Slušam i rock i dance, ali srcu je najmilija tradicijska glazba

GRUDE –  “Danas se polako gube ljudske vrijednosti, pa tako i vrijednost tradicijske glazbe. Zaboravljanjem ostataka prošlosti, zaboravljamo i sami sebe”, kaže za Dnevni list 22-godišnji Gruđanin Jure Miloš, jedan od najmlađih etnoglazbenika u BiH koji od svoje desete godine s ponosom promovira kulturno i tradicijsko naslijeđe svog kraja i naroda.

Jedan ste od najmlađih etnoglazbenika u Bosni i Hercegovini. Možete li se prisjetiti kako je započeo taj vaš put?
-Svaki je početak težak, ali iz teškog početka i trnovitog puta isplove samo najhrabriji i najuporniji. Tako sam i ja zahvaljujući, ponajprije Bogu i roditeljima, zatim majčinu stricu Vencelu Alpezi, hrabrosti i upornosti, zajedno s bratom Damirom krenuo u nepoznat i neistražen put, ali put koji je vodio k pravim vrijednostima. Pa št ima ljepše nego čuvati ono na čemu su se odgojili naši preci, na čemu počiva naša povijest, na čemu počiva naš identitet, jednostavno rečeno – na čemu se zrcali naša “krvna slika”, a to je tradicija i kultura. Kako sam već spomenuo, počeo sam s bratom Damirom i majčinim stricem Vencelom Alpezom, otprilike kad sam pošao u prvi razred osnovne škole, dakle s nekih sedam godina. Naravno da su ti počeci bili za internu upotrebu. S bratom bih pjevao gangu u rodnoj nam kući, a pošto je Vencel često dolazio kod nas uvijek bi ispravljao pogreške i davao korisne savjete kao iskusni i cijenjeni gangaš. Svaki njegov pokret tijela mi smo upijali kao spužva, a da ne pričam kako smo upijali njegove savjete. Tako smo prvo učili gangati, brat je pjevao, imao ulogu ‘pivača’, a ja sam pratio njega, odnosno priginjao ili gangao. Takve uloge uglavnom obnašamo i danas kad gangamo. Pošto smo uspješno svladavali tehniku ganganja, došlo je i vrijeme za prvi javni nastup, na koji nas je vodio naš učitelj Vencel. Nastup je bio 2003. godine na tradicionalnoj manifestaciji “Silo na uskrsni ponediljak” na Kočerinu. Tako su se redali nastupi za nastupima, upoznavao sam nove ljude koji se bave tradicijom i vidio blagodati naše kulturne baštine. Upoznajući sve više našu tradiciju zavolio sam i naša tradicijska glazbala, i počeo sam svirati najprije diple, pa zatim gusle, pa lijericu, pa sviralu, … Danas sviram dosta glazbala koja obuhvaćaju širu regiju, ali naravno da je na prvom mjestu ganga i hercegovačka tradicijska glazbala.

Je li netko imao utjecaja na vas?
-Ključnu ulogu imao je majčin stric Vencel Alpeza, koji je i mene i brata usavršavao. Bitno je da imate oslonac na kojega se možete osloniti, a to su uvijek bili moji roditelji Jozo i Marina zajedno s Vencelom. Kao dijete možete maštati, možete željeti nešto, ali ako te mašte i želje roditelji ili netko drugi ne podrže, onda, koliko kod željeli nešto, niste u mogućnosti ostvariti zacrtane ciljeve. Nije jeftino kupovati glazbala, putovati na nastupe, imati narodnu nošnju, a to je ono osnovno što je u počecima potrebno. Zahvaljujući roditeljima i Vencelu sve smo od toga imali. Zbog čega im se moram zahvaliti, a to je ono najmanje što mogu i jednostavno moram naglasiti.

Slušate li rock, dance, ili, možda, turbo folk?
-Slušam pomalo svaku vrstu glazbe, ukoliko je ona kvalitetna. Tko se bavi glazbom profesionalno mora poznavati osnovne vrste glazbe, radi lakšeg snalaženja u današnjem “ludilu” glazbenih žanrova. Mogu poslušati svaku vrstu glazbe, i podržavam sve oblike glazbe koji zaista vrijede, ali naravno da mi je najdraže i srcu najmilije ono što mi je na duši, a to je tradicijska glazba. Koliko god se neki otimali tome, nikada ne bi bilo ni modernijih stilova glazbe, da prethodno nisu imali uporište u nekoj starijoj vrsti glazbe, a tu je, između ostalog, i naša tradicijska glazba.

I što kažete o takvoj vrsti glazbe?
-Svaka glazba je dobra, koja doprinosi kvalitetnom glazbenom razvoju u budućnosti. Različiti su ukusi ljudi, prema tomu i različita se glazba sluša. Uglavnom, glazba ne bi trebala biti nešto loše, ono čemu se ona stvara i čemu postoji njena je slušanost, odnosno publika. Nažalost tradicijska glazba je sve manje zastupljena među slušateljstvom, pogotovo mlađim, a neki današnji žanrovi, koji i nisu baš glazbeno i retorički bogati, uzimaju maha među mladima.

DL: Nastupili ste na Supertalentu u Hrvatskoj 2011. Glazba koju ste izveli nije se svidjela žiriju. Što mislite zašto je to tako? Mislite li da se prava hrvatska glazba polako gubi i odlazi u zaborav?
-Ne bih rekao da im se nije svidjela, nego jednostavno njihovo uho nije naviklo na takvu vrstu glazbe. Oni žele neke suvremene i bogatije glazbene kombinacije, što je s našim hercegovačkim tradicijskim glazbalima teško izvesti. Odnosno, može se izvesti ako se mijenja tehnika sviranja i ako se prilagođavate današnjim standardima. Što od samog svog početka nisam htio. Htio sam prikazati glazbala u njihovom izvornom obliku i zvuku, uz pratnju nekih aktualnih žanrova, radi mlađe publike. Meni je bitno prikazati izvornost, dok je drugima bitna osobna promidžba i publicitet, tako da se odvaže i mijenjati uvriježene tradicijske standarde, zbog čega dolazi do iskrivljenog prezentiranja tradicije javnosti. A to sve ima pogubno značenje, za daljnje očuvanje tradicije u izvornom obliku.

Pa, kako je oživjeti? Što bi trebalo promijeniti?
-Danas nije lako oživjeti tradiciju i tradicijsku glazbu, zbog poroka današnjice koji prijete svemu, pa tako i tradiciji. No, kvalitetnim i ustrajnim radom pojedinaca, kulturnih i tradicijskih udruženja, kao i kvalitetnim radom državne administracije kultura se može lako i kvalitetno održati i očuvati. Problem je što veće skupine ljudi uzmu sebi za pravo mijenjati tradicijsku glazbu i unositi u nju različite aktualne glazbene žanrove, a što bude prihvaćeno od javnosti, i onda dođe do zatiranja onoga izvornoga. Naravno, da se tradicijska glazba treba usavršavati u kvaliteti izvedbe i sviranja, ali ne mijenjajući njene izvorne standardne oblike. Također, i razne udruge donose različite prinove koje imaju kontradiktornu stranu od, možda, željene. A onda na vrhu piramide državne ustanove ne poduzimaju određene mjere kojima bi više zaštitile izvornost i ljude koji žele zadržati izvornost i tradiciju. Zbog čega takvi ljudi postaju manjina koje “jede” eksponirana većina, nažalost. Ali ima još onih koji drže do tradicije i izvornosti, koji uz pomoć kvalitetnih udruženja i pojedinih državnih ministarstava čuvaju izvorne vrijednosti. Čemu svakako može posvjedočit projekt Federalnog ministarstva kulture i sporta o očuvanju gange kao nematerijalne svjetske kulturne baštine. Problem je što je tradicija jako malo zastupljena u javnosti. Da je ponuđena malo više preko javnih medijskih servisa bila bi popularnija, a time slušanija i zastupljenija u živućem obliku među stanovništvom.

Voditelj ste i Škole tradicijskih glazbala. Jesu li mladi zainteresirani za školu?
-Oni koji vole tradiciju zainteresirani su, a takvih je nažalost nedovoljno, da bi tradicijska glazba opstala u masovnijem živućem obliku. Ako bi se popravile neke stavke iz prethodnog pitanja, bila bi svakako svjetlija budućnost i škole i tradicijske glazbe u živućem obliku. Ovdje valja istaknuti UHAKUD u BiH (Udrugu hrvatskih amaterskih kulturno umjetničkih društava u Bosni i Hercegovini) koji je i pokrenuo ovu školu, a koji održava i redoviti godišnji seminar folklora.

Općenito, kakav je danas stav mladih prema takvoj vrsti glazbe?
-Mladima se ovakva vrsta glazbe čini zaostalom, naravno, čast izuzetcima. Javnost nudi nešto drugo, tehnologija napreduje, vrijeme čini svoje, starije stvari, pa i glazbeni žanrovi padaju u zaborav. Bitno je iskazati poštovanje prema onomu što su naši preci ostavili nama u čuvanje, a poštovanjem će se, barem u ljudskoj svijesti, čuvati i tradicija. Danas se polako gube ljudske vrijednosti, pa tako i vrijednost tradicijske glazbe.

U kakvom su, uopće, položaju danas narodni običaji u BiH, počevši od glazbe?
-Narodni običaji se polako zaboravljaju, pa tako i tradicijska glazba i pjevanje. Zaboravljanjem ostataka prošlosti, zaboravljamo i sami sebe. Sad je pitanje hoćemo li dopustiti da zaborav izbriše korake naših predaka. Najteže je gaziti neugažene korake, a zapustimo li već ugažene, pogubit ćemo orijentaciju u vremenu i prostoru.

Zajedno s bratom ste pokrenuli manifestaciju “Božićno silo” te u svoje Grude doveli vrsna guslarska i gangaška imena s područja šire regije. Jeste li zadovoljni kako je Hercegovina primila takvu jednu manifestaciju?
-S “Božićnim silom” dogodila se velika prekretnica u pogledima ljudi na tradiciju, na naciju, na vjeroispovijest. A što je najvažnije dogodila se jedna preobrazba u slušateljstvu, publika je naučila slušati gusle i gangu, bez obzira na način izvedbe. Pa tako nema više predrasuda o stilovima izvedbe s drugog govornog, vjerskog i nacionalnog stajališta. Počinje se cijeniti kvalitetna izvedba, osjeti se razlika između izvornog i dramskog, u odnosu na neizvorno i nedramsko. Napredak je vidljiv u načinu ponašanja izvođača, načinu kazivanja pjesme (što je najbitnije), i samom načinu organizacije. Bitno je da manifestaciju posjećuje publika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, čemu doprinosi dovođenje najznačajnijih guslarskih i gangaških imena iz Jugoistočne Europe i Republike Hrvatske. Manifestacija je posebna i po načinu vođenja programa, kojeg čini nezamjenjivi dvojac Ante Boban “Bujica” i Frano Mikulić “Jukić”, koji na starinski način i starinskim govorom, monologom i dijalogom, dočaravaju starinski ugođaj, uz starinski uređenu scenu. Po svemu ovome Božićno silo je jedna od rijetkih manifestacija ovakvog karaktera, i ono što me posebno raduje, a i ostale ljude iz organizacijskog odbora, je to što Grude postaju prepoznatljive u široj regiji upravo po ovoj manifestaciji.

Inače, vi ste samouki. Sami učite svirati, pišete tekstove… Gdje nalazite inspiraciju za takvu vrstu pjesama?
-Čovjek se jednostavno mora roditi za nešto. Naravno da su bitne i ostale stavke, ali ukoliko ste za nešto predodređeni puno je lakše ovladati svime. Ono po čemu su tradicijska glazbala Hercegovine i ganga posebni je nemogućnost notnog zapisa u izvornom obliku izvođenja. Pa se upravo iz toga razloga možete samo osloniti na sluh. A to je ono što dobijete od uzvišene osobe, a to je Bog. Inspiracija se jednostavno dobije iz načina življenja, krajolika, odgoja, … ma zapravo morate biti rođeni na tom području gdje taj način izvedbe obitava. A naši krajevi su poznati po velikim umjetnicima i pjesnicima, upravo je iz Gruda potakao i veliki pjesnik Antun Branko Šimić.

Nije samo ljubav prema staroj glazbi nešto po čemu se izdvajate. Naime, koliko znam napravili ste i pravi mali muzej u kojem skupljate sve one stvari koje su se koristile prije 150 godina. Što se može naći u tom muzeju?
-Kad se čovjek zaljubi u tradiciju onda se ta ljubav širi na različite tradicijske i kulturološke aspekte. Ako volite tradiciju volite i njene materijalne ostatke, a to su svakako stari predmeti i antikviteti. Od malena sam počeo skupljati stare predmete, a skupljam ih i dan danas, koje su koristili naši preci. U mini muzeju mogu se naći različiti predmeti, od onih koji su se koristili za svakodnevne kućne potrebe, do onih koji su se koristili u poljskim radovima, pa onda svečaniji dijelovi nošnje, kao i svakodnevni radni odjevni predmeti, različita glazbala, …

Kakvi su vam budući planovi?
-Ono što sam radio do sada želim nastaviti i u budućnosti. Naravno da svakim danom želim sve više i više napredovati, učiti, spoznavati i istraživati. Svrha svakog čovjeka je da svakodnevno uči i spoznaje, te doprinosi dobrobiti svoje zajednice i napretku znanja iz oblasti za koju se opredijeli. Kako me i do sad vodio slogan da “kultura spaja, a izostanak kulture razdvaja”, neću dopustiti da zbog našega nemara budemo u izostatku nečega što se zove kultura.

Hercegovački melos pronosi svijetom
Po svojim vokalnim i instrumentalnim sposobnostima jedan je od najistaknutijih etno glazbenika na ovim prostorima, a s 22 godine najmlađi etnoglazbenik u BiH. Član je sveučilišnih udruga “Sophos” i “Filip Lastrić”. Također je član “Udruge hrvatskih amaterskih kulturno umjetničkih društava u Bosni i Hercegovini” (UHAKUD u BiH), te je predavač za tradicijska glazbala na “Seminaru folklora Hrvata u Bosni i Hercegovini”. Voditelj je redovite škole tradicijskih glazbala i napjeva, sa sjedištem u Mostaru. Nastupa na brojnim kulturnim priredbama, kako u domovini, tako i u inozemstvu. Organizator je kulturne manifestacije, pod nazivom „Božićno silo“, koja se tradicionalno, svake godine, održava u rodnim mu Grudama. Također, bio je u show-u “Super talent Hrvatska” “, gdje je prezentirao različita tradicijska glazbala
Ono što posebice ističe ovog rijetkog zaljubljenika u tradicijsku baštinu, jest sudjelovanje u projektu “Okamenjeni glasi” u suradnji sa skupinom “Kantaduri” koju predvodi dr. sc. Joško Ćaleta, te s ansamblom “Dialogos” iz Francuske, koji je osnovan 1998., pri svjetski poznatom pariškom sveučilištu “Sorbonne”.
Projekt “Okamenjeni glasi” započeo je s djelovanjem 2012. godine i posjećuje najutjecajnije renomirane svjetske pozornice, poput Lincol Center u New York. Ovaj projekt obrađuje Bosnu u srednjem vijeku, mistiku stećaka, molitvene srednjovjekovne oblike, kao i glazbene žanrove toga doba. S ovim projektom Jure Miloš je obišao već pola svijeta, a za ovu godinu već ima dogovorenih nastupa po Africi, Aziji, Europi, … Bio je sudionikom na projektu Zbora HRT-a pod nazivom “Da si o’ srebra, da si o’ zlata”. Izabran je za osobu godine u kategoriji “kultura” za 2014. godinu u općini Grude.
Posjećivao je i pratio simpozije i skupove znanstvenika, koji obrađuju tradicijsku glazbu i napjeve. Jedan od značajnijih simpozija, na kojemu je sudjelovao kao izvođač, bio je na sveučilištu “Cape Breton University” u Kanadi, 2014. godine. Sudionik je i izvođač znanstvenog skupa pod nazivom “Značaj, zaštita i očuvanje gange” koji se održao u Livnu. Na skupu je izlagao svoj rad naslovljen “Ganga danas iz ugla prenositelja i izvođača”. Ovo je prvi objavljeni znanstveni rad jedne osobe u povijesti, a koja pjeva gangu.

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora