Globus: Papa će priznati Međugorje pod jednim uvjetom

Hrvatski tjednik Globus objavio je novinarski članak u kojem navodi kako će Papa Franjo gotovo sigurno priznati Međugorje kao svetište, te kako će to učiniti kada preuzme kontrolu nad novčanim tokovima.

Tekst autora Darke Hudelista prenosimo u cijelosti.

Višednevni boravak posebnoga papina izaslanika za Međugorje mons. Henryka Hosera u tom poznatom i omiljenom molitvenom mjestu u zapadnoj Hercegovini unio je veliku dozu optimizma među hrvatske vjernike, osobito štovatelje međugorskog fenomena, te intenzivirao njihova nadanja da će papa ipak na kraju (bez obzira na sve njegove dosadašnje ograde) i službeno priznati Međugorje kao svetište.

Osobito je odjeknula Hoserova propovijed (na hrvatskom jeziku) na misi održanoj u međugorskoj crkvi sv. Jakova u subotu 1. travnja te njegove riječi izgovorene na konferenciji za novinare u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Međugorju samo nekoliko dana poslije.

Razlike u tumačenju

Naravno, dok se papa Franjo sa svojom službenom odlukom ne oglasi (ako se uopće bude oglasio jer, teoretski, postoji i takva mogućnost da konačnu odluku prepusti svom nasljedniku), svatko Međugorje i dalje tumači na svoj način i iz svog kuta gledanja, ovisno o vlastitoj percepciji međugorskoga kulta i karizme, koji su se počeli razvijati prije 36 godina, nakon prvih (zasada ipak samo navodnih) ukazanja Gospe u tom kraju.

Dan prije nego što sam pisao ovaj članak čuo sam se s jednim svojim prijateljem, poznatim zagrebačkim poduzetnikom, koji mi je, kad sam mu rekao što je moja trenutna novinarska preokupacija, priopćio, radosnim tonom, da će papa Franjo priznati Međugorje kao svetište. No kad sam ga upitao odakle mu ta informacija, kazao mi je da je to pročitao u novinama.

Zasigurno je pritom mislio na veliku reportažu kolege Darka Pavičića u Večernjem listu od 2. travnja o. g. (sutradan nakon Hoserove mise na hrvatskome u Međugorju).

Namjere Vatikana

Istoga dana nazvao me jedan moj vrlo dobro informirani prijatelj i rekao mi da je papa Franjo svoju odluku već donio, da je ona za Međugorje pozitivna, ali da će s njezinom objavom pričekati još neko vrijeme. Ovako mi je rekao: “To je gotova stvar, papa je već prelomio, i to pozitivno: Međugorje se priznaje kao svetište. A to bi, možda, mogao biti i prvi korak ka priznavanju ukazanja Gospe u Međugorju, no takvo što mi sasvim sigurno nećemo doživjeti – ni mi ni međugorski vidioci…”

Treći moj znanac, koji je dugo vremena proveo u Rimu i ima ondje dragocjene veze i kontakte, najavljuje mi pak da je jedna od intencija u Vatikanu da se Međugorje izuzme iz Mostarsko-duvanjske biskupije i proglasi nekom vrstom prelature, kojom bi se, preko upravitelja, upravljalo izravno iz Vatikana. To bi također, na svoj način, bilo priznanje Međugorja kao svetišta (naravno, bez ulaženja u rasprave imaju li međugorski vidioci pravo ili ne), ali uz jedan bitan “aneks”, u smislu dovođenja financijskih tokova u Međugorju pod kontrolu Vatikana. Međugorje, naime, nije samo mjesto molitve i ispovijedanja nego je i masovno posjećena hodočasnička (netko će ovdje reći: vjersko-turistička) destinacija (nadbiskup Hoser je na novinskoj konferenciji u Međugorju izjavio da Međugorje godišnje posjeti oko dva i pol milijuna hodočasnika) u kojoj se, preko brojnih restorana, kafića, hotela, suvenirnica itd., okreću velike količine novca, a za koje zasad nije jasno gdje, tj. u čijim rukama, završavaju.

Kada bih sve te prognoze, najave ili tumačenja pokušao svesti, matematičkim jezikom, na najmanji zajednički nazivnik, došao bih do stajališta koje će, možda, biti glavnom smjernicom pape Franje prije nego što donese i objavi svoju konačnu odluku: autentičnost ukazanja (zasad) i nije toliko bitna, bitna je pobožnost (koja nije sporna), bitno je da hodočasnici u Međugorju imaju besprijekorno osiguranu vjersko-pastoralnu skrb (kao što već godinama i imaju), dok novac koji se ondje vrti valja, možda, staviti pod određen (vatikanski) nadzor.

Posjet fra Zovku

Naravno, sve ovo govorim hipotetički, osobno nemam nikakvih konkretnih i opipljivih znakova (iz Vatikana ili odnekle drugdje) što će i kako papa Franjo na kraju odlučiti.

Dana 4. travnja o. g. posjetio sam fra Jozu Zovka, jednog od simbola Međugorja, u Franjevačkom samostanu Hercegovačkog provincijalata u zagrebačkoj Dubravi. Popričali smo, neformalno, o najnovijim događanjima vezanim za Međugorje. Fra Jozo je svoje pastoralno djelovanje u Međugorju (a koje se bilo neposredno nadovezalo na “ukazanja” – s navodnicima ili bez njih) svojedobno, od 1981. do 1983., platio montiranim procesom i jednoipolgodišnjom zatvorskom kaznom. Kad sam već kod tog detalja, neki me moji sugovornici uvjeravaju da Međugorje nikada i ne bi zadobilo tako veliku karizmu da ondašnja visoka politika (tj. politika ondašnjih komunističkih vlasti), zajedno s tadašnjom “Udbom” (tj. Službom državne sigurnosti), nije išla represijom na međugorsku Crkvu i tamošnje vidioce.

Ali kada se u to i policija (tj. tzv. Udba) bila umiješala, tvrdi jedan moj sugovornik, u narodu, odnosno u vjerničkom puku, proradio je inat, posljedice kojega su danas, ali na nemjerljivu radost vjernika i štovatelja marijanskih pobožnosti, i više nego vidljive.

Nažalost, fra Jozo Zovko danas je teško bolestan. Samo dan nakon našeg susreta i razgovora, dakle 5. travnja o. g., otišao je u bolnicu (a u bolnici je bio i u nedjelju, na Cvjetnicu, kad sam mu se javio SMS-om iz Međugorja). Usprkos svojim zdravstvenim problemima u razgovoru je bio razmjerno vedar i optimističan – optimističan u pogledu “statusa” (u skoroj ili doglednoj budućnosti) Međugorja. Istup papina izaslanika nadbiskupa Hosera u Međugorju ocijenio je ohrabrujućim te napomenuo da, ako bi Hoser imao štogod reći u smislu ukora, ne bi u Međugorju tako pozitivno i nadahnuto govorio i nastupao.

Fra Jozo mi je tijekom razgovora donio uredno isprintanu propovijed nadbiskupa Hosera održanu u Međugorju 1. travnja pa smo zajedno čitali i proučavali što je u njoj zapravo rekao i poručio. Ključan je onaj dio u kojem nadbiskup Hoser tvrdi da su “najveće čudo Međugorja – ovdašnje ispovjedaonice”, i to u sadašnjem, prilično tjeskobnom trenutku ljudske povijesti kada u zapadnim zemljama (primjerice u Francuskoj i Belgiji) “individualna ispovijed više ne postoji, osim tu i tamo”. “Svijet se”, upozorio je Hoser, “suši, ljudska se srca zatvaraju, zlo raste, sukobi se množe”, a kad je tako – sam po sebi se nameće zaključak – Vatikan ima itekako čvrste razloge da Međugorje, u koje hodočasnici iz cijeloga svijeta hrle znatnim dijelom ili ponajprije zbog toga da bi se u njemu ispovjedili i molili, drži kao kap vode na dlanu.

Zadarska izjava

A ono što se drži ili što treba držati kao kap vode na dlanu – protiv toga se, gledajući upravo iz perspektive Vatikana, ne može gledati s ravnodušnošću, omalovažavanjem ili osporavanjem.

Iz svega onoga što mi je fra Jozo Zovko tijekom našeg razgovora rekao zaključio sam da se propovijed papina izaslanika nadbiskupa Hosera u Međugorju logički i konceptualno nadovezuje na čuvenu Zadarsku izjavu Biskupske konferencije Jugoslavije od 10. travnja 1991., u čijoj je izradi, po mojim saznanjima, vrlo aktivno, čak i presudno, sudjelovao tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere (i budući papa) Joseph Ratzinger.

Zadarska je izjava i do danas jedina izjava službene Crkve o međugorskim zbivanjima, a u njoj je najvažnije to da je Crkva, iako uz ograđujuću konstataciju da se u Međugorju “na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može (se) ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama”, vrlo jasno i vidljivo izbacila u prvi plan potrebu ili imperativ da “brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”.

Drugim riječima, BKJ je, uz mentorstvo Vatikana, odnosno prefekta Kongregacije za nauk vjere Ratzingera, dala Međugorju (već tada, 1991., u osvit rata u Hrvatskoj, a deset godina nakon prvih ukazanja!) carte blanche da se razvija, da prosperira i da na kraju postane ono što danas jest – usprkos krajnje rezerviranim i kritičkim tumačenjima događanja u Međugorju mjesnoga, tj. mostarskoga biskupa – najprije Pavla Žanića, a zatim (i danas aktualnoga) Ratka Perića. U svom komentaru pod naslovom “O Međugorju određenije”, objavljenom u Glasu Koncila 5. svibnja 1991., Živko Kustić je istaknuo da je “taj stav (o potrebi pružanja pozornosti i pastoralnoj skrbi hodočasnicima u Međugorju – op. a.) prava novost ovoga dokumenta”. I otad se nije daleko odmaklo – ili se nimalo nije odmaklo; očekivani papin pravorijek trebao bi biti drugi (ali u tom slučaju i konačan) sud o Međugorju.

Iz razgovora s fra Jozom Zovkom izvukao sam i taj zaključak da bi u slučaju pozitivnog ishoda priče o Međugorju on napokon mogao prekinuti svoju dugogodišnju (zapravo dvodesetljetnu) šutnju.

U Međugorje sam se uputio u subotu 8. travnja, tako da sam ondje bio cijelu nedjelju (Cvjetnica) i ponedjeljak. U nedjelju, tj. na Cvjetnicu, više sam boravio kao vjernik, a u ponedjeljak ponajprije kao novinar, pa sam se tom prigodom sastao, i s njim porazgovarao oko 45 minuta, s međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom. Fra Marinko je inače nasljednik lika i djela karizmatičnoga međugorskog svećenika fra Slavka Barbarića, koji je u Međugorju i okolnim župama bio vrlo aktivan u onim prvim godinama ukazanja, i neposredno poslije, sve do svoje iznenadne smrti 2000., te je o njemu (još 2005.) napisao knjigu “Živjeti srcem”.

Kao i na misi u subotu 1. travnja, tako je i na Cvjetnicu 9. travnja u crkvi u Međugorju – odnosno na prostorima oko crkve – ispovijedao 51 ispovjednik. Od toga 31 domaći (hrvatski) i 20 za strane hodočasnike. To se čini mnogo, no redovi ispred ispovjedaonica bili su toliki da je neki malo bezvoljniji hodočasnik, kojemu se nije htjelo dugo stajati u redu, vrlo lako mogao ostati bez ispovijedi. A doći u Međugorje i ne ispovjediti se, to je isto kao doći u Rim a ne posjetiti Vatikan, tj. doći k papi.

Dobro uhodan stroj

U svakom redu (od njih 31 za hrvatske vjernike i hodočasnike) trebalo je stajati najmanje sat vremena da se dođe do svećenika ispovjednika koji sjedi u ispovjedaonici. Ja sam pritom imao peh, zajedno sa skupinom hodočasnika neposredno ispred i neposredno iza mene. Kad smo negdje oko podne (upravo je završavala obiteljska misa, koja je počela u 11 sati) već bili blizu vrata ispovjedaonice, nakon sat i nešto strpljivog stajanja u redu, svećenik koji je ispovijedao izišao je iz ispovjedaonice i obznanio da je “radno vrijeme” za ispovijedi završeno, odnosno da se ispovijedi nastavljaju u popodnevnim satima, s početkom u 16 sati. I onda je ponovno trebalo stati u taj isti (ili neki drugi) red i opet se, korak po korak, približavati vratima ispovjedaonice.

To znači da je Međugorje kao mjesto ispovijedanja potpuno zaživjelo i da, koliko god mnogo svećenika ispovjednika u Međugorju trenutačno bilo angažirano, ne bi bilo zgorega da ih tamo bude još više. Što se tiče vjere i organizacije, Međugorje funkcionira savršeno, kao dobro uhodan stroj.

Tijekom vikenda u Međugorju je bilo mnogo stranaca. Koliko sam mogao prosuditi – najviše Nijemaca. Pojedine su njemačke ture u međugorskoj crkvi sv. Jakova imale, dosta često, i svoje zasebne mise, na njemačkom jeziku. One su me, zapravo, budile oba jutra, jer je prozor moje sobe u hotelu “Dubrovnik” gledao ravno na crkvu.

Večernje mise oba dana (na Cvjetnicu i u ponedjeljak) služio je međugorski župnik fra Miljenko Šakota. Osobito je bila nadahnuta njegova propovijed u ponedjeljak, u kojoj je kritički govorio o materijalizmu, odnosno o materijalističkom shvaćanju (i korištenju) vremena.

U razgovoru sa mnom fra Marinko je bio vrlo ljubazan, ali me zamolio da ga nigdje ne citiram. Već se iz toga može vidjeti da je Međugorje vrlo osjetljiva tema.

Razmijenio sam nekoliko riječi i s nekim drugim svećenicima/franjevcima u Međugorju te tako uspio upiti, odnosno “iščitati” njihovo viđenje situacije u kojoj se Međugorje trenutačno nalazi, u iščekivanju, pomalo i dramatičnom, papina pravorijeka o njemu i njegovu statusu.

Prva je bitna odrednica njihova stajališta da je Međugorje, ovakvo kakvo je danas, gotovo potpuno ostvarenje Zadarske izjave BKJ od 10. travnja 1991., tj. da se Nova evangelizacija u njemu ostvaruje u gotovo punom opsegu. Jedan mi je svećenik rekao da je Zadarska izjava sasvim u redu, a da je nadbiskup Hoser sada učinio i dodatan napor da ona zaživi u punini. “Briga za Novu evangelizaciju”, kazao mi je, “s naše je strane postojala od samoga početka, a sada ju je dodatno potaknuo nadbiskup Hoser, koji nam se predstavio kao vrlo otvoren čovjek koji je spreman vidjeti realnost i priznati je takvom kakva jest.”

Pogled izbliza

Takvo se tumačenje općenito vrlo često može čuti u Međugorju: da problemi nastaju kad se Međugorje gleda izdaleka, ali da treba doći tamo i upoznati ga izbliza. U duhu Isusove rečenice iz Novog zavjeta: “Dođite i vidite!”

Pritom se, u procjenjivanju misije nadbiskupa Hosera, kod međugorskih franjevaca posebno ističe kontinuitet između toga što je on po nacionalnosti Poljak i činjenice da je od svih papa najviše za hrvatsku nacionalnu stvar učinio Poljak Ivan Pavao II. Odnosno, prepoznaju se tri bitna elementa kod Hosera: Poljska (u pogledu njegove nacionalnosti), Ruanda (zemlja u kojoj je on 21 godinu živio i pastoralno djelovao) i ukazanje Gospe (činjenica da su 1982. u Ruandi bila ukazanja Blažene Djevice Marije, što je Hoser gledao izbliza).

– Da, znam – rekao mi je, u krugu oko crkve, jedan međugorski svećenik – mnogi kažu da smo mi to (riječ “to” odnosila se za ukazanje Gospe – op. a.), izmislili, ali nismo!

Velik posao

Međutim, tijekom mog boravka u Međugorju upao mi je u oči još jedan detalj, koji je zapravo i mnogo više od detalja, ali o kojemu se u Međugorju puno ne govori (ili se o njemu uopće ne govori). U Međugorju buja i razvija se i veliki posao, u čisto materijalnom (ekonomskom) smislu riječi, što se vidi po brojnim restoranima, hotelima i suvenirnicama koje svakodnevno rade punom parom.

U Međugorju sam zadnji put bio u kolovozu 2013. i moram priznati da se odonda puno toga promijenilo. Restorana, hotela i suvenirnica je danas (znatno) više nego onda, a bitno se unaprijedila i ponuda u trgovinama suvenira. Sada su, recimo, u modi vrlo raznobojne (pa i u ludim bojama) krunice, ne obične drvene i neobojene kao prije. Otprilike, kakve su danas Adidasove ili Nikeove tenisice, takve su u Međugorju i krunice (mislim na boje i dizajn). Nisam odolio pa sam kupio njih nekoliko (za poklone mojim prijateljima).
Jedini čovjek u Hrvatskoj, a zasigurno i šire, koji sustavno prati i analizira i ekonomsku, a ne samo vjersko-pastoralnu dimenziju Međugorja jest doktor ekonomskih znanosti iz Osijeka Vencel Čuljak. On je 2014. doktorirao s temom “Fenomen Međugorja kao svjetski brend i top-destinacija vjerskog turizma”, o čemu je dao veći intervju mom kolegi Dragi Hedlu za Jutarnji list (objavljen u broju od 31. kolovoza 2014.)

Rezultati ankete

Inače, dr. Čuljak je rodom iz Klobuka (25 km od Međugorja), a u Osijeku živi od 1961. Bavio se raznovrsnim poslovima, bio je stečajni upravitelj, direktor (i osnivač) Studentskog centra u Osijeku, čak neko vrijeme i direktor NK Osijek, a sada je u mirovini.
Požalio mi se da u Međugorju (pritom je mislio na Crkvu) ne gledaju blagonaklono na to što on radi, tj. što, metaforički rečeno, znatiželjno “zabada nos” u njihove interne stvari. Mnogi su odbili s njim razgovarati kad je, anketnom metodom (anketirao je oko 200 ljudi iz Međugorja i okolice), provodio svoje istraživanje, a među ostalima mu je odbijenicu dao i međugorski župnik fra Marinko Šakota.

S dr. Vencelom Čuljkom razgovarao sam, nakon povratka iz Međugorja, telefonski. U nastavku teksta ukratko ću izložiti rezultate njegovih najnovijih istraživanja.

Dr. Čuljak tvrdi da je službena interpretacija Crkve (koju je iznio i nadbiskup Hoser) o 2,5 milijuna hodočasnika godišnje u Međugorje pretjerana. On smatra da u Međugorje prosječno dolazi oko 850 tisuća hodočasnika godišnje, a da broj posjeta zadnjih godina opada.

Opadanje je, tvrdi Čuljak, počelo 2015., tako da je te godine, po njegovim procjenama, Međugorje posjetilo oko 650 tisuća, a iduće, 2016. oko 500 tisuća hodočasnika. Pritom najviše Talijana. Inače, po evidenciji dr. Čuljka, 80 posto hodočasnika u Međugorju su stranci, a 20 posto domaći.

Razloge pada broja hodočasnika u zadnje dvije godine dr. Čuljak vidi u dvije stvari. Prva je rezervirani stav pape Franje o ukazanjima Gospe u Međugorju (tj. njegova humoristična usporedba Gospe s poštaricom), a druga opadanje kupovne moći Talijana, koji su najbrojniji među stranim hodočasnicima.

Generalno uzevši, tvrdi dr. Čuljak, Međugorje je od 1981. do 2014. posjetilo 28 milijuna hodočasnika, odnosno (vjerskih) turista.

Vlasničku strukturu kapitala u Međugorju (u kojem je 2014. postojalo čak 550 tvrtki) dr. Čuljak procjenjuje fifti-fifti. To jest 50 posto domaći, a 50 posto strani kapital. Inače, službeno je tumačenje da je u Međugorju na djelu 60 posto domaći, a 40 posto strani (mahom talijanski) kapital.

Trenutno se u Međugorju, po saznanjima dr. Čuljka, grade kapaciteti s 1500 do 2000 ležajeva. Godine 2014. kaže, bilo je u Međugorju 18 i pol tisuća, a danas ima, po njegovoj procjeni, 25 tisuća ležajeva.

Divlja gradnja

Po interpretaciji dr. Vencela Čuljka, očit je nerazmjer između činjenice da u zadnje dvije godine broj gostiju u Međugorju opada, a da investicije rastu. “To znači”, rekao mi je, “da se novac tamo pere, pogotovo strani”.

Stanje u Međugorju (naravno, u ekonomsko-kulturnom, ne u vjersko-pastoralnom smislu) dr. Čuljak naziva “organiziranim kaosom”, što se očituje i u divljoj gradnji, mimo bilo kakvoga urbanističkog plana. “Sve interesne skupine u Međugorju”, rekao mi je, “znaju za to, ali to nitko neće rješavati, pa ni Crkva, koja ima vrlo jak utjecaj.”

Dr. Čuljak usto upozorava na činjenicu da na razini župe Međugorje ne postoji crkveni odbor (u kojemu bi osim svećenika bili i civili, tj. građani), kao što nije osnovan ni menadžment koji bi se sustavno brinuo o razvoju Međugorja u idućih petnaest-dvadeset, ili koliko već, godina.

Donacije

Dr. Čuljak je također došao i do nekih podataka koji se tiču same Crkve u Međugorju, tj. materijalnih (ekonomskih) aspekata njezina djelovanja. Rekao mi je da se u župi u Međugorju godišnje prikupi oko 10 milijuna eura, i to bez donacija (dakle, računajući samo dobrovoljne priloge vjernika i milodare), a da se samo u jednom danu preko misa, tj. milodara na misama, inkasiralo oko 10.000 eura. Ali to je, napominje, bio presedan, tako nije svaki dan.

– U Međugorju cirkulira veliki novac i veliko je pranje novca – kaže dr. Čuljak – pa bi s te strane bilo sasvim logično i očekivati da Vatikan u dogledno vrijeme tamo uvede red. Procjenjujem da je Vatikan za tu “stavku” zainteresiran…

Time se, eto, i dr. Čuljak pridružio tvrdnjama/prognozama mojega znanca s rimskim (vatikanskim) vezama da bi Vatikan mogao uvesti svojevrstan nadzor u Međugorju, na taj način da Međugorje postane svojevrsna prelatura. “I u nekim talijanskim svetištima”, tvrdi Čuljak, “Vatikan kao država ima nadzor, to nije nikakav problem napraviti. To je jednostavno, to je kod nas napravio i dubrovački biskup Mate Uzinić, kad je prvi put izišao u javnost s godišnjom bilancom u svojoj biskupiji. On je prvi biskup u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj koji je to napravio. Dakle, to može Vatikan napraviti i u Međugorju. On može što drugi ne mogu.”

Tijekom razgovora upitao sam Vencela Čuljka je li on vjernik. Jest, kaže, po rođenju i temeljnoj formaciji, ali nije praktični vjernik, tj. ne ide u crkvu. Možda ga i zato u Međugorju gledaju sa sumnjičavošću. A on im, kaže, želi najbolje, tj. htio bi da Međugorje u svim aspektima, pa tako i u financijsko-ekonomskom, bude “drugi Lourdes”.

– Normalno je – kaže Čuljak – da u Međugorju cirkulira veliki novac, ja bih samo htio da sve bude zakonito, da financije budu u redu i da se svagdje izdaju računi. Pa da od Međugorja svi imaju koristi – i poslovni ljudi, i Županija, i Federacija. Uostalom, to je u interesu i same Crkve, kao i svih poslovnih ljudi koji tamo žive i rade. Ja to kažem javno, ne krijem se iza nikoga. Sotona je taj koji se krije, a ja govorim i djelujem pod svojim imenom i prezimenom.

2 komentara

  1. Kakva budala piše ovoliki članak.

    Like(3)Dislike(1)
  2. A Bože sačuvaj

    Like(0)Dislike(0)

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora