokošiju jato
I posut im stazom žita, što ga za to
Goji svako ljeto i polijeva ko cvijeće.
S kokošjih glasova hrt se diže s loga:
Dotle stari fratar stoji u sredini
Sklopiv ruke sretan i – sve se čini –
Da mu duša u tom času gleda Boga.
Raspeće
I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle
na križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svija
i stenje službenici ukočeno sjeđahu na konjima
u pažnji da se čin po propisima svrši
Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu
i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu
usplahireni konji počeše se dizati u propanj
I nasta metež, u kojem se izmiješaše i konji i ljudi
Uz konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)
rik raspetoga rasijecaše zrak
i neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počeše.
Vojnici oko križa moraše se požuriti
Završiše svoj posô naglo. Čovjeka raspeše.
I odmah zatim konji hitro službenike odatle odniješe
i za njim se rulja srljajući u grad surva.
S njom i noć stiže. Po Jeruzalemu
Glas o tom što se zbilo poče da se širi.
Zakonodavci
Izmislili su za nas zakon
i vele da Bog tako hoće.
O samo Bog bi mogao znati
koliko u njih ima gluposti a koliko zloće.
Izmislili su zakon da nas muče
i od naših muka što im nije korist, to im je užitak.
I nitko ništa reći ne smije.
Pjesnici samo slažu pobunu u pjesme.
Pjesnici samo bunu buncaju u pjesme.
Pjesma jednom brijegu
Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
Dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.
Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.J
Ja nikad ne ću znati gdje se
Sastaje naš različiti smiso
Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.
U noći ga vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.
Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se ne će maći,
ta plava skamenjena vječnost
Vraćanje suncu
Evo me svega svlada težina
Ko potege s nategom, jedva pomaknem ude
Evo me svega svlada vrućina
Ohladit bi me mogla samo hladna zemlja.
I glas mi usahnu u grlu suhom
Nikad ga više ne ću čuti svojim uhom.
Zanavijek pustih težini trup i trudne mi ude
Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh
žestinom jula
Bez glasa gorim u tjeskobi
Vraćam suncu sve što od njeg dobih.
Papirići
Hercegovačka brda. Još kao dijete imao sam tamnu tjeskobu kada bih gledao hercegovačka brda, ono golo kamenje koje se sraslo u brda, tek na površini odijeljeni kamenovi, veći koji stoje uvijek na istom mjestu, ili manji koji se premještaju. Nikakvih šuma, nikakvih stabala koja bi u tu mrtvu brdsku pustinju umiješala život – što je ona pokoja ljubica ili travka koja je u slučajnoj šaci zemlje, sakrita između kamenja, našla mogućnosti za svoj korijen? Golotinja, ova težina koju ništa ne olakšava, pustoš tvrdog kamena otuđivala me je od sebe. Jedino kad su se brda udaljivala, kad su se pojedinosti slijevale u cjelinu – dakle, kad su bila što god dalje, gubila su onu oštrinu, tvrdoću, sivoću ili crnoću kamena i prestajala da budu kamen i sve više – moglo bi se reći – postajala plavi skamenjeni plamen, dok na koncu ne bi bila bestjelesna i tek boja, koja se više nije razlikovala od boje neba i oblaka, i miješala se s njima…( 1920., ulomak)
Rekli su o p r v im “Šimićevim susretima”
Fra Jakov Bubalo:
Šapat se pronio selom
U Drinovce sam se navraćao više puta. Uvijek je to bilo nakratko. Ali sam svaki put tamo doživljavao ponešto ugodno i lijepo. Ipak 31. svibnja ove godine ostat će mi u posebnoj uspomeni…Pjesnički dan u Drinovcima doživio sam kao jednu uzvišenu pjesmu. Možda još ljepšu i topliju od svih onih biranih i snažnih stihova što su tamo recitirani. Jer ljudska srca proniknuta pjesmom progovorila su ondje zanosnije od pjesme… Školsko i crkveno dvorište su kao umiveni dlanovi. Sve sređeno i čisto. I na župnoj crkvi vijori se trobojka. Šapat se pronosi selom: Danas u Drinovce dolaze veliki ljudi. Nešto neobično za ovu sredinu… ŠIMIĆEVI SUSRETI. Pregršt poezije za koju treba imati uho. Može li takva priredba uopće nešto značiti za jednostavni puk našega krša? Bez obzira što se radi o proslavi domaćeg sina, pomalo sam sumnjao. I odmah priznam: prevario sam se.
Otvaranju pjesničkog slavlja prethodila je pučka sv. misa, jer je bila nedjelja. Župnik i organizatori proslave u svemu su lako našli zajednički jezik… Odmah po svršetku sv. mise u školskom je dvorištu započela pjesnička priredba u slavu i spomen velikog Drinovčanina Antuna Branka Šimića. Uvodni govor sveučilišnog profesora iz Zagreba dra Ive Frangeša, majstora stila i jezika, tekao je kao jedna velebna pjesma…
A u ovoj drinovačkoj jeci poezije čini se da jedan trenutak ipak treba posebno izdvojiti. To je pjesma “Tužaljka nad Hercegovinom”, mladog hrvatskog pjesnika iz Gruda Mile Pešorde. Hercegovina okupljena u Drinovcima prepoznala je u toj pjesmi samu sebe u sadašnjem trenutku.
(Fra Jakov Bubalo: “Doživljaj koji se dugo pamti”, KRŠNI ZAVIČAJ br. 1., str. 18.-22., Drinovci, studeni, 1970., urednik fra Žarko Ilić)
Ivo Frangeš:
Dijalog s pjesničkim svijetom
Iako dolaze s malim zakašnjenjem (možda im je zbog toga značenje veće), ovi Susreti nisu samo odavanje počasti piscu zaslužnom u historiji, nego i održavanje dijaloga s jednim pjesničkim svijetom, što je živ i pola stoljeća nakon smrti autora… Važno je samo ne ostati na početnom oduševljenju, nego ga iskoristiti kao poticaj za budućnost.
( Vjesnik , 16.lipnja 1970.)
Mak Dizdar:
Temelji su tu!
A.B.Šimić je veliko ime hrvatske i jugoslavenske poezije, pa je bilo krajnje vrijeme da se njemu posveti neka pažnja u rodnom kraju. Osim što je bio veliki pjesnik, on je bio i vrlo napredan čovjek svoga doba.. Baš zbog toga s njegovim životom i djelom treba upoznati i kraj u kojemu je rođen. Temelji su tu, a sada bi trebalo da Šimićevi susreti postanu lijepa tradicija, jer je to prilika da se radni ljudi upoznaju s djelom A.B.Šimića, a ujedno čuju neposrednu pjesničku riječ.
( Vjesnik , 16.lipnja 1970.)
Ćamil Krehić, novinar:
Grude i Drinovci
Radi se o kulturno-književnoj manifestaciji što je krajem svibnja po prvi put organizirana u rodnom kraju dvojice književnika – Grudama i Drinovcima.
( Vjesnik , 16.lipnja 1970.)
– Prilog objavljen , pod skupnim naslovom
Mile Pešorda: “BRIJEG, TA PLAVA SKAMENJENA VJEČNOST” – ŠIMIĆEVI SUSRETI 1970. – 2010.
u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo br. 788., str. 16-17., Zagreb, petak, 28. svibnja 2010.-
Hazud.hr (Portal Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori)
VJESNIK, Zagreb,16.lipnja 1970:
“Radi se o kulturno-književnoj manifestaciji što je krajem svibnja po prvi put
organizirana u rodnom kraju dvojice književnika – Grudama i Drinovcima.”
Jer su bili djelom Duha i širega kulturotvornoga suglasja, a ne “antidržavnim” činom “skupine hrvatskih književnika”, opstali su “Šimićevi susreti” bez obzira na nastojanja da ih se ugasi, udbaški izolira i kontrolira, ili utopi u nekakvu “bratstvo-jedinstvenu” manifestaciju. Uostalom, i znamenita “Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971.” nastala je ne samo u znaku demokratskoga zagovora temeljnih građanskih, nacionalnih i kulturnih prava Hrvata u BiH, nego i radi obrane prava na život “Šimićevih susreta”. Naime, tamo negdje iza odlučila je “Udbo-Partija” pridaviti toga hercegovačkoga “Velog Jožu”, a na tajnom sastanku vrhuške u Sarajevu, 12.I.1971. (javnosti djelomično otkrivenom tek god.1990.), političko-književnički moćnik Ivan Fogl prokazivao je, baš zbog pokretanja “Šimićevih susreta”, nas “mlade hrvatske pisce”, ali samo moje ime izrijekom, kao ” negativne komponente “. Desetak dana poslije partijaškoga tajnog vijećanja, “Sarajevska deklaracija…” istaknula je, kao jedan od preduvjeta za otvoreni demokratski razgovor o kulturi i kulturama, i ovaj:
“- kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom ključu zasjeda i predsjedava, skupa s vama, na skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obvaezi odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti. Znači li to da su oni diskvalificirani?”
Pa ipak, kada ih već nisu uspjeli sasma ugasiti u jeku okrutnoga slamanja Hrvatskoga proljeća, izvršitelji udbo-komitetskih migova i naputaka “Šimićeve susrete” staviše pod vrhunski razrađeni totalitarni nadzor, prekriše im izvor, krivotvoriše rođendan i krštenje, zapravo uzveličaše rankovićevsku DB Službu i njezinu šapatdružbu, preinačiše Statut. Kao majstorski uzorak izvedbe s/udbonosnoga udara i krivotvoriteljskoga strukturalnoga zahvata u bit “Šimićevih susreta” može poslužiti parapolitička promidžbena knjiga-zbornik “Životvorno sunce” (s udbaškim kalendarom kao okosnicom!), koju je suradnički zauzeto sastavio i uredio Mile Stojić