Fra Marin Karačić: Vjera „preko veze“

“5 najkraćih savjeta za sreću!,
10 pitanja koja će vam promijeniti život!,
Izliječite svaku bolest; ovu biljku liječnici mrze, pogledajte zašto!,
Izmoli ovu molitvu i sutra će ti se dogoditi čudo!,
Smršavite preko noći!,
Kako naučiti za maturu u jedan dan?!”

Svakodnevno smo okruženi ovakvim ili sličnim natpisima, ponudama, rješenjima, pa se pitam je li problem u meni što mi sve to izgleda toliko banalno ili je veća briga što ima ljudi koji povjeruju u ovo gore iznad. Svaki put me fascinira ta ljudska potreba za laganijom stazom, linijom manjeg otpora, širim putem; kako god mi to nazvali. A prije svega me iznenadi ta ljudska znatiželja i lakovjernost. Valjda kad je čovjek u muci ili stisci pristaje na svašta.

Svjesni smo koliko puta tražimo neku „vezu“ ili za posao ili za fakultet, koliko puta pokušavamo napraviti nešto „mimo protokola“, koliko puta želimo „preko reda“ ili nekim kraćim putem… Ni ne mislimo više da možda time nekoga drugoga dovodimo u neugodnu situaciju ili da možda to što činimo nije u redu. A o nekulturi da i ne govorimo. Zašto? Zato što to svi rade, to je danas postalo normalno. Izgubili smo osjećaj za drugoga, nažalost, jer je i taj netko drugi izgubio osjećaj za nas i doveo nas u ovakvu situaciju da činimo od sebe to što činimo. Tako da je uvijek lakše nastaviti niz, nego započeti nešto novo, nešto drugačije.

Živimo u vremenu lakih nota, površnih razgovora, kratkih brakova i virtualnih prijateljstava. Svijet nas uvjerava da se ne isplati truditi, da se ne isplati pokušavati, jer ionako ne ćemo uspjeti. I nekako lakše čujemo i poslušamo taj glas koji nas obeshrabruje, nego onaj koji nam govori da biramo uži put, da biramo težu stazu, da budemo strpljivi, da opraštamo. Tako teško čujemo onaj Glas koji nam govori da će nas Istina osloboditi, da nam plaća nije na ovome svijetu, nego na nebesima. Glas koji nam govori da nas je urezao u svoj dlan, da ima plan za nas, koji nam je pripravio mjesto u svome Domu. Ali taj nam je Glas u ovoj buci tako dalek i nerazumljiv. Zašto? Zato što je zrno gorušičino preveliko u usporedbi s našom vjerom i povjerenjem, zato što jedva da sebe pomaknemo, a kamoli da bismo micali planine, zato jer smo već poštedjeli svoj drugi obraz i udarac uzvratili.

Još nam je ostalo da i s vjerom pokušamo „preko veze“. Ali kod našega Oca to nije moguće jer smo svi jednako ljubljena djeca. I ima raširene, otvorene ruke za svakoga od nas. Svijet nas mami, obećaje i prevari, dovede nas do zida kad ne znamo gdje i kako dalje, ali naš Otac ostaje dosljedan i vjeran, pruža nam novi početak, On ispunja ono što je obećao.

Na nama je učiti se biti strpljiviji i imati više povjerenja. Učiti se potruditi oko života i pošteno zaraditi kruh svoj svagdanji. Jer jako dobro krenemo i započnemo, ali se onda na pola puta preplašimo i odustanemo. I baš u tom trenutku gdje bi trebala vjera „priskočiti“ upomoć, pobijedi nas strah i briga za zemaljsko. A znamo da bitku osvaja onaj koji ustraje u vjernosti Gospodinu. Iskoristimo dar vjere koji smo primili, noseći svoje križeve i pobjeđujući kušnje, da se svakim danom sve više suobličujemo Kristu, crpeći snagu iz euharistije, da možemo sa svetim Pavlom uskliknuti: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“

Fra Marin Karačić / Radio-medjugorje.com

1 komentar

  1. Fra Marine hvala i treba više ovakvih razmišljanja,koja će nas potaknuti na razmišljanje i zaokret prema izvoru i počelu svega dobra Bogu i njegovim zapovjedima.

    Like(15)Dislike(1)

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora