U raju, u Marića gaju, slikari uz magareći rev slikaju…

Na seoskom gospodarstvu, poznatom Etno selu Marića gaj u Ružićima kod Gruda nikada nije dosadno jer tamo uvijek ima nešto novo i originalno. Kad spomenemo Marića gaj, mnogi se sjete ovdašnje tradicionalne gastromanifestacije “Raštikijada” i drugih turističko-ugostiteljskih fešti, kao što su “Okusi s kamena”, degustacija ovdje “odlivenih” vina ili rakija, ovdje ispečenih… Na gazdinstvu je i mali obor u kojem obitava raspjevana, bolje kazati, “razrevana” magareća obitelj koju gazdarica Zdravka i gazda Tomo rado pokazuju djeci, a bogme i odraslim posjetiteljima u specifičnom hercegovačkom okružju. U petak i subotu gazdinstvom se širio miris uljanih i drugih boja te terpentina. Po okolnim tihim šumarcima, oštrom kamenjaru, uz pojate i suhozide, pod nadstrešnicama i podrumima, na sve su se strane smjestili slikari i na platno vrijedno “prosipali inspiraciju”. Jedni su se skrili u hladovinu, drugi se radije znojili na proljetnom suncu, a svi su se zajedno trudili napraviti što više slika:

– Ovo je prva Likovna kolonija u Marića gaju. Za sada, jer ideja je da postane tradicionalna. Ako je i ne bude svake godine, bit će “bijenale” ili “trijenale, kaže jedan od organizatora Stipe Renić s Buškog blata, koji se sa svuda nazočnim Slobodanom Pezerom Tantaverićem trudio da slikarima ništa ne nedostaje dok slikaju hercegovačke pejsaže, mrtve prirode, portrete, bogme i poneki romantični akt. Ženski, naravno…

– Zamišljeno je da svaki sudionik kolonije naslika po najmanje dvije slike. Jednu će darovati budućoj galeriji u Etno selu Marića gaj, druga će završiti na dražbi… A novčani prilozi s dražbe će u humanitarne svrhe. Koje, još nismo odlučili, ali ideja ne nedostaje, objasnio nam je Stipe Renić:

– Ovdje se okupilo 25 umjetnica i umjetnika. Došli su iz raznih krajeva, pa je red da im svima spomeneš imena i odakle su. Dakle, prvo piši Zagrepčane, njih je najviše: Antun Boris Švaljek, Anita Drnetić, Zlatko Čular, Zlatko Nežić, Pavle Vranicani, Željka Bašlin, Marta Hanna i Marija Stojić. Tu su i Splićani: Ana Marija Botteri Peruzović, Hrvoje Marko Peruzović i Ivan Listeš… Goran Milinković, Marija Soldo, Slađana Miličević i Meri Kunštek su iz Mostara, Domagoj Jurčić Sremac i Dubravko Duić Dunja su Vukovarci, Antun Brkić je Čapljinac, Zdravko Soldo je Širokobriježanin iz sela Izbična, Ante Ljubičić Car je iz Imotskog, Mata Croata iz Vrboveca, a Branimir Čilić je iz Viteza…

– A teško je reći odakle sam ja, uključuje se Čilić i objašnjava da je on “od svaokle”:

– Moje je podrijetlo iz Međugorja, rodio sam se u Vitezu, a sada živim u Zagrebu i “dotiče me” na sve strane…

Da bi kolonija imala međunarodni štih, zaslužna je Ukrajinka Olena Sokolovska iz grada Lvova u zapadnoj Ukrajini:

-Ja sam Ukrajinka, ali i Hrvatica i Zagrepčanka, jer sam se udala za Zagrepčanina. Hrvatska je moja nova domovina, a sad sam prvi put u lijepoj i sunčanoj Hercegovini. I, rado ću opet doći, ako me pozovu, kaže nam Olena koja je svoj štafelaj smjestila u vinskom podrumu Etno sela. Olena slika tihi podrumski ambijent prepun bačava s tisućama litara crnog i bijelog vina:

– Bolje bi bilo da se u podrum smjestio netko od ovih vinopija, a ne Olena, jer ona ne pije, šali se gazda Tomo, koji pod nastrešnicom sprema ukusni ručak svojim umjetnicima:

-Trudimo se da svi budu zadovoljni. Nadam se da i jesu, govori Tomo kojemu su niz obraze tekle krupne suze. Mislili smo da je razlog poveća gomila luka koji je Tomo isjeckao:

– Nije to od luka, to su suze radosnice. Evo, upravo sam prvi put postala baka, a Tomo djed. Rodio nam se unuk, objasnila nam je gazdarica i novopečena baka Zdravka. Poželjeli smo joj da dobije još puno i puno unučica i unuka…

Ante Ljubičić Car iz Runovića kod Imotskog stanuje uz samo granicu. Kaže da se u “dobroj mjeri” osjeća Hercegovcem:

– To je zato što mi je žena iz Hercegovine, ali su ovi vragovi napravili granicu ondje gdje joj nije mjesto… Eto, imam dosta zemlje na hercegovačkoj strani, ali imam i probleme kako joj prići i obrađivati je… Davno sam završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, smjer slikarstva. Pokušavam nešto što graniči s realnim – živjeti od slikarstva. Uspijevam li? Zar ne vidite da sam još uvijek živ, našalio se Ante i rekao nam da on “nije onaj poznati dizajner Ante Ljubičić iz Zagreba”, ali da su njih dvojica imenjaka iz Runovića i rođaci su…

– Ovdje sam prvi put, nadam se ne i posljednji. Sudjelovao sam na likovnim kolonijama u Masnoj Luci prije 12 godina i u Tomislavgradu. A prije petnaestak godina, zahvaljujući fra Vendelinu Karačiću, imao sam izložbu u Franjevačkoj galeriji u Širokome Brijegu, rekao nam je Zlatko Nižić, Zagrepčanin istarskih korijena, i zamolio da pozdravimo fra Vendelina. Pa, evo, vjerujemo da fra Vendelin još uvijek čita Večernjak…

ante-ljubicic-2 ante-ljubicic-3 ante-ljubicic-6 ante-ljubicic-7

VL

5 komentara

  1. Ako je samo do ugodaja da cuju i vide magarce mogli su doc i na sjednicu zapadno hercegovacke zupanije

    Like(8)Dislike(2)
  2. Divno. Neka. To je bas sto treba tom kraju. Srdačne čestitke. .?

    Like(4)Dislike(0)
  3. Magarci slikaju umjetnike dok revu.

    Like(1)Dislike(1)
  4. u gorici ima farma magaraca pa može slikat od naj manjeg do naj većeg

    Like(0)Dislike(0)
  5. Nek se nesto fino dogadja…svaka cast na smjestaju i ugodjaju za umjetnike…samo nastavite….

    Like(1)Dislike(1)

Napiši Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.