U nazočnosti brojne rodbine i vjernika za dušu pobijenih Buconjića i ostalih žrtava svih ratova za hrvatsku Domovinu, u drinovačkoj crkvi sv. Mihovila, župnik fra Josip Mioč je u utorak 28. veljače, predvodio Svetu misu. U kratkom i dirljivom obraćanju ukazao je kroz stradanje obitelji Buconjić na tisućljetnu tragičnu i mučeničku povijest čitavog hrvatskog naroda.

Gusle moje zategnite žice
Pripremite majke maramice
Kad čujete o ovoj nesreći
Suza će vam niz lice poteći…

Tako počinje najnoviji guslarski uradak neumornog grudskog guslara Željka Šimića. I zaista tko god pročita tu epsku pjesmu ili posluša njegovo emotivno pjevanje uz gusle teško će ostati hladan i nezainteresiran. Svjedoci smo iz ovog Domovinskog rata koliko je bolan i tragičan gubitak svakog ljudskog bića, a posebno neutješnoj i beskrajnoj boli roditelja pri gubitku svoga djeteta.

Ivan Buconjić zvani Jamber, iz Bovana, zaseoka u Drinovcima (iz iste loze kao i znameniti biskup fra Paškal Buconjić), najprije s sedmero djece ostade bez prerano umrle žene Ruže, a onda mu Titovi partizani  svirepo pobiše pet sinova: Ljubu (otac malog djeteta), don Antu, Vladimira, Danku i Dragana, a šestog Matu je u emigraciji likvidirala zloglasna jugoslavenska UDBA. O Bože koja je to tragedija i možemo li i zamisliti kolika je bila očeva bol za šestoricom sinova? Tim više što su isti krvnici pobili i trojicu sinova Jamberova brata Joze i njegove žene Ive: Jerku (ostala udovica i troje male djece), Krešimira i Iliju. Dakle pobijeno je devet sinova Jamberovića i Janjića iz iste kuće. Devet!!!

Nakon dugogodišnje nametnute šutnje i tek usputnog spominjanja u novije vrijeme u više publikacija guslar Željko Šimić je smatrao da je ta tragedija zaslužila pomniji spomen, u čem je svesrdno podržan od zapovjednika Marinka Sose – Zvijezde i Udruga iz Domovinskog rata, te rodbine pobijenih Buconjića. Vrlo rado su snimanje CDa pomogli i sponzorirali Načelnik općine Grude Ljubo Grizelj i ogranak Matice Hrvatske Grude.

U nazočnosti navedenih, brojne rodbine i vjernika za dušu pobijenih Buconjića i ostalih žrtava svih ratova za hrvatsku Domovinu, u drinovačkoj crkvi sv. Mihovila, župnik fra Josip Mioč je u utorak 28. veljače, predvodio Svetu misu. U kratkom i dirljivom obraćanju ukazao je kroz stradanje obitelji Buconjić na tisućljetnu tragičnu i mučeničku povijest čitavog hrvatskog naroda.

Nakon mise Buconjići su u Bovanima pripremili prigodan domjenak za sve nazočne, gdje je uz ugodno druženje održana i promocija CD guslara Željka Šimića o doista velikoj tragediji braće Jamberovića i Janjića.

Gusle moje zategnite žice Pripremite majke maramice
Kad čujete o ovoj nesreći Suza će vam niz lice poteći
Što se desi u našim Grudama U velikom selu Drinovcima
Grudska povjest od kada se piše Tolko suze majke ne pustiše
Ko što posle drugog svjetskog rata
Kad nastrada najviše Hrvata
Od kad žive u Grudama Hrvati
Tragedija taka se ne pamti
Šest sinova moja braćo mila
Samo jedna majka izgubila
Turčin nije za pet stotin ljeta
Tolko mladog pogubio svjeta
Kao Tito maršalskoga zvanja
Za pedeset godina vladanja
Tu za vrijeme rata i poraća
Naša Grudska izginuše braća
Od Borajne pa do Drinovaca Tihaljine do Posuškog Graca
Il nestalo ili poginiše
Od tisuću tristo jedan više
U Grudskome žrtvoslovu piše
A što piše lako se ne briše
A iza njih ostalo je mladi
Devet stotin djece siročadi
Ovo više ne smijemo kriti
Pobiše ih Titovi banditi Crna zemlja najviše ih krije
Od Blajburge preko Slovenije
Tu najviše jama ih proguta
Vraćajuć se sa križnoga puta
Mnogo cura osta neudati
Jer se momak sa vojne ne vrati
Mnogo sestra brata izgubila
Koga nikad nije prižalila
Vlado Bogut i s njim Ljubo Leko
Pišuć knjigu ovako je reko
A najteža tragedija biše
U Drinovcim koja se desiše
Taj ću slučaj sada opisati
1 uz javor gusle opjevati
Da bi znala zemlja Hercegova
Šta joj Tito radi od sinova
Od kad sunce po Drinovcim grije
Ovo nitko upamtio nije
Da šest braće naših Drinovčana Buconjića rodom iz Bovana
Da za vrijeme drugog svjetskog rata izgubiše naš Ivan i Kata
Šest sinova šest kršnih mladića
Kućom zvani još Jamberovića
U hrvatskoj što su vojsci bili

Titovi ih banditi pobili
Majka im smrt upamtila nije
Bog je k sebi pozvao ranije
Familija ovih šest mladića
Fra Paškala biskup Buconjića
Tog čovika poslanog od Boga
Drinovačkog župnika prvoga
A posle ću od istog plemena
Spomenuti tri brata rođena
To sinovi Jamberova brata
što nestaše drugog svjetskog rata
A sad čujte moja braćo mila
Kakva je to tragedija bila
Posle rata i križnoga puta
Crna zemlja kad mnoge proguta
U Bovanim u sred Drinovaca
Ču se jauk iznemogla starca
Zakukao po staračke dane
Sjedi starac brade nebrijane
Tužno kuka u u golemoj muci
A krunicu držeći u ruci
Šest sinova oplakuje svoji
Di ste dico sokolići moji
Sad kada mi najviše tribaše
Ni za kosti ne znam di su vaše
Još spominje svoju ženu Katu
U Bovanim svakome poznatu
Da sam Bog da umro kao i ti
Da ne mogu ovo upamtiti
Kukajući još spominje Tita
Te krvnika Balkanskoga pita
Druže Tito ubili te jadi
Što od mojih sinova uradi
Što mi barem jednog ne ostavi
Da me tužna u grobnicu stavi
Mnogo bi ti grija oprostijo
Od šest jednog da si ostavio
Sakrio se da nitko ne čuje
Pa sinove svoje oplakuje
Ljubo mili najstariji sine
Dodji suze obrisat ćaćine
Moj don Ante izabran od Boga
Dođi ćaću ispovidit svoga
Vladimire sve uzdanje moje
Kad ćeš vidit ti Bovane svoje
Kad ćeš vidit tužnog ćaću svoga
Što bez sina osta dojednoga
Još spominje svoga sina Danku
Jes li svoju upamtio majku
Taman  kad si u školu pošao
Bog ti majku k sebi je pozvao
Dođi pričaj svom ćaći jadnome
Kako bilo na putu križnome
Vrati mi se moj sine Dragoje
Koji majke ne upamti svoje
Dođi majci moj anđele mali
Pa na grobu sviću joj zapali

Sine Mate ko oko u glavi
Ako si živ svom se ćaći javi
Džaba starac i kuka i pati
Sin nijedan nikad se ne vrati
Sad ću reći neka svatko znade
Tko je starac nebrijane brade
To Buconjić Ivan Jamber zvani
Tako su ga zvali Bovanjani
Jednom kada je starac kukao
Susjed ga je jedan upitao
Kada kukaš i suze prolivaš
Što u podrum ti se često skrivaš
I još ću te nešto upitati
Bože dragi da mi je to znati
Dal se nadaš za života svoga
Ugledati sina ijednoga
Ivan suze niz oči obori
Te susjedu ovako govori
Nijednoga ne upamti danka
Da noćnoga ja utvrdim sanka
Niti ikad mogu zamisliti
Da koji sin neće se vratiti
Kad po vrtlu čupam trave kravi
Uvik gledam polju i Dubravi
Kad ositim da se netko mica
Mislim kogod je od moje dice
Ja se uzdam u dragoga Boga
Dočekat ću sina bar jednoga
Svako jutro kao kukavica
Iđem tamo di spavaše dica
Zovem Ljubu, Danku i Macana
Zovem Antu, Vladu I Dragana
Zovem sina dojednoga svoga
Ustajte se za miloga Boga
Vakat duvan po vrtlima brati
Vakat ovce i krave puštati
A iz kuće moja mila diko
Nit se čuje nit ustaje iko
Tada tuzan izmolim krunicu
Za svu svoju izgubljenu dicu
A što pitaš što se uvik krijem
Ja po vani kukati ne smijem
Moram sinko jer su moja dica
Ustaška svi bijašu vojnica
Pa ako me čuju partizani

U podrumu ili negdi vani
Nitko zame neće više znati
Omrknut ću neću osvaniti
Jer po selu špijuni hodaju
Sve što čuju UDBI kazivaju
Ne smiš pričat bratu rodjenome
Što se desi na putu križnome
Ivan Granić bude li to znati
Sutra će te za glavu da skrati
Srce više izdržat ne može
Al ne mogu ja iz ove kože
Ali šta ću vala dragom Bogu
Ja tom ništa učinit ne mogu
Koji znade šta će samnom biti
I kako će mene utješiti

Asad čujte slušatelji mili
Tko su braća Buconjići bili
LJUBO rođen devete stotine
Prvi trećeg devete godine
Četrst treće vjeinčan je godine
S Ivom Leko iz Tihaljine
U Križevcim na putu križnome
Trag se gubi osovcu ovome
Presudi mu četrdeset peta
Otac biše jednoga djeteta
Žena Iva mu se preudala
I bez drugoga muža ostala
Dvajest šesti ožujka to biše
Devete se don Ante rodiše
Sve majčine ispunio nade
Trijest pete svećenik postade
Ante biše dušobrižnik dice
Boban Ranka Rafe jedinice
Kad Dravograd opkoljen bijaše
Partizani opkoliše naše
Al don Ante tu se ne predaje
Već vojnike sokolio svoje
Pa pred vojskom iz sveg glasa viče
Nećemo se predat poglavniče
Tko će samnom neka ide zamnon
Ja ću skupa s general Bobanon
Ali mu se tu trag gubi svaki
Valjda je u jednoj od Jazovkj
Prije smrti svoje ostavio
Oporuku kojom zadužio
Neka neki od njegovi kolega
Obaveze svrši posle njega
Gregorjanska misa da se plat
Pokoj duši Buconjić don Anti
Još pet misa što su preuzete
Za života nisu održate
Da ih netko rekne od kolega
Od Zagreba do Sirokog Brijega
A pet misa s glazbom da se svira
Za pokojnog brata Vladimira I još jedna misa da se slavi
Nezavisnoj Hrvatskoj državi
Sve ostalo od mojih novaca
Djeci palih hrvatskih boraca
Sa područja Hrvatske države
Moje župe zvane PRENJ DUBRAVE
Šesnestoga kolovoza dana
Dvajest prve baš u sred Bovana
Rodi Kata svoju vječnu nadu
Rodi Kata svoga sina Vladu
Sa Golemac bi oženjen Ružom
Zagrebu živila sa mužom
To bi ćaći i ponos i dika
Čin ustaškog imao satnika
Partizanski rafal ga posječe
Zagrebu četrdeset treće
Dvajest treće moje sunce žarko
Rodio se majci sinak Danko
Čast mu biše ko i drugoj dici
Pripadao ustaškoj vojnici
Još ne biše niti momak zreo
Križni put mu putove zameo

A sin Dragan najmlađ je bio
Dvajest pete on se je rodio
Još ne poče ni brijati brade
Na Križinome putu on nestade
A šesti brat Mate Macan zvani
Priča se da uteka je vani
Nitko nije zna mu za adresu
Nastanjon bi u Buen Airesu
Još se priča da dopao muke
Udbaške ga pogubiše ruke

Sin nijedan nikad se ne vratiDo života tužni otac pati
Sad trojicu spominjem sinova
Joze tužnog brata Jamberova
A što su se kućom Janjić zvali
Familiji istoj pripadali
A na križnom putu su nestali
To Boconjić Jerko Janjić zvani
Pripadao vojsci “Domobrani”
Četrnest kolovoz desete
Iva majka rodila to dijete
Sin Slobodan ovako mi reče
U rat ode četrdeset treće
Troje djece ostade nejaki
Od tad mu se trag izgubi svaki
Drugi lipnja devetneste biše
Krešimir se u Ive rodiše
Pučku školu dali mu Drinovci
Njemačkoj je pripadao vojsci
kod graa Csjeka krešimira tu je rat zateka
A iz Klisa u rat otišao
I na Križnom putu je nestao
A dvadesti sedmoga mjeseca
Na Iliju žestokoga sveca
A godine dvajest prve biše
U pratarskim knjigama to piše
Iva rodi svog Iliju sina
Sto bijaše dika materina
Momka znala sva krajina naša Vele bio veliki ustaša
Četrst prve u rat otišao
I na križnom putu je nestao
Bože mili zna li ovo iko
Di rodbine izginu ovliko
Devet sinka devet grdnih rana
Buconjiča Joze i Ivana
Jednog Janjić drugog Jamber zvaše
A rođena Braća to bijaše
što ne znaše za života svoga
Za sudbinu sina nijednoga
A slobodu nisu dočekali
Ni države o kojoj su sanjali

Dočekali nisu našu pravu
Tudjmanovu Hrvatsku državu
Svoju tugu u grob su odnili
A sve kazat nikad nisu smili
Bojeći se da će jednog dana
Ubiti ih tko od Drinovčana
Kao što je P. Marinoviću
Glavaševu ubio Dragicu
A rodbini Jambera Ivana
Osta stara kula sazidana
Koja nekad za uzor je bila
I pisma se o njoj je pivala
Vidi brate Buconjica kule
Samo da je napuniti pure
Koja biše u šumi i travi
Dok je Jerko i Stipe popravi
Tko poslušat ovu pismu voli
Nek očenaš za dušu izmoli
Svim sinovim Joze i Ivana
Buconjića rodom iz Bovana
Ivi, Jozi, Ivanu i Kati
Koji će se u raju sastati
Sa sinovim što ih izgubiše
Te za njima da ne plaču više
A u ime moje i rodbine

Pokoj vječni daj im Gospodine

Vječna svjetlost neka svjetli svima
Svim žrtvam rata svim Buconjićima

caffe-tony.com