Novo čudo u Hercegovini: Mladi Hercegovci o kojima govori košarkaški svijet iz ničega izrasli u tri NBA zvijezde

Kad je Ivan podizao obiteljski krov nad glavom, rekao je svojoj čeljadi i majstorima da se on u svojoj kući neće saginjati.

Ne zato što bi taj Hercegovac gledao svijet svisoka, kako njegove zemljake katkad znaju zavidno opisivati, nego su ljudi naprosto izrasli…

Meštri su ga poslušali i kućne otvore podigli na 205 centimetara, da Ivan sa svoja dva metra može kroz vrata.

– Džaba, opet se svi u kući saginju – kaže nam Dijana Zubac, Ivanova supruga i majka Ivice Zupca (1997.), mladog košarkaša iz Čitluka koji igra u čuvenim Lakersima iz Los Angelesa.

Nije ni čudo da je Ivica dosegnuo 216 centimetara kad mu se i majka Dijana zaustavila tek na 190.

– U nas su sva djeca velika: tri sina i kćerku sam rodila bez carskog! Ivica mi je imo skoro pet i po kila i bio dug 63 centimetra. Mlađi mu brat Antonio skoro šest kila, točnije – 5,980 i dug 58 – govori nam mama Dijana.

Da nam sve što bolje ilustrira, pokazala nam je u podrumu više desetaka pari tenisica, bogme bi u svakoj čovjek mogao veslati kolike su. Ivica nosi broj 55, brat mu Antonio 53, a mlađi Mario 49. Sva trojica zajedno duže od metra i pol! Sestra Mariaandjela i mama Dijana ipak nisu išle toliko daleko, nije to za cure.

Ne treba ni govoriti da su Antonio (18) i Mario (14) također košarkaši, dovoljno visoki da i oni sutra vide Ameriku, iako su u Brotnju započeli. Na koncu konca, svega nekoliko koraka dalje – kuća uz kuću – rođak im je Zoran Planinić, koji je igrao u NBA, a mati mu je bila od Zubaca.

To nas je i dovelo u Hercegovinu, toga dana kišovitu, da mrvu zalije mlade jablane. Iz te su krševite zemlje nikla trojica koji upravo brane boje vrhunskih američkih i planetarno poznatih klubova. Uz Ivicu Zupca, basket rasturaju Čapljinac Dragan Bender (1997.) u Phoenix Sunsima i Mostarac Bojan Bogdanović (1989.) u Brooklyn Netsima.

Takvom koncentracijom ne mogu se podičiti ni veće i bogatije sredine od hercegovačke.

– Il je do našega tvrdoga kamena, il do mekoga srca Gospe međugorske, ja sad ne znam, ali vidjelo se odmalena za Ivicu: on je vazda samo koš vidio. Jednom su mu rekli da treba malo smršat i gledam ga ja, on samo vodu pije, colu i ne gleda, a nju je uvijek volio. Tada sam znala koliko košarku voli – govori majka Dijana, pa slažući djeci robu dodaje:

– Joj, kad njihovo peglam, ko da su šatorska krila, majke mi…

Materine su brige velike, ali s Ivicom je u Americi i cura Kristina Prišč. Kuha, pere, čisti i sve pod koncem drži. Prava Slavonka iz Orahovice, najpoznatije po Stipi Mesiću, zezaju se Benderovi. I Kristina je sportašica, preponskim jahanjem se bavi.

Dijana rastura sportskim podacima, informacijama i statistikama. Kaže da je njezin Ivica prvi Hrvat koji igra u čuvenim Lakersima. Jes’, na draftu su prije puno godina bili izabrali Krešu Ćosića, ali on nije pristao.

– Ima ona čuvena Krešina rečenica – zovu Lakersi, al zove i Zadar – kaže nam Dijana Zubac, pa dodaje da je Ivicu na treninge u Los Angeles dolazio gledati i Kareem Abdul Jabbar, a Ivičin horog da je isti ko Jabbarov. A s Ivicom individualno radi i trener kojemu je 89 godina, zasipa nas Dijana.

Mlađi Čitlučani kažu da noću iz kuća samo ekrani svijetle, gledaju prijatelji, rodbina i sumještani koliko će Ivica koševa ubiti.

– Ni ja ni jednu ne propuštam, a najgore mi je bilo za advent: najprije gledaj Ivicu usred noći svaka dva dana, pa onda ustaj i hajde na misu zornicu. Neispavana vazda – govori Zupčeva mama.

Ni 30 kilometar dalje, u Mostaru u gluho doba ustaje se i dedo Karlo Bogdanović.

– Svaku drugu noć je budan, bolan, gleda kolko će koševa dat Bojan. Ali ne zna on po internetu ili televizijama pronać prijenos, on ti fino uđe na teletekst i nađe onaj rezultat i Bojanove koševe… Dedo mu je najveći navijač – kaže nam Mario Bogdanović, poznati mostarski odvjetnik i košarkašev otac.

Bojan je trenirao vaterpolo u Neumu i dobar je bio, najbolji plivač među košarkašima, ali i nogometaš: u Zrinjskom se razvijao u centarfora. Cijela mu obitelj za Dinamo navija, a on hajdukovac – 1950, HŽV!

– To je sigurno iz neumskih dana i vaterpola, dolje ti je jaka Torcida. Da je Bojan na moru živio, možda bi mu i u bazenu dobra karijera bila, pogotovo što ispočetka nije htio čut za košarku – kaže nam otac Mario, i sam nekada košarkaš.

I poznate mostarske kiše – po kojima se zvala čuvena malonogometna ekipa onih godina, ali i popularni pjevački ansambl – zalijevaju sportsku omladinu. Čak ni pod krovom suhi uvijek nisu.

– Po školama nam djeca treniraju, a kad pada, moramo odgađat utakmice jer dvorana prokišnjava. Evo, i ovo je školska dvorana u kojoj radi desetak klubova, većinom prvoligaških. I to tek iza pet sati poslijepodne, jer je prije nastava. Nije rijetkost da na pola terena igraju rukometaši, a na ono pola košarkaši. Po sat vremena imaš za trening, dadnu li ti još 15 minuta – ko da si boga vidio – kaže nam Nedeljko Zelenika, prvi Bojanov trener u Zrinjskom, klubu koji je domaćin u istoj toj dvorani na Bijelom brijegu.

– Ercegovina bi svake godine mogla iskovat po jednu zvijezdu za NBA, da ima uvjeta. Nego nema i sve je prepušteno roditeljima ili trenerima zanesenjacima koji od sebe daju što god mogu. Postat košarkaš tog ranga ko što je Bojan ravno je čudu ko što je međugorsko. To ti je od ovog podneblja sigurno, sunce je izvor života, a u Ercegovini ga ne fali – govori Bogdanović stariji, čiji su korijeni u Stocu.

Pa domeće da je možda i u hercegovačkoj raštici tajna, kad su u pitanju stasiti sportaši…

Ulaže se samo u nogomet. A Mostar je pravu veliku sportsku dvoranu trebao podići odavno, još ranih osamdesetih bio je samodoprinos za izgradnju. Prošlo je Neretvom i Radoboljom, Bunom i Bunicom vode i vode, o kiši da i ne govorimo, ali dvorana se nije makla više od temelja. Eno gradilišta i dandanas u gradu, u zrak strši samo zahrđala armatura. Neće dvorana u vis, zalijevali je ili ne.

Dok marni hrvatski politički oci pred svake izbore iznose nova obećanja, na zapuštenoj mostarskoj baušteli izblijedjela su odavno i slova s građevinske ploče – zadnji planirani datum završetka objekta prošao je 2010. U međuvremenu je ko iz vode narastao veliki i moderni trgovački centar, popularni Mall, tik do abortirane dvorane.

– Reko je Bojan da će je on završit kad neće ovi političari, tako ti njima napiši – rekli su nam usputno Mostarci.

– Da vidiš tamo u Americi, to je, bolan, ljepota kako ti dijete paze i priznaju, ne samo u klubu, nego na ulici, u restoranu, svuda. Najmanje ti je on zvijezda u Mostaru… A taj New York je čudesan, niko tamo stranac nije nit će ti iko reć “tamo se” – kaže Mario Bogdanović, čije su tri kćeri, Ivona, Karla i Martina, žestoko uz brata Bojana.

Nešto južnije niz Neretvu, 35 kilometara od Mostara, hvatao se prvi mrak, a gusti sivi oblaci pritiskali su moždane. Na školskom košarkaškom igralištu zezaju se s loptom Mateo Brajković, Mladen Golo, Karlo Malovoz i Nikola Zekušić. Gledaju momci hoće li ta topla kiša i njih malo zaliti, da prerastu čapljinsku Lastu.

– Za koju godinu i mi ćemo bit na draftu za Ameriku. S ovoga je terena i Bender u NBA otišo. Pola Čapljine je plakalo kad je izabran – kažu mladići.

– To im je bilo krivo što odlazi preko oceana?

– Ma od sreće ljudi plakali – slažu se Nikola i družina, pa u šali poručuju Draganu da ga čekaju na starom terenu, da vide je li igrati zaboravio.

O tri hercegovačka NBA asa razmijenili smo dvije-tri i s Davorom Maslačem, teškim zaljubljenikom u basket, koji je u mlađim uzrastima trenirao i Dragana Bendera, momka iz Phoenix Sunsa.

– Ja sam stavio prvi koš u Čapljini 1971. godine, dijete bio tada. Onda znaš koliko sam u košarci. U nas djeca po kamenju skaču i hrane se zdravo, to ti je… Dovedu ih roditelji i ja odma vidim: aha, stopala su duga, ona prvo izrastu, pa će za njima i momče. Ti ga gledaš, a u njega leđa ispravna, držanje kako treba, on je rođen koordiniran, drva bere po brdima, nema ležanja po cijele dane – tumači nam Maslač.

Dragan Bender ima starijeg brata Ivana, generacija 1995. Držali su ih zajedno, da ih ne razdvajaju, iako su dvije godine razlike, što u toj dobi nije malo.

– Mali Dragan bi u pet koraka dvoranicu prešao, a 11-12 godina mu je bilo. Borac pravi i srce veliko. Tako je on lagana koraka bio da sam ga ja prozvao – Lane. Dragan je čudo, sve pozicije može igrati, a visinu ima, pregled igre fantastičan. Spasilo ga je baš to što je otišao odavde – siguran je Maslač.

Taj Čapljinac sa zviždaljkom oko vrata i golemim iskustvom s mlađim uzrastima govori nam ono što smo čuli i od drugih naših sugovornika.

– Mi nemamo uvjeta da razvijemo kod te djece njihove pune kapacitete. Nedostaje financija, znanja, kvalitetne lige… Ne ulaže se u razvoj mladih igrača, ako se i skupe neki novci, sve ode u ambicije funkcionera da te i te sezone igramo prvu ligu, dovedu se neki igrači sa strane, pare se potroše, posebnog rezultata nema, a za djecu ne ostane ništa. Samo ono što im pruže roditelji.

Zato ja kažem, moj je poso, naš, da ih prepoznamo, da ih animiramo, da ih naučimo da zavole košarku i damo im šansu da odu, da sutra ovdje ne propadnu, da ne ostanu na cjedilu i ne razočaraju se u nadi da se od igre i ovdje može živjeti – rekao nam je Maslač.

Hercegovci rano u svijet lete.

Slobodna Dalmacija

2 komentara

  1. Sad su Hercegovci a kad budu osvajali svijet i donosili nedalje bitce Hevati

    Like(3)Dislike(2)
  2. Da, kako da ne, sve veliki Hercegovci a kad treba porez platit adrese su u Monaku i tko zna gdje. Ulozite malo sami od pustih milijuna u tu djecu koja u vas ko u bogove gleda, popravite koji kos, donirajte par lopti, izgradite terene, nece vas kostat nista. Vratite zajednici kao sto to rade i najveci, Lebron najbolji primjer. Onda se dicite lokalpatriotizmom.

    Like(2)Dislike(1)

Napiši Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.