Papa Franjo: Ne bojim se atentata, u Božjim sam rukama

O odnosu s narodom i opredjeljenju za siromahe, o tome kako provodi dane te o svojim nadanjima i brigama govorio je papa Franjo u intervjuu s novinarom Juanom Berrettom, za argentinski dnevnik La Voz del Pueblo.

Tijekom razgovora u obiteljskom ozračju Doma sv. Marta, Papa je ponovio kako nikada nije pomišljao da će biti izabran za Petrova nasljednika, podsjećajući da su mu na kladionicama za vrijeme izbornih konklava pripisivali niske izglede. Međutim, život je isusovca takav da se zbog potreba ‘u trenutku’ promijeni, primijetio je papa Franjo.

Na pitanje zašto uvijek traži da ljudi mole za njega, jednostavno odgovara da mu molitve trebaju i jer ga molitve naroda podržavaju. Govoreći o svojem ‘magnetizmu’ kojim privlači narod, skromno priznaje: ‘Ne znam točno zašto se to zbiva’, i dodaje kako se čini da ljudi razumiju što želi reći. ‘Pokušavam biti konkretan’ rekao je, napominjući da se dobro osjeća među narodom, kao da je njegov život ‘srastao’ s njim i da ‘psihološki ne može živjeti’ bez ljudi.

Sveti je Otac priznao da mu nedostaje mogućnost izaći i ‘prošetati ulicom’ ili pak ‘otići na pizzu’ jer kako je u šali rekao ‘nije isto naručiti pizzu’ u Vatikan i izaći u pizzeriju.

Za sebe je kazao da je uvijek bio ‘pješak’ hodao je ili se koristio javnim prijevozom. ‘Grad me zanosi, u duši sam gradski čovjek’ istaknuo je.

Govoreći pak o protokolu, priznao je da ga prati glas ‘nediscipliniranosti’ jer ‘ne slijedi previše protokol i ‘drži ga hladnim’. Međutim rekao je kad se radi o službenim stvarima, potpuno mu se posvećuje.

Upitan može li mirno spavati sa svim brigama na srcu, Papa je odgovorio da ima ‘tako dubok san’ da jednostavno ‘otiđe u krevet i zaspi’. ‘Spavam šest sati’ pojasnio je. ‘Obično u 9 idem u sobu i čitam do otprilike 10 sati’, a kad mu se kako je rekao oči počnu sklapati, gasi svjetlo. ‘Spavam do 4, kad se sam probudim, to je moj biološki sat’. Međutim, kazao je, Potrebna mi je siesta, odnosno, popodnevni odmor. Moram spavati 40 minuta do sat. Dane kad si siestu ne može priuštiti teže podnosi.

Papa je u razgovoru priznao da je plakao kad je razmišljao o ljudskim dramama, osobito o sudbini ‘Rohingya naroda’ i ‘bolesne djece’. ‘Kad to vidim’, rekao je Papa ‘pitam Gospodina: ‘Zašto oni, a ne ja?”Isto tako, govoreći o zatvorenicima, rekao je da se gane posjećujući ih u zatvoru, jer u tom trenutku razmišlja kako nitko ne može biti siguran da nikada neće počiniti neki zločin i završiti u zatvoru.

Osim toga, Papa se pita zašto oni nisu imali prigodu koju je imao on da ne učini neko djelo zbog kojeg bi završio u zatvoru. Premda je par puta bio na rubu, spriječio se da ne zaplače u javnosti.

Atentata se Papa ne boji, osjeća se ‘u Božjim rukama’, premda je ponovio da se boji ‘fizičke boli’. ”Nije kao da se bojim injekcije, ali radije ne bih imao problema s fizičkom boli”, rekao je. Govoreći pak o pritiscima rada, potvrdio je da ga zamara intenzitet posla.

Također postoje i problemi s medijima. Kako je rekao ‘uzmu jednu riječ i izvade je iz konteksta’, što može biti i opasno.

Na primjedbu da ga nazivaju Papa siromaha, istaknuo je da je siromaštvo u središtu evanđelja; prema njegovim riječima, ‘ako maknete siromaštvo iz evanđelja, ništa se neće razumjeti’. Kao najteža zla svijeta istaknuo je pak ‘siromaštvo, korupciju i trgovinu ljudima’ te napomenuo da ‘iskorjenjivanje siromaštva’ možda jeste ‘utopija’, ali da nas utopije nose naprijed. Istaknuo je tri stvari kojih se trebamo držati kad se suočimo s problemima: ‘pamćenje, sposobnost vidjeti sadašnjost i utopijska vizija za budućnost’. Na zadnje pitanje, kako bi volio ostati zapamćen, papa Franjo jednostavno odgovara: ‘Kao osoba koja se zalagala za dobro; nemam drugih pretenzija’.

(Fena)

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora