Teta Violeta čini čuda: Kako su Grude postale obećana zemlja za Indijce i Japance

Kud svi novinar(čić)i, tu i mali Mujo. Aktualne su priče o našoj radnoj snazi koja traži kruha preko granice, o odljevu mozgova koji danas vrijedi više od one Milasove dvije marke, jer se pamet traži, trži, znanje je na cijeni, a mi to ovdje, jadni, još nismo shvatili. Zato se i nama zaputiti u dijasporu, pričati s mladosti koja je, kao i stari ranije, napustila domaju jer je sreća, rekli su im, negdje drugdje gdje ima više para, a novac je, kako god okreneš, postao mjera za sve. Ne, ne radi se o Dublinu u kojem je već deset tisuća Hrvata, Berlinu, Stuttgartu ili Beču…, već o Grudama u koje dolaze raditi mladi Imoćani, Vrgorčani…, ali i Indijci, Japanci!

Toliko je živo u tim malim Grudama, odmah preko brklje, ni petnaest minuta vožnje od Europske unije, nekoć zemlje meda i mlijeka, da svi rado prepričavaju zgodu o dva cimera s faksa, Indijca koji su se nakon dugo vremena sastala u Hercegovini. Konektirali se oni na nekoj društvenoj mreži, pitaju jedan drugoga za junačkozdravlje, pa konstatiraju da su obojica nakon školovanja završila u Europi. Da skratim, shvate brzo da su i jedan i drugi u BiH, u Grudama, udaljeni pet minuta hoda…

Prvi je zaposlen u “Eronetu”, a drugi u “Violeti” Petra Ćorluke, novoj tvornici deterdženata za suđe i rublje, omekšivača…, zbog koje smo kroz Imotsko – bekijsko polje i potegli do Gruda. A, kod Ćorluke je, reći će nam poslije, sasvim normalno tražiti zaposlenike po cijelom svijetu, mamiti ih u Hercegovinu – plaćom, napredovanjem, specijalizacijama, osiguranim smještajem i hranom…

Tu, na puškomet od Pogane Vlake u kojoj je rođen Milan Bandić, kao da je netko supermodernu tvornicu s Mjeseca spustio ravno na hercegovački kamenjar, u pustopojlinu gdje ničega nije bilo, među draču i gušterice, na mjesto gdje je Ćorluka investirao dvadeset milijuna eura, pa zaposlio pedeset mladih ljudi.

– Kako proizvodnja bude rasla, bit će ih i dvjesto – kaže, dok šetamo pogonima kao prvi novinari koji smo ih posjetili iz Hrvatske. Razgledamo hale, urede, laboratorije, kojih se, vratit ću se sada na početak, ne bi posramili ni u Dublinu, Berlinu, Stuttgartu ili Beču. “Violeta”, koju najviše znamo po njihovim papirnatim ručnicima, vlažnim maramicama, na čudesnom japanskom stroju, tu, u malešnim Grudama, vrti 18 pelena u sekundi. Čudesan je stroj, a čudesna je i cijena – devet i pol milijuna eura!

– To samo pred očima jednu bijelu traku vidite i ništa drugo. Tako to brzo ide; osam stotina pelena u minuti – smije se Ivana Brdar iz Ciste koja nije, srećom, kupila kartu za Njemačku, već krenula cestom u Hercegovinu nakon što je u Splitu završila Kemijsko – tehnološki fakultet.

Mlada se žena profesionalno realizirala, radi na najodgovornijim zadacima u jednoj od najmodernijih tvornica za deterdžente i šampone u Europi, a opet je takorekuć doma, “međ svojin sviton”. Za razliku od nje KurodaNaohiro Minami Junichi su petnaestak sati leta daleko do kuće, ali Japanci su, reći će nam s osmijehom od uha do uha, oduševljeni zemljom Hercegovom.

– Ovdje je sve puno lakše, jednostavnije, ovdje se puno bolje živi, a djevojke su prekrasne – malo se zarumenio Junichi dok ga Ivana špota da će ga tu još i oženiti.

To, uostalom, ne bi bilo loše, jer Kuroda i Minami su došli obučiti naše kako se upravlja tim ogromnim strojem kojim Japanci prvi put u Europi predstavljaju njihovu tehnologiju proizvodnje nepropusnih dječjih pelena.

– Strategija im je odlična. Sad ovdje kod nas dolaze njihovi potencijalni partneri s velikih tržišta, iz Poljske, Njemačke, Francuske, da bi se upoznali kako to radi, pa kontaju ako ovo može uspjeti u BiH, proći će i kod nas sto posto – tumači Ćorluka, nekada zaposlenik poduzeća “Ceste Grude”, gdje je radio kao pravnik.

Od devedesete je u privatluku, poduzetnik koji se prvo prihvatio trgovine, pa onda dvijetisućitih, nakon poznatog “Prodexa” iz Sovića koji je glavna štacija kupaca iz Hrvatske, pokrenuo “Tetu Violetu”.

– Ima u mene u familiji Ljubica, viola je na latinskom ljubica, volim ljubičastu boju, pa se sve nekako poklopilo – reći će dok gledamo kako se i iz jedne grudvice plastike stvara ambalaža za Violetine mirisne šampone, omekšivače, koje kasnije robot pakira u kutije.

Sve na momente djeluje kao iz nekog SF filma – okolo hodaju ljudi u bijelim kutama s plastičnim prozirnimnaočalama, a automatizirani strojevi rade svoje od početka do kraja – od kazana u kojima se miješaju kemikalije do kutija s deterdžentima koje odlaze na pakiranje. I da, jako je važno to što su Violetini stručnjaci u hercegovačkom kršu pronašli vodu. Mislilo se, naime, investirati i u Livnu, ali tamo se na zemljištu koje im je darovao Grad više puta bušilo, ali vode nije bilo. A, voda je u proizvodnji važna – oni je koriste kao energent koji se po potrebi hladi i grije, i stalno kruži u krug.


– A, koliki je omjer vode i kemikalija u deterdžentima to vam ne mogu otkriti, to je već poslovna tajna – smije se Petar, pa priznaje da se i oni bave konkurencijom, jer žele biti najbolji među najboljima. S drugom gastarbajtericom Mateom Šimunović iz Vrgorca, gledamo kako dvije mašine rublja okreću robu koja se ispire Violetinim novim proizvodima na koje sada treba privići kupce kao što su ih naviknuli na papirnate ručnike.

– Lijevo je mašina koju koristi prosječni Europljanin, a ovo je naša iz BiH. Želimo doznati kakve će rezultate dati “Miele”, a kakve “Beko” kad završimo s pranjem – objašnjava Ćorluka i dodaje da se on kao poduzetnik uzda u Mateu i druge stručnjakinje i stručnjake da će svoj posao odraditi kako treba i da će “Violeta” skoro postati vodeća kad su u pitanju deterdženti baš kao što je i s papirnatom konfekcijom.

Zato im je i omogućio vrhunske uvjete rada. Jutro počinje s doručkom na bazi švedskog stola, ručak je u restoranu unutar tvornice, a tko se želi osloboditi stresa može zaigrati basket na tvorničkom igralištu. Za djecu se ne treba brinuti, za njih je napravljen vrtić u krugu tvornice po Montessori metodi, pa dok roditelji rade, mališi su tu, kraj njih, stalno na dohvat ruke.

Za one kojima su briga stari roditelji, koji se misle što je s njima dok su na poslu, boluju li ili grintaju jer im nema tko priskočiti upomoć, Ćorluka je otvorio starački dom, bolje rečeno – hotel u rangu četiri zvjezdice. Tako, veli, želi osloboditi radnike svake brige i omogućiti im da se u potpunosti posvete poslu. I veli, stvari štimaju, što imaju oni vani, po Europi, ima i tu, kod njega.

– Prosječna cijena smještaja u “Viti” je 600 eura. Najviše je dvoje ljudi u sobama. Sada imamo devedeset korisnika, a kapaciteti su napravljeni za 160 ljudi. Supruga je zdravstveni radnik, to je bila njena ideja, ona je vidjela da toga nedostaje i o svemu vodi brigu – pokazuje nam Ćorluka raskošni dom za ljude treće dobi u kojem je boravio i njegov punac, jer je, gradeći ga, htio postići to da i njemu ne bi bilo žao ovdje ostariti.

Vodio se logikom, ono što bih hito priuštiti sebi, tako moram napraviti i drugima. Grozi se, kaže, fuša, improvizacija i trke za zaradom na uštrb kvalitete, jer to vodi ravno u poslovni ambis iz kojeg povratka nema.

– Obilazio sam staračke domove po Njemačkoj i svugdje bi se, čim uđete, u zraku osjećala mokraća ili ustajali zrak. Onda sam se zarekao sam sebi da će korisnici moga doma biti kao u wellnesu, da će sve mirisati, biti klimatizirano i čisto kao u apoteci. Znate, ako nećete u onome što odlučite raditi ponuditi nešto novo, nešto bolje od onoga što već postoji, onda bolje i da ne ulazite u posao. I zato ja do sada u ničemu čime se bavim nisam propao – priča dok kušamo hranu koja je poslužena i korisnicima doma.

Veli da ima ljudi iz svih krajeva – Bosne, Splita, povratnika iz Njemačke u Zagoru s dobrim penzijama, koji žele provesti ugodnu starost u “Viti”, imati stalnu medicinsku skrb, društvo, komfor koji većina nije imala ni kod kuće. I to nas opet vraća hrvatskoj najaktualnijoj temi – iseljavanju. Ponovno spominjemo gastarbajtere, Njemačku koja je naše radnike u pravima izjednačila s domaćima, i širom nam otvorila vrata na najpotentnije tržište rada u ovom dijelu svijeta.

– Pazite, ne mora to biti nužno loše. Ljudi odu vani, nešto novo nauče, zarade novac, vrate se ovdje, izgrade kuće i odluče uložiti u neki biznis. To što u Grudama možete nabrojiti nezaposlene na prste jedne ruke, to vam govori da ljudi ovdje ne čekaju da im država nešto servira, jer obično se tako ne dočeka ništa, nego radimo sami, mučimo se da bi stvorili nešto. Ljudi su mislili da kad dobijemo svoju državu, da će nam ona svima nešto dat, a država je trošak, ona je servis, ona uzima, a ne daje.

Vidiš, ovdje su ljude na neki način tjerali vani, ali nisu im uspjeli slomiti taj poduzetnički duh, a to što te ne slomije, očeliči te, ojača. Zato je tu puno privatnika, zato brine svatko o sebi, i zato ljudima poduzetništvo nije nešto strano…

I stvarno, i u Grudama, i u susjednom Širokom Brijegu, koji su u socijalističkoj BiH bili među najnerazvijenijim općinama, danas su među najboljima – ljudi rade, a para se okreće, pa unatoč svim poteškoćama, idu naprijed. Ćorluka u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, zapošljava 875 ljudi, i na toj brojci neće stati. U Svetoj Heleni kod Zagreba priprema nove pogone na 8000 metara četvornih, u Mađarskoj su njegovi proizvodi najprodavaniji u branši, a i Zapadnu Europu će osvajati kad za to bude spreman cijenom i kvalitetom. Proizvodnja mu je sada forte, gledaju biti uz bok najboljima, ali u međuvremenu mu se slučajno dogodio i turizam.

– Imamo jedan hotel s 37 soba u Sarajevu i puni se odlično. Na Booking.comu nam je ocijena 9,3 a noć prodajemo sto eura. I tu mi sve mladi, školovani ljudi rade. Interesantno je kojom brzinom u Sarajevu raste broj gostiju – veli Petar, pa nas upoznaje sa svojim imenjakom iz Prološca – zaposlenikom Petrom Bubalom.

I on je kao i mnogi otišao na studij u Zagreb, a onda se kao ptica selica vratio na topli jug.
– Prvo sam radio u Splitu, pa ovu priliku koristim da pozdravim stare kolege, a onda sam došao u Grude. Ovdje radim u struci i bolje se poželjeti ne može – zadovoljan je i Petar što je dobio šansu igrati u dobrom timu – tući se s europskom konkurencijom – učiti, stvarati, napredovati.

– I samo tako se može naprijed. Jesam li ja mogao poslije trgovine, umjesto tvornice i “Vite” napraviti sebi vilu i uživati, a nisam htio. Stalo mi je vidjeti možemo li se i mi odavde nositi s najboljima, možemo li proizvoditi jednako dobro i bolje od konkurencije iz Europe, a nema razloga da tako ne bude, jer smo u startu jeftiniji zbog cijene radne snage i nižih poreza, a znanja nam ne manjka.Ono što ne znamo sami, naučit će nas naši Japanci ili Indijci, a mi ćemo kasnije podučavati druge i rasti, kao i do sada, bez zaduživanja i bez velikog lutanja, držeći se core businessa. Treba samo naprijed gledat. I biti optimist. A, mene taj optimizam nikada ne napušta. Ja sve vidim ljubičasto…
SAŠA LJUBIČIĆ
SNIMIO: BRANIMIR BOBAN / CROPIX

Bijela kuga

Imotski i Grude – dva gradića, dvije države, a narod isti – vrijedan, poduzetan, požrtvovan, pa opet, Hercegovcima, ili barem dobrom dijelu njih ide dobro, a Imoćanima – slabo i nikako.

Rekli smo vam, u Grudama i Širokom, Posušju…, radi se, živa je i trgovina i proizvodnja. Istinabog, ima i tu ljudi koji teško žive, koji spajaju kraj s krajem, ali je gospodarska slika hercegovačkih mjesta uz granicu kudikamo bolja nego u Imotskom.

Nekad su Hercegovci pazarili u Imotskom, a danas svi odatle dolaze k njima; niže cijene, niži PDV, manja porezna presija, sve je na strani Hercegovine iako i Hercegovci, koristeći hrvatsku putovnicu, odlaze u Njemačku kao i Imoćani, a u Bosni je toga još i više.

Sad je to valjda već svima jasno: svjedočimo novom valu pečalbara – mladih obrazovanih ljudi koji se ovdje vjerojatno više nikada neće vratiti, a to je ono najgore jer i sada je s obe strane granice – trč trč pa kuća, a u kući često tek jedno ili dvoje čeljadi. Odnijela nas bijela kuga.

Slobodna Dalmacija