Fra Vladimir Vlado Ereš: Ponosan sam što sam mogao čuvati tajnu Međugorja

Fra Vladimir Vlado Ereš jedan je od najpoznatijih hrvatskih i hercegovačkih katoličkih misionara među našim iseljenicima, a ujedno jedan od svestranijih svećenika, koji zahvaljujući životnom iskustvu, radnom elanu, kreativnim idejama, energijom i realiziranim projektima uvijek iznova oduševljava i inspirira, piše Večernji list BiH. Fra Vladimir je voditelj Hrvatske katoličke misije Lausanne-Wallis u Švicarskoj, te dugogodišnji uspješan “radnik na njivi Gospodnjoj” u iseljeništvu, a znamo da ta “njiva” nije samo duhovna “oranica”, nego i kulturna, sportska, humanitarna, estradna… Zato koristimo njegov odmor u zavičaju kako bismo s njime porazgovarali o aktualnostima.

Svake godine nastojite svoj godišnji odmor provesti u zavičaju, u rodnoj Hercegovini. Istodobno, mnogi naši mladi sanjaju o životu u dijaspori, misleći da je tamo bolje. Kako doživljavate te procese?

– Svatko živi život na način kako mu ga je dobri Bog udijelio. Ondje gdje misli da mu je dobro. Istina, ljudska čežnja i mašta misli da je puno bolje tamo gdje ga mašta vuče i misli da je tamo negdje puno bolje. U našoj domovini misle da je bolje vani, a oni vani misle kako su jako u sebi “razapeti” što nisu kod svoje kuće. Ali i jedno i drugo “razapinjanje” vuče na svoju stranu. Materijalni status i mogućnost dostojanstvenog života “grize” nas da bolje uspijemo i da imamo barem malo unutarnjeg mira dodjelom posla i zarade. 
Tamo naši ljudi žive mirnim životom. Nisu baš puno opterećeni s tolikim neredom i neizvjesnošću u domovini, iako svi razgovori budu vođeni o prilikama kod kuće, ali čim se razgovor završi, svatko ide svome domu i briga ga za onoga koji nema ili ima manje. Čovjek kada ima “otupi” prema onome koji je u slabijoj situaciji te se brine samo za sebe. Ove materijalne neizvjesnosti nema, barem sad za sad, i tako žive stareći, radeći i gledajući kako im djeca rastu.

A mladi? Kakvi su izgledi da se vrate u domovinu?

– Kuda i kome? Tamo su se rodili, tamo su im roditelji, prijatelji iz djetinjstva, školski kolege i kolegice, mladićima djevojke, djevojkama mladići. Tamo su im mogućnosti školovanja, karijere i nevjerojatne “gladi” za materijalnim uspjehom. I kuda bi oni? I tko bi to išao ovamo? Pa ne živi se ni u mašti ni u mogućnosti od ljubavi i povratka u rodni kraj svojih roditelja. Budimo realni. Doći i provesti ljeto i druge blagdane. Udovoljiti u tome roditeljima, no, oni su djeca svoga svijeta i tu ne pomaže ni jedna riječ ni svećenika, ni roditelja, ni političara, ni bilo koga. Čak ni oni koji dobiju mirovinu ne žele natrag. Tamo su im djeca, unučad i mir. A u nas samo ružne i negativne vijesti u “bućkurišu” preko TV-a, novina i drugih izvora vijesti. Divna reklama odbojnosti i nepovratka. Samo mali detalj: Doživi čovjek mirovinu, hoće je uzeti i poći kući. Ima i ušteđevine. Dođe u Hrvatsku. Stavi na banku i banka mu odmah uzme 40 posto. Koji apsurd. Nitko ne da svoje. Osobno poznajem jako puno takvih koji su odmah odustali. Da nije toga, milijarde franaka i eura bi s umirovljenicima došle i dolazile u naše banke. Neshvatljivo od naše države. Dakle, život se živi mirno, školski i radno.

Od prošle godine, kada smo razgovarali, promijenile su se prilike i na Zapadu. Nagli priljev izbjeglica s Bliskog i Dalekog istoka i Afrike, pa onda teroristički napadi… Doduše, Švicarska je ostala pošteđena.

– Da. Tu se puno toga događalo. Najviše mi, obični mali svijet, ne znamo što je na stvari. Čitamo i čujemo što kažu mjerodavni o tome. Ima njih i u Švicarskoj. Švicarska je idealna država. Zato i ima. To je zemlja rada i reda i jake ljubavi za svoju zemlju. Primila je i prima mnoge sa strane ali svima kaže: Ovo je zemlja reda. Poštuj, zaradit ćeš i imat ćeš. Nećeš poštovati, odmah te okrenu kući. To je jedna nevjerojatna zemlja koja svoje “prljavo rublje” ne objavljuje. Gledajte kod nas, čim nešto “šušne”, istinito ili ne, odmah “graknu” sve kamere kao da toga nema i kod njih, ali nećeš to pročitati ili vidjeti na televiziji. Oni hvale svaku pozitivnu sitnicu u svojoj zemlji. Osobno poznajem puno vjernika koji rade u sustavu švicarskih zakona pa mi kažu kako i što smiju reći i objaviti. Ima u toj zemlji izbjeglica s Bliskog istoka, ta vidim ih, ali javnost o tome ni slova nije rekla. To je zemlja koja ti puno daje, ali ti i puno uzima. Puno toga je “stegla”, kao, primjerice, kandidate za invalidsku mirovinu. Svašta se s naše i sa strane drugih stranih radnika radilo, simuliralo i muvalo, tako da sada ispaštaju mnogi naši koji jedva hodaju, ali do prijevremene invalidske mirovine teško dođu. Mnogima su ukinute ili smanjene mirovine. Švicarci “pušu i na hladno”. U Njemačkoj je još gori kaos. Kako i kuda će to odvesti, sami Bog zna.

Evo, sreli smo se u Međugorju na svjetskom molitvenom susretu mladih. Tada ste prokomentirali Ultru u Splitu…

– Ne mogu shvatiti jednu stvar. Ma mogu, ali… Prije mjesec dana “razletjeli” se mediji, lokalni i nacionalni, u propagandu i najave o glazbenom susretu mladih u Splitu, i ostalim mjestima po Dalmaciji. Osude i pohvale, upozorenja i kritike o negativnom i pozitivnom odjeku tog susreta, pršte na sve strane. Znamo da je bilo mladih iz cijeloga svijeta. O tome smo “udarani u glavu” preko svih raspoloživih sredstava. Velika većina naših roditelja nije bila za to, barem iz Hrvatske, no, za roditelje sa Zapada to je “izgubljena bitka”. Čim njihovo dijete završi 18 godina, ide svojim putem slobode i mašte i “slobodnih ponuda”. Tu ni Crkva niti itko drugi ne može zaustaviti ni one koji “mame” ni one “izmamljene”.  I, gle, apsurda: početkom kolovoza svjetski susret mladih u Međugorju i nigdje tih istih “naših” medija da s istom angažiranošću najave i ovaj susret. I ovdje je bilo mladih iz cijeloga svijeta. Strašno za jednu zemlju koja se “puše” kako je više od 90 posto katolička. Što je još najgore, nitko i ne diže glas za to. Vijore se zastave iz cijelog svijeta, deseci tisuća se mole i raduju. Domaći župnik obavještava da je više od 450 svećenika na oltaru, da je više od 50 zemalja svijeta dovelo svoje mlade, da nas je svake večeri na internetu pratilo više od 430 i više tisuća slušatelja i gledatelja u svijetu. A u mojoj kršćanskoj katoličkoj Hercegovini i Hrvatskoj na “kapaljku”… Prošlo je i bez medija. Znam da to ne treba Međugorju, nego treba nama kao poticaj za činjenje dobra. Za pozitivno ozračje među nama jer nas “uguši” negativnost. Treba nam da se čuje o nama nešto lijepo o svijetu jer smo svuda kao nekakve “šuše” s Balkana. Znam to jer se krećem među ljudima svake vrste. To mi je žao. Svatko zna da pozitivnost liječi rane i da nam je to potrebno. Vidimo “izvor” te snage, ali ne da nam se do njega, nego ćemo “žedni pocrkati” u njegovoj blizini. I nigdje glasa prosvjeda i kritike. Bog će nas za sve ovo dobro “prorešetati”.

Kako inače doživljavate Međugorje kao svjetski duhovni fenomen?

– Kažu stari ljudi – kad si umoran ili opterećen, izađi samo malo iza kuće i prošetaj i vrati se, bit ćeš odmorniji. Ako je to točno, a jest, kako onda neće biti stotinu puta ljepše u ovom i ovakvom svetištu. Hvala Gospodu kad imamo, mi koji smo se rodili u blizini, takav privilegij. Milijuni su ljudi ovih dana “izišli iz kuća”, otišli da se odmore, svatko kako i kuda je želio, a deseci tisuća mladih upravo borave ovdje u svetištu da “nahrane mlade duše i napoje mlado tijelo”. Neće njima uteći morska plaž, ali boravak na ovakvoj “Božjoj i Marijinoj plaži” puno je više osvježavajući na duge staze. Dok gledam ova mlada lica vidim budućnost moje Crkve i svih župa. Dok se neki protivnici vjere napinju propagirati kako vjera slabi, neka samo pogledaju ovih 50 do 100 tisuća mladih, onda će priznati da će Bog i Marija “stanovati i vladati” u životima svojih vjernika još stotinu godina, a za dalje neka se pobrinu buduće generacije. Svi mi koji živimo daleko od majke znamo kako je ići majci ususret. Majka nikad ne može nestati. Majka ne može slabiti i izblijedjeti, majka ne može nikada ne biti voljena. Ona je naše jučer danas i sutra. Međugorje je toplo majčino gnijezdo gdje se vjernik rado vraća i navraća. Moja cijela zajednica, kao sve druge po Zapadu, došla je ovih dana Majci u Međugorje. Ovo malo odmora ljeti se “otkine” kako bi se navratilo koji trenutak majci.

Iz naših privatnih razgovora i dugogodišnjeg prijateljstva poznato mi je da ste od početka ukazanja posebno vezani za Međugorje, a javnost za to u detalje i ne zna. O čemu je riječ?

– Ovo dajem u javnost prvi put, ekskluzivno za “Večernjak”. Bio sam tada na Širokom Brijegu kao kapelan. Proširila se vijest munjevitom brzinom da se Gospa ukazuje. Svi smo mi iz početka odmahivali rukom, tj. bili sumnjičavi. U mojem samostanu posebno… Kako neki nisu sasvim prihvaćali način rada i proaktivnost fra Joze Zovke, govorili su kako je “Broćankića maslo”. Pomogla im je u početku i ateističko-komunistička javnost. Ali kako se narod redovito i sve više okupljao, bila je potreba pastoralne zbrinutosti i pomaganja. Tada mi je bio župnik fra Karlo Lovrić koji je sada u Međugorju. Obojica smo redovito dolazila i bila na usluzi. Ja sam tada bio mlad i s mladima (kao i sa svima drugima) bio u jako dobrim odnosima. Voljeli su me i ja njih. Tisuće na vjeronauku i u crkvi. Meni nije bila draga politika jer moja “politika” je moj Bog i ljubav prema mojoj Crkvi i mom narodu. Imao sam i neke razgovore u miliciji. Čak su me jednom vozili kroz grad do samostana. Provocirali. Na jednom ispitivanju pitam ja (zamislite) jednoga od njih: kako vi možete spojiti u svojoj glavi: Vi mene ispitujete ovdje, a ja vašu majku gledam svake nedjelje u crkvi u prvoj klupi kako se moli za vas? Oborio je glavu. I danas su te osobe žive, sretnem ih povremeno kada sam ovdje, a vlastodršci su im sigurno većinom pod zemljom. 
Bila su to mučna i teška vremena. Ja sam se bavio slikanjem i snimanjem od rođenja pa do danas. Imam milijune snimaka i sate i sate snimljenoga materijala iz svoga života po župama i misijama. Uvezane sve kršćanske časopise, kao i društvene. Kaže mi fra Mario Knezović da mi je “pohrana” jača skoro od provincijske. Jednom zgodom pokojni fra Zrinko Čuvalo pozva me u sobu i zamoli me bih li ja mogao slikati sve pojedinosti u Međugorju, urediti pet kopija fotografskih albuma: jedan za župu, pa za fra Jozu Zovku, pa za njega, pa za fra Ferdu Vlašića i fra Tomislava Pervana. Treba za budućnost prikupljati dokumente i za povijest čuvati događaje. Dobro mi je pripelio: “O ovome nikome da nisi ništa rekao, ni miloj majci. Ti, ipak, nisi ovdje i nisi toliko ‘upadan’ pa neće valjda tebe premetati”.U slučaju premetačina i milicijskih racija, sve će nam to odnijeti i otuđiti. Šuti, fotografiraj, snimaj, radi, pohrani i sakrij. Dao sam se na posao punih sedam godina, do ljeta 1988. godine kada sam premješten u Njemačku. Fotografiramo sam puno sve moguće zanimljivosti u Međugorju i oko njega. Sabrano radio s velikom ljubavlju. Mnoge sitne male scene, ljude, susrete i događaje zabilježio. Odnio sam pok. fra Zrinku ogromnu količinu albuma, slika, i drugih sitnica. Koja je to zlatna dokumentacija za sada i za budućnost. Onda me je fra T. Pervan zamolio da uzmem videokameru te da u civilu, jer bi bio upadan u našem odijelu, snimim misu i ljude. To se događalo puno puta. Iz tih prvih sedam godina postoji jako puno materijala za povijest Međugorja. Budući da je ove godine jubilarna, 35. godišnjica, mislio sam tu vijest poslati za “Glasnik mira”, ali nisam uspio. Evo je vama na znanje. Ponosan sam što sam mogao barem na ovaj način čuvati tajnu Međugorja i raditi na prikupljanju fotografske građe o njegovoj povijesti.

Na kojim projektima još radite osim obveza prema svojim vjernicima i misiji?

– Nakon prošlogodišnje objave i predstavljanja troknjižja “Moj život s mojim narodom u iseljeništvu”, koje je vrlo dobro primljeno kod naroda i prijatelja, idemo dalje. Upravo je u tisku sljedeća knjiga “Zrna mudrosti i domišljatosti”. Naime, kako u misiji – zajednici imam puno različitih aktivnosti, a jedna od njih je i “Zajednica mladih majki” koje već punih sedam godina oblikuju adventske vijence i božićne svijeće te mi to prodamo u misijskim zajednicama, a imam ih 12 u 5 kantona te dobitak podijelimo siromašnima, ja sam skoro sve fotografirao i sada ćemo, uz priče i primjere iz života, koje sakupljam godinama, sve to objediniti u jako lijepu i veliku knjigu. Nešto posebno i neobično. Kako se danas slabo čita, ovo će biti kratko, poučno, zanimljivo i privlačno. Nakon toga u završnoj fazi je još nekoliko knjiga o kojima ćemo, ako Bog da zdravlja, koje nije baš u optimalnom stanju, nastaviti dalje. Ima još nekih ideja, ali o njima nekom drugom prigodom.

Želimo vam puno zdravlja, volje i snage da i nadalje budete aktivni i ustrajni…

– Hvala i vama, kako u izdanju za BiH tako i u onom za Europu, što imate “sluha” čuti i osobe ovakvog profila, zvanja i zanimanja, koje mogu toplom i pozitivnom, ali i realnom riječju dati viziju svoje slike današnje stvarnosti. Poželimo jedni drugima puno više pozitivnosti, a što manje negativnosti. Onda će nam svima biti bolje bez obzira na vjeru i nacionalnost.

1 komentar

  1. Hvala vam fra Vladimire na rijecima istine koja jako slabo dolazi putem medija ,a evo hvala Bogu ima i onih koji tako sto zele prenjeti,.Bog vas blagoslovio i cuvao gdje god bili

    Like(6)Dislike(0)

Napiši Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.