Rimac Automobili imali ”sluha” za gluhog mladića iz Čapljine

”Kada sam bio mali, moji roditelji imali su samo jednu želju, a to je da naučim govoriti. Bio sam hiperaktivno dijete i bilo im je jako teško što ja nisam shvaćao ništa što mi govore”, započinje Josip svoju životnu priču.

Ubrzo nakon njegovog rođenja, roditelji su odlučili napustiti sve što su imali u rodnoj Hercegovini i doći u Hrvatsku. ”Bile su to ratne godine, nismo imali novca, praktički nismo znali gdje ćemo spavati, ali odlučili su da se moraju boriti za moje bolje sutra”, dodaje Josip.

Tako su roditelji, stariji brat i Josip spakirali ono malo što su imali i smjestili se kod jednog rođaka u Dugom Selu. S dvije i pol godine Josip je krenuo na terapije kod logopeda i u Suvag, polikliniku za rehabilitaciju slušanja i govora u Zagrebu. Muku je mučio da nauči govoriti, a najviše problema su mu zadavali č i ž, za koje mu je trebalo pet godina da ih nauči izgovarati, prisjeća se Josip, piše Deutsche Welle.

”To sam jednostavno morao pogoditi”, objašnjava. Naučio je govoriti po pogledu i vibraciji: ”Učio sam po dodiru glasnica, gledao sam kako se jezik kreće i tako sam pokušavao oponašati”.

Naučio je govoriti s četiri godine i danas se jako dobro snalazi u komunikaciji. Čita s usana i govori bez velikih poteškoća. Kako kaže, njegov govor nije savršen, ali može razumjeti 90% verbalne komunikacije.

”Moji roditelji su samo očekivali da naučim govoriti, a ispalo je 1.000 puta više od toga. Nisu očekivali da ću biti i pametan, završiti fakultet i zaposliti se. Opet sve to ne bih uspio da se nisu borili za mene”.

Sam je sebi objašnjavao što profesor piše na ploči

Kada je došlo vrijeme za osnovnu školu logopetkinja je donijela odluku da pohađa redovnu školu jer je procijenila da je inteligentan i sposoban za to. ”Ona je bila prekretnica u mom životu”, kaže Josip.

Osam godina je svaki dan išao u redovnu školu i u Suvag gdje su mu pomagali da nadoknadi informacije koje je zbog svog oštećenja propustio u školi. To razdoblje mu je bilo vrlo teško i stresno, ali sve je razrede uspješno završio. Nakon toga je upisao redovnu strukovnu srednju školu i u trećem je razredu odlučio studirati na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu.

Fakultet mu je bilo lako upisati, ali teško završiti. ”Sjećam se svog prvog ispita iz fizike. Imao sam nula bodova i to je bilo užasno frustrirajuće. Knjiga je imala 600 stranica, a ja nisam gotovo ništa razumio. Pitao sam se zašto sam upisao tako težak fakultet, a ne mogu ga shvatiti i prilagoditi se”, govori Josip.

Unatoč svemu, nije odustao. Nije redovito pohađao predavanja jer nije mogao puno toga razumjeti, već je sve sam učio iz knjiga, a uvelike su mu pomagale i individualne konzultacije s profesorima. Tek se na trećoj godini usudio ponovno upisati fiziku, a kada je napokon i nju položio, kako kaže, dobio je vjetar u leđa i vjeru da može sve. Na kraju je sve godine, osim prve, završio uspješno bez ponavljanja.

Posao iz snova

Nekoliko mjeseci nakon stjecanja diplome magistra inženjera ugradbenih računalnih sustava Josip se našao na svom prvom radnom mjestu. Početkom siječnja ove godine naišao je na oglas za posao u svojoj struci u tvrtki Rimac Automobili.

”Prvo sam im poslao e-mail s upitom zapošljavaju li osobe s invaliditetom, a kada sam dobio odgovor da im to nije nikakav problem, poslao sam prijavu i životopis te sam uskoro pozvan na razgovor”, prepričava Josip.

Prošao je proces selekcije, a iz Rimac Automobila kažu da su se za Josipa ponajprije odlučili zbog njegove nevjerojatne želje i motivacije da radi kod njih i jer je dokazao da može premostiti gotovo nepremostive prepreke.

Trenutno s kolegama radi na projektu razvijanja sustava stražnjih svjetala automobila. U tvrtki smatraju da je najbolji način da se uči “learning by doing” pa su, kažu, i Josipa odmah bacili ”u vatru” sa zanimljivim i odgovornim projektom.

”Ako sve bude u redu, plod njegovog rada će kroz nekoliko tjedana zasjati na sajmu u Ženevi. Nakon toga će Josip sudjelovati u razvoju raznih sustava automobila”, otkriva nam Mate Rimac, osnivač i direktor tvrtke.

”Mislim da Josip svojim stavom i entuzijazmom u ovom okruženju može izuzetno puno naučiti i vrlo brzo iznenaditi samog sebe po rezultatima i postignućima”, dodaje Rimac.

Iako Josip kaže kako mu je posao dosta zahtjevan, nije mu teško, već mu samo treba vremena da se u potpunosti prilagodi.

”Moram još puno toga naučiti, ali osjećam se lijepo i opušteno. Jako sam ugodno primljen, svi su strpljivi, dobri i spremni pomoći. Šefovi su vrlo jednostavni i ponašaju se kao kolege. Moj šef mi je na početku rekao kako u ovom poslu nema predrasuda i da smo svi jednaki. Od čistača, vozača, zaposlenika do direktora”, prepričava Josip.

Sve što radi je na engleskom jeziku, sva uputstva i opisi proizvoda. ”Nije mi jednostavno, ali učim ga i ide na bolje”, ustrajan je. Engleski je počeo učiti u travnju prošle godine i trenutno je na B1, a cilj mu je doći do C1 razine.

”Engleski mi je puno teže čitati s usana pa ga učim pismenim putem kroz čitanje i razumijevanje”, objašnjava.

A kako kažu u tvrtki, svi su oduševljeni Josipom i njegovom voljom pa su vrlo susretljivi. Uz malo truda, komunikacija nije nikakav problem, piše Deutsche Welle.

”Jednostavnije i kraće konverzacije idu sasvim normalno – Josip izvrsno čita s usana i za osobu koja nikad nije čula govor poprilično razgovijetno razgovara. Za kompleksnije konverzacije se služimo računalom i papirom”, kaže Rimac.

Knjiga – najbolji prijatelj

Josip nema puno vremena za izlaske i društvo jer je uvijek puno vremena morao posvećivati radu na sebi. U slobodno vrijeme puno čita pa mu je knjiga najbolji prijatelj. Ona ga je, ističe, puno toga naučila. Ipak voli popiti kavu i provesti vrijeme s jednostavnim i skromnim ljudima, a kaže kako najviše voli pomagati, ohrabriti, utješiti, dati nadu.

”Ne volim besmislene teme i tračanje, čemu mi to koristi u životu? Najviše me usrećuje kada mogu nekome pomoći i promijeniti ga pa je i moj životni moto: Ako želite biti sretni cijeloga života, pomažite drugima. Sve ostalo je prolazno”, kaže Josip Ivanković.

Stvar je vremena, volje i upornosti

Na svoj invaliditet Josip ne gleda kao na poteškoću. ”Nije problem u invaliditetu, nego je problem volje i upornosti. U životu treba biti ustrajan, vjerovati u sebe i uspjet ćeš. Bude trenutaka pada i frustracije, ali tada shvatiš što je život i što je smisao. Ja sam primjer da se sve životne prepreke mogu uspješno svladati“, veselo govori Josip.

O budućnosti, kaže, ne razmišlja i ne brine.

”Važno mi je ono što je sada u ovom trenutku. Budućnost ne ovisi o onome što ja zamišljam da bi ona trebala biti, već o mojim postupcima u sadašnjosti”, zaključuje Josip.

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora