Najstariji gastarbajter zauvijek vjeran Zmijavcima: U Americi radim i po 15 sati

Imoćani su nadaleko poznati po svom radu u brojnim državama diljem svijeta, u koji su odlazili ponajprije zbog teških uvjeta za život u Imotskoj krajini, a zatim i zbog neskrivenog domoljublja zbog kojega su bili proganjani u bivšoj državi, pa su tražili kruha i slobode izvan granica svoje Hrvatske.

Jedan od tisuće tih Imoćana koji su kruh svoj zaradili u bijelom svijetu je i Stipan Ivkošić (70) iz Zmijavaca, koji još uvijek neumorno radi u svojoj tvrtki u New Yorku. Zapravo bez prestanka u bijelom svijetu radi od svoje osamnaeste, pune 52 godine, i tom radnom vijeku, bar sada, ne vidi se kraj. On je najaktivniji i najstariji imotski gastarbajter.

Rođen je u obitelji hrvatskih domoljuba. Imao je tri godine kada su mu partizani ubili najstarijeg brata Ivana, majka mu je ubrzo umrla, tako da je i nije upoznao. Ocu su mu odsjekli tri prsta. Bili su to strašni stresovi za mlado biće. I onda s nepunih 18 godina, davne 1964. u srpnju, ode Stipan.

– Da, nas petorica “obilježenih” odosmo ilegalno najprije u Italiju, pa Francusku. Dva dana i dvi noći pješice preko Alpa. U Francuskoj sam radio dvi godine. Nisu me mogli deportirati jer sam priša dvi granice. Radio sam na farmi, nosio šenicu, kukuruz, radio sve i svašta. A kako sam volio školu, pohađao sam je po noći, završio sam za majstora mašinstva. Ali želja me vukla u Ameriku i 1966. godine otišao sam priko oceana. I tu sam počeo raditi svašta, prao sude, argetovao. Oženio sam se Poljakinjom, dobio sam sina i kćer. Otvorio sam restoran, ali to mi se nije dalo, pa sam otvorio pitursku i građevinsku firmu. Sada su drugi radili za mene.

No, moja ljubav za hrvatsko pitanje uključila me u naše klubove, gdje smo se družili i razgovarali o slobodi domovine. I to me je, ni kriva ni dužna, stajalo i sedam punih godina zatvora u SAD-u i još pet godina uvjetno. Nisam se žalio, odležao sam, propala mi firma, ali se nisam dao. Opet sam se digao na noge i, fala Bogu, evo radim i ja i moj sin. U međuvremenu mi je umrla i supruga – kazuje nam Stipan u svojoj rodnoj kući u zaseoku Ivkošićima u Zmijavcima.

Zamišljen u naslonjaču, poviše njega fotografija unučice Marine, oko njega fotografije sina i kćeri i prirodnih ljepota Hrvatske, od Plitvica do Kopačkog rita.

– Srce mi se smirilo za Božić 1993., kada sam nakon gotovo trideset godina došao u Hrvatsku, u moje rodne Zmijavce. Odmah sam išao na Maslinicu, Kupres, južno bojište. Zavjet je bio da Hrvatsku i Zmijavce napustit više za stalno neću. I eto od 1993. svake godine najmanje dva-tri puta letim na relaciji New York – Hrvatska. Nekada i četiri puta. Pa odeš u Bleiburg, pa se vratiš u Ameriku.

Prema mojim grubim proračunima, u ovih dvadeset i tri godine samo na putne karte i ostale troškove oko dolaska otišlo je više od milijun dolara. Ma, neka je još toliko, nije mi krivo. Moj zavjet da u mom selu oko moje rodne kuće otkrijem spomen-ploču junacima iz Bugojanske grupe, ispunio sam. I to se 2010. dogodilo.

I tako, dođem u Zmijavce za Božić, onda prije Uskrsa u Ameriku, tamo radim svakoga dana i po četrnaest-petnaest sati, pa onda krajem šestoga miseca opet u Zmijavce. Tu ostanem lito, pa u devetom opet Amerika, pa Zmijavci…

A kako se osjećam, mislim da ću još to raditi desetak-petnaest godina. Kada se navikneš u korijenu radit i mučit se, e onda možeš radit koliko oćeš. Možda i jesam najstariji imotski gastarbajter. Ako je to tako, onda ćemo nadodati još koju godinu rada u Americi da sigurno ponesem tu titulu – sa smiješkom govori Stipan.

BRACO ĆOSIĆ

Bugojanska skupina

– Poštuj tuđe, diči se svojim, moj je moto. Zato se na mojoj kući u New Yorku vijori i naša i američka zastava, kao i na mojoj kući u Zmijavcima – veli Stipan, koji od 2010. svakog ljeta organizira u svom selu komemoraciju bugojanskim žrtvama.

– Oni su preteča naše slobode i ja sam im do groba zahvalan.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Napiši Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.