Kako su hercegovački poljoprivrednici preko noći postali šverceri 

Što povezuje Antuna Branka Šimića, Aleksu Šantića, Maka Dizdara i stanice za otkup duhana? Odgovor ne pripada poeziji, nego surovoj prozi stvarnosti: sve su to simboli Hercegovine i svi ti simboli su mrtvi. Svi pripadaju prošlosti.

Možda je neprilično slavne pjesnike uspoređivati s jednom poljoprivrednom disciplinom, ali nekako mislimo da pokojnim bardovima to ne bi smetalo. Štoviše, da oni kojim slučajem znaju što se u našoj epohi dogodilo s duhanskim stanicama po njihovoj Hercegovini, vjerojatno bi ustali iz grobova i napisali kakvu protestnu poemu.

A dogodilo se sljedeće: otkad je prije nekoliko godina zatvorena duhanska stanica u Stocu, cijela je Hercegovina ostala bez ijednoga službenog mjesta za zakoniti otkup duhana.

Ne tako davno svaki je veći hercegovački gradić imao svoju duhansku stanicu, kako u zapadnoj (Čapljina, Čitluk, Grude, Ljubuški, Mostar, Posušje), tako i u istočnoj Hercegovini (Ljubinje, Stolac, Trebinje). Danas su te stanice iščezle poput bogumila, piše Jutarnji list.

U regiji čije su generacije othranjene i otškolovane dobrim dijelom baš na uzgoju i prodaji duhana, popularne “škije”, taj nestanak predstavlja ne samo psihološki i identitetski šok, nego i snažan udarac u gospodarskom smislu.

Ukidanjem duhanskih stanica hercegovački su uzgajivači duhana (koji sebe nazivaju “duvanarima”) onemogućeni da se registriraju kao uzgajivači, čime su dovedeni u nezavidnu pravnu i egzistencijalnu poziciju: ili će počupati svoje duhanske zasade, ili će duhan prodavati “na crno”. Kako im karakter ne dopušta odustajanje, mnogi od njih biraju ovu potonju, ilegalnu varijantu, zbog čega dolaze u sukob s neumoljivim zakonom. Zato i nerado razgovaraju s novinarima.

– Razumim, zanima vas šverc duvana – kaže nam tako Franjo Zovko iz sela Uzarići kod Širokog Brijega, bivši duvanar kojeg smo zamolili da nas malo uputi u duhansku problematiku Hercegovine i upozna s pokojim današnjim uzgajivačem.

Nije komunizam tvornice otvara

– Ma ne, nismo to mislili – kažemo, ne želeći uplašiti našeg vodiča kroz duhansku Hercegovinu. – Više nas zanima kako ljudi reagiraju na gašenje duhanskih stanica.

– Pa reagiraju švercom, bogati, kako će drukčije? Nema drukčije – staloženo odgovara Franjo, dok nam priča kako se duhanom bavio prije rata, pomažući roditeljima, dok danas živi od vojne mirovine te pomaže bratu u građevinskom biznisu.

– A štaš, komunizam ovdi nije otvara tvornice, pa si se mora bavit poljoprivredom, i tako sam ja prije rata pomaga ćaći oko duvana. Nije teško, nego je dosadno, pepavo, to ti je ženski posâ.

– Kako ženski?

– Moraš onu iglu uzet pa probušit svaki list, i onda provučeš konop pa ih obisiš da se suše – strpljivo nam objašnjava Franjo. – Pa odeš na kupanje, a ono dođe oblak, i štaš: trči kući da ne pokisne duvan, jer ako pokisne onda se ubuđavi, razumiš.

Potom nam priča kako je, baš zbog suvremenih zakonskih restrikcija, današnjim duvanarima u određenom pogledu čak i lakše nego nekada. Čovjek sada ne mora ni čupati duhan, niti ga nositi kući i sušiti, nego ga, veli Franjo, “proda direkt s njive”.

– Kako to mislite? – pitamo.

– Lipo – kaže naš sugovornik. – Dođe čovik na njivu i sve mu kupi.

– Koji čovik?

– Šta koji čovik? – čudi nam se Franjo. – Pa švercer, bogati! Ko će drugi doć?

Od Franje doznajemo kako su posljednjih godina federalna policija i razne inspekcije znatno postrožili nadzor nad proizvođačima duhana, pa u pretres kuća često dođu i agenti SIPA-e, državne agencije za istrage i zaštitu.


– Nekidan su dron poslali pa snimaju. Pa kad vide da sadiš, dođu u kuću. Pa nađu sušnicu, pa ti puknu kaznu, otiraju te u zatvor.

Franjine riječi potvrdit će nam se nešto kasnije u Poganoj Vlaci, zaseoku Donjih Mamića sjeveroistočno od Gruda, gdje smo se susreli s uzgajivačem duhana ing. Gojkom Pezerom i njegovim prijateljem Ambrožom Lekom, također duvanarom.

– Ja sam dobio godinu dana zatvora, uvjetno na dvije godine, jer mi je SIPA našla 73 kila duhana izrezanog – predstavlja nam se ing. Pezer, i dodaje: – I to sam imao dobrog advokata, inače bi prošao još gore. To je bilo 2015. pa mi je kazna sad istekla, fala Bogu.

– A ja sam pod istragom pa ne smijem puno pričat – kaže Leko. – Meni su lani jednu tonu mog duhana uzeli, iz plastenika. Malo ko od nas nije obolio ko ima posla s policijom.

– Malo ko da nije na tabletama – potvrđuje Pezer. – Šta ćeš, drže te na kvačilu, stalno te ganjaju, pa prisluškivanja… Ja imam ovakvi snop kazni – pokazuje nam rukama prostor od nekih pola metra.

Kupaca, bogu hvala, ima

Potom opisuje kako izgledaju bliski susreti s agentima SIPA-e.

– Oni dođu ujutro i kažu: “Mi imamo indicija da će ovo ići na sivo tržište.” I sve ti zaplijene. A to je apsurd: mi radimo na crno jer se ne možemo registrirati. Jednostavno smo primorani prodati duvan na način protivan zakonu.

Dodaje kako se u ovom trenutku, prema njegovim saznanjima, samo na području Gruda vode kazneni postupci protiv 63 duvanara.

Ukupno se u Grudama duhanom bavi oko 700 ljudi: ako se nešto ne promijeni, veli Pezer, svi će ti ljudi morati iseliti iz Hercegovine.

– Ni Turčin nije radio što oni rade danas – kaže ljutito. – Turčin bi uzeo samo trećinu duvana, a ostalo bi ostavio tebi.

– Ni Kraljevina Jugoslavija – domeće Leko.

– Ma ni komunisti – nastavlja Pezer, i tumači: – Onaj sistem od prije, šta ne daj Bože da se vrati i mi ga nismo volili, ali bio je sto puta bolji za duvanare nego ovo danas.

Potom nas vodi do jednog od svojih duhanskih polja. Duhan je posađen tek nedavno (sadi se obično u rano proljeće), pa stabljike dosežu jedva čovjeku do gležnja. U kolovozu, kad počne branje, bit će i više od prosječnog čovjeka.

– Evo, pogledajte, ja sadim šest ovakvih njiva punih duvana. Na ovoj njivi sam posadio 9000 struka, a imam takvih još pet – veli Pezer, dok nam tumači da se od tisuću struka dobije nekih 70-80 kg duhana, što znači da bi ova njegova njiva mogla uroditi s kojih 600-700 kilograma pušačima dragocjene tvari.


Kupaca za hercegovački duhan ne manjka. Otkad vladaju recesijske godine, mnogo se svijeta u BiH i okolnim zemljama – pa tako i u Hrvatskoj – prebacilo s cigareta na znatno jeftiniji rezani duhan, pa otuda i povećani interes za ilegalnim proizvodima hercegovačkih duvanara, što nam Pezer potkrepljuje i brojkama:

– Kutija cigareta košta pet konvertibilnih maraka (20 kuna, op. D.P.). Ko puši dvije kutije cigareta dnevno, to je 300 maraka mjesečno. I to kad je samo jedan pušač u obitelji: a šta kad ih je troje? To je onda skoro tisuću maraka mjesečno. Pa ko to može platit, ako su nam mirovine 300 maraka? A bez duvana se ne može – kazuje Pezer, dodajući da kilogram domaćeg rezanog duhana, što je dovoljno za mjesec dana, u Hercegovini dođe svega 20 maraka. Ušteda je više nego desetorostruka.

“To je sve politički. I mi bi tako…”

Država na tu rabotu ne gleda blagonaklono, jer trošarine na cigarete i duhan (kao i na alkohol, kavu ili naftu) čine značajnu stavku državnih prihoda.

– Ljudi sade salatu pa smiju prodavat na pazaru, a mi ne smijemo – žali se Pezer, dodajući kako su duvanari u Bosni i Hercegovini, po njemu, žrtve bošnjačke dominacije.

– Ovo ti je sve politički, jer muslimani slabo sade duvan, vrlo malo. To sade samo Hrvati i Srbi: mi ovdje u zapadnoj Hercegovini, a Srbi u Posavini, od Šamca do Bijeljine, i u istočnoj Hercegovini, oko Ljubinja. A ovo je država većinom muslimanska, i onda oni donose zakone protiv Hrvata i Srba – tvrdi Pezer i dodaje: – Ja to razumijem, i mi bi tako da je obratno.

Naši sugovornici ističu da je ukidanjem duhanskih stanica jedna tradicija stara gotovo dva vijeka – duhan se u Hercegovini kopa i sadi još od 19. stoljeća – došla na rub propasti.

– Duvan je u Hercegovinu stigao 50 godina prije loze. Radili smo mi i kukuruz, ali to su sve mala polja i parcele, pa ti ostane loza i duvan – kažu.

Pričaju nam potom o slavnim pothvatima njihovih očeva i djedova, koji su u doba Kraljevine Jugoslavije na leđima nosili vreće duhana i po 300 kilometara, sve do rijeke Save, jer se u Derventi i drugim posavskim gradovima mogla postići bolja cijena. Kako bi izbjegli kraljevske žandare, duvanari su putovali samo noću, kroz šumu, a danju bi spavali po štalama i zabitim skloništima. Put do Save trajao je po tjedan dana, a obično je svaki duvanar na leđima nosio po 20 kilograma duhana; oni snažniji prtili su i po 30 kilograma. Kako su žandari znali i zapucati, to su i duvanari nosili oružje, pa je bilo i pogibija i ranjavanja. Put je bio opasan, ali bi se isplatio: samo jednim uspješnim pohodom do Save moglo se, vele Pezer i Leko, kupiti dvije krave i obući djecu.

– Moj otac nije išao do Save, nego do Travnika – priča nam Leko. – Jednom je išao umjesto nekog čovjeka koji se razbolio, i taj mu čovjek obećao platiti to nošenje. I samo od tih para moj otac je kupio tri odijela za sebe i braću.

Nakon ove nostalgične epizode naši sugovornici se vraćaju u sadašnjost: pričaju nam kakav je status duvanara u okolnim zemljama. Makedonija je, recimo, problem duvanara riješila tako što u kutije pakira 19, umjesto 20 cigareta: ta jedna cigareta, odnosno tih pet posto vrijednosti, ide na subvenciju duvanarima, bilo u gnojivu, bilo u osiguranju, bilo u novčanom predujmu. A Srbija, vele naša dvojica uzgajivača, svojim duvanarima nudi otkupnu cijenu od sedam-osam maraka po kilogramu, što je, kažu, sasvim prihvatljivo.

– Znači, ne moraš švercat, nego proizvodiš – kaže Pezer, dodajući kako bi dogodine po slovu zakona trebao ići u mirovinu, ali da ima prijedlog za državu: – Evo, poklanjam svoju mirovinu državi, samo neka mi dade dozvolu za sadit duvan – zaključuje, prisjećajući se studentskih dana u Sarajevu, tamo davnih 70-ih, kada se izdržavao upravo prodajom duhana. Od kuće bi svakih 15 dana ponio u Sarajevo pet do deset kilograma “škije”, od čije bi prodaje, veli, “živio kao paša”.

Važnost hercegovačkog duhana za obrazovanje niza tamošnjih naraštaja potvrđuje nam i dr. Marko Ivanković, ravnatelj Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, čija je obitelj u Širokom Brijegu također sadila duhan, pa se i on, kako kaže, “rodio s duhanom”.

– Duhan je financirao i moje školovanje u Zagrebu – kaže nam ovaj stručnjak, podsjećajući nas da je sadašnji Agromediteranski zavod zapravo nastavljač Duhanskog instituta Mostar, koji je bio osnovan davne 1952. kao prva znanstveno-istraživačka organizacija u Hercegovini.

Progone ih od samog početka

Odmah nas poziva da dođemo u listopadu, kada će se u njegovom Zavodu, povodom 65. godišnjice utemeljenja Duhanskog instituta, održati međunarodni znanstveno-stručni skup na temu “Duhan u Bosni i Hercegovini – jučer, danas i sutra”.

– Duhanski institut je tada osnovan zato što je duhan bio dominantna kultura u Hercegovini u zadnjih 130 godina – kaže dr. Ivanković, dodajući kako se prvi zapis o hercegovačkim duvanarima može naći u arhivima iz Dubrovačke Republike, a datira još iz druge polovine 17. stoljeća: jedan je tadašnji Hercegovac uhvaćen da prodaje duhan u Dubrovniku, te je strpan u zatvor.

– Dakle, vidimo da progon duvanara traje od samog početka uzgoja duhana u ovim krajevima – konstatira ravnatelj Agromediteranskog zavoda, dodajući kako je država prvi put “stavila šape” na hercegovački duhan još daleke 1875. godine, kada je Osmansko Carstvo, već na zalazu, uvelo tzv. duhanske režije, a taj je oblik državnog monopola na duhan već 1879. preuzela Austrougarska monarhija: otada se na ovim prostorima izmijenilo više država, ali nijedna se nije htjela odreći duhanskih prihoda.

Na upit o zatvorenim duhanskim stanicama po Hercegovini, dr. Ivanković odgovara sa sjetnim uzdahom:

– Zapadna Hercegovina je u socijalizmu bila kažnjena zbog opredjeljenja u Drugom svjetskom ratu, pa je prvu tvornicu u Širokom Brijegu tek 1976. otvorio Džemal Bijedić. Zato su upravo duhanske stanice bile generatori razvoja ovog kraja. Ne samo što su otkupljivale duhan od ljudi, nego su nakon rata financirale i elektrifikaciju Hercegovine i asfaltiranje cesta.

Kao jedan od razloga gašenja duhanskih stanica, dr. Ivanković navodi specifičnu aromu hercegovačkog duhana, poznatog pod nazivom “hercegovački ravnjak”, koji je nepodoban za zahtjeve suvremene duhanske industrije.

– Pojavom blend cigareta duhanska industrija dodaje u duhan razne kemijske konzervanse, aditive i pojačavače okusa, a aroma hercegovačkog ravnjaka je toliko jaka da ne može primiti nijednu drugu aromu. Do pojave blend cigareta ta aroma ravnjaka je bila njegova vrlina, a tada postaje mana. Te cigarete, Ronhill i druge, masovnije dolaze negdje 80-ih godina i istiskuju “škiju”, odnosno hercegovački ravnjak – tumači dr. Ivanković.

Zbog toga, kako kaže, sve više hercegovačkih duvanara odustaje od sađenja ravnjaka i zamjenjuje ga virdžinijom, sortom koja je podatnija za kemijske dodatke, brže se suši i proizvođaču donosi veći prihod.

Muzej škije i lokalni suvenir

Premda se situacija s individualnom proizvodnjom duhana u Hercegovini čini neizvjesnom, dr. Ivanković nije pesimist. Već je, kaže, napisao cijeli projekt o revitalizaciji hercegovačke “škije”, s osnovnim ciljem da se “škija” na tržištu ponudi kao turistički proizvod.

U taj projekt ulazi i otvaranje Muzeja duhana, organiziranje škola savijanja i motanja cigareta, kao i stvaranje “duhanskog puta” po Hercegovini, po uzoru na popularne turističke “vinske ceste”.

Između ostaloga, turisti bi mogli kupiti i autohtoni lokalni suvenir – kutiju s 250 grama hercegovačkog duhana. To je, naime, količina koju prema važećim zakonima BiH svaki građanin može iznijeti iz zemlje. A ključ projekta je osnivanje zadruge duvanara, koja bi preuzela funkciju ugašenih stanica.

– Ta zadruga bi morala ujediniti sve faze procesa, od uzgoja i otkupa duhana do prerade i proizvodnje cigareta i drugih duhanskih proizvoda – kaže dr. Ivanković, te nastavlja:

Hercegovačka poduzetnost

– Ja mislim da seljak mora dobiti deset maraka po kilogramu uzgojenog duhana. Znači, svi bi uzgajivači bili zadrugari i svi bi dobili ugovore. Mi njima možemo dati početnu otkupnu cijenu od 3,5 marke, koliko je otprilike bila i u duhanskim stanicama, ali na kraju dijelimo višak zarade, jer zadruga je neprofitna ustanova, tako da seljak u konačnici dobije tih svojih deset maraka po kilogramu. Zadruga je na tržištu, ali zadrugari odlučuju što će s viškom, jer cilj zadruge nije profit nego socijalna stabilnost – iznosi dr. Ivanković, zaključujući kako za ostvarenje tog projekta treba određeno vrijeme i poneki investitor.

Poznavajući hercegovačku poduzetnost, ne bi trebalo čuditi ako se ovaj ravnateljev projekt uskoro i ostvari. A dotad će pola Hercegovine i dalje biti izvan zakona.

Jutarnji list 

13 komentara

  1. Neka SIPA lovi muđžahedine u Maoči a neka puste ljude da rade i žive.

    Like(6)Dislike(1)
  2. Drzava je najveci svercer.a politicari mahom lopine.a narod naivan ne zna kako ovo promjeniti,jer se boji da ce ako se nesto promjeni biti gore.a moze li gore od ovoga?

    Like(2)Dislike(0)
  3. Jebava nas turčini prija pa isad iovo su turci samo malo kivniji od oni prija

    Like(6)Dislike(0)
  4. Odlazim ti majko mila..u svijet gdje se bolje živi..
    Za par godina nece sipa imat koga vatat?Sto ne puste ljude da žive i rade

    Like(1)Dislike(0)
  5. Treba ih hapsit sve dok ne budu plaćali porez

    Like(2)Dislike(3)
  6. Ma i porez treba platit ali kojoj i kakvoj drzavi,pogledaj inspektore to je ogledalo drzave,kako se bogate a od koga.Sigurno od plate nije sta drugo

    Like(1)Dislike(0)
  7. Ne jebava* te ovaj put turčin. Okreni se i vidi tko ti ga meće.
    Čović HDZ i slični. Pogledaj njihovu imovinu, a pogledaj svoju pa ćeš vidit
    tko ti ga meće. Slijep si kod zdravih očiju.

    Like(7)Dislike(0)
  8. Skoro ste svi u mirovini čim napunite 30.

    Like(1)Dislike(0)
  9. Sadit i prodavat,a dobro sutit.

    Like(1)Dislike(0)
  10. Jedan moj prijatelj je rekao nekome što je u njega pitao cigaretu, dajući mu je, ja volim kad mi puše!

    Like(0)Dislike(0)
  11. Samo sadite i nebojte se za trziste sipa sto bolje vata cjena u bosni bolja

    Like(2)Dislike(0)
  12. Nekad su naši išli u Slavoniju na zemlji zarađivali kruh.Danas i Slavonci odlaze,ostavljaju oranice i polja.E moj jadni čovječe ne možeš ti iskopat i posadit koliko ti onu mogu uzet i naplatit.

    Like(2)Dislike(0)
  13. Ruke – debelo si u pravi. proračunajte samo, od vaše BRUTO PLAĆE, iliti bilo kakve zarade koliko država uzme sebi da bi financirala ugodan život LOPINA, a za ono za šta je namjenjen novac, za to nikad nema. Evo jutros čujem da je prekinut proces protiv Sanadera za INAMOL. E moj ROJS – osta ona tvoja TKO JE JAMIJA JAMIJA, a t ko je POŠTEN tko mu je kriv ŠTO JE BUDALA.

    Like(0)Dislike(0)

Napiši Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.