VIDEO: Njemačka je najavila ukidanje radnih dozvola, sprema se drugi egzodus iz Imotske krajine

Kroz kafić Carpe diem, smješten na autobusnom kolodvoru u Imotskom, prošlo je unatrag pet godina pola grada. Negdje oko pet tisuća ljudi. Svi oni, stanovnici Imotske krajine, oboružani kovčezima, svratili su u ranu zoru kako bi popili svoju posljednju kavu u Hrvatskoj. Potom su s nekom od četiri tjedne autobusne linije krenuli prema Njemačkoj, trbuhom za kruhom, svjesni da u svojem Imotskom nemaju kako preživjeti. Ispratile su ih uplakane žene i malena djeca, a oni bi, uz kavu i kratko, obećavali kako će se vratiti. Ili barem, s vremena na vrijeme, poslati stotinjak eura.

‘Nema ovdje ničeg’

Slika je to ovoga grada Dalmatinske zagore. Ekonomija u ovom gradu ne postoji, a najveći je poslodavac gradska uprava. Slijede pekare s po nekoliko zaposlenih. U Imotskom nema, ali nema kuće u kojoj barem netko ne govori njemački jezik jer su baš svi ili tamo radili ili su djeca gastarbajtera.

Zato je proteklih dana u Imotskom najvažnija vijest kako je Njemačka liberalizirala svoj odnos prema strancima pa Hrvati kao stanovnici Europske unije više ne moraju tražiti radne dozvole kako bi radili preko granice. Dovoljno im je samo se pojaviti, a država im garantira jednaka prava kao i svakom drugom državljaninu EU. To će, očekivano, izazvati eksploziju emigracije iz ovog uništenoga grada Dalmatinske zagore.

– Kako misliš, ima li netko u Imotskom tko razmišlja o odlasku u Njemačku!? Pa svi samo o tome i razmišljaju – odgovara nam jedan Imoćanin na pitanje hoće li ta odluka potaknuti novi val iseljenja. Čovjek se zove Mario Rudež. Samac je i za ovaj ga kraj ne veže ništa osim emocija, no jedan je od rijetkih koji ne namjeravaju otići.

Prije nešto godina osnovao je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Bavi se vinom. Njegov merlot i cabernet sauvignon na tako su dobrom glasu da ih uzimaju i kafići u naslonjenoj hercegovačkoj općini Posušje. Volio bi proširiti posao i baviti se stočarstvom. Iako ga svi od toga odgovaraju, želi uzgajati autohtone krave – buše.

– Ne postoji kvalitetnije meso – kaže.

Rudež je zaljubljenik u Imotski, no dobro shvaća zašto ljudi odlaze.

– Nema ovdje ničeg. Gospodarstvo je propalo, ako netko i radi, to je u Splitu ili Zagrebu – govori.

Imao je ideju povući novac iz europskih fondova. Da bi to učinio, morao je u proteklih godinu dana desetak puta otići u Split ili Makarsku, jer Imotski naprosto nema državnih ureda koji bi mu izdali sve potrebne dozvole. Nije odustao, no na rubu je. Sve što treba u Zagrebu ili Splitu bi, kaže, napravio za dva mjeseca.

Imoćani odlaze trbuhom za kruhom jer žele, kažu, preživjeti. Alternativa je raditi u jednom od dva fast fooda ili nekoliko slabo popunjenih kafića za jedva tri tisuće kuna mjesečno.

Valjda znaš da to nije dovoljno ni za osnovno, govore.

Prilazi nam Robert Rebić. Već godinu dana živi i radi u njemačkom Frankfurtu. Zadovoljan je. Radi kod “našeg čovjeka”, na aerodromu. Tvrtka surađuje s najvećim njemačkim cargo kompanijama, viličarima prekrcavaju teret. Robert je sretan što radi i zarađuje, no volio bi da ne mora živjeti u tuđini.

– Radnik u Njemačkoj može zaraditi 1600 eura. Stan je 800 eura. Kada platiš režije, ostane ti par stotina eura koje pošalješ obitelji. Nije loše. Ali, pitam te, koja je točno cijena toga da me moje dijete ne poznaje? Da odrasta bez oca? Ne znam, mislim da ćemo se svi mi kad-tad vratiti, jer ni tamo ne cvjetaju ruže – govori nam Robert.
Težak život u tuđini

Prema njegovim riječima, piće koje smo usput popili gastarbajteru je luksuz.

– Nakon što cijeli tjedan radiš teške fizičke poslove, volio bi popiti pivo. No, u Münchenu ili Berlinu ne možeš izaći a da ne potrošiš pedesetak eura. Za što onda radiš, zašto si otišao? – pita nas. Kaže kako su iseljenici šezdesetih živjeli u malenim kontejnerima pa su uspjeli nešto i uštedjeti, no danas je nemoguće u iseljeništvu živjeti bez da se najveći dio zarađenog uloži u osnovne potrebe. Da se naše sugovornike pita, nikada ne bi otišli. Htjeli bi raditi i živjeti u svojem gradu koji vole, samo kada bi za to bilo prilike. Na žalost, i u Imotskom je glavna tema politika pa je gotovo nemoguće potaknuti priču o egzistenciji a da netko ne spomene lokalnu vlast.

Gradonačelnik Imotskog Ante Đuzel (HDZ) uvjeravao je tako još prije tri godine, kada je trebao biti izabran treći put, svoje birače da je budućnost Imotskog poduzetnička zona, osmišljena tri kilometra od izlaza iz grada. Spominjale su se iranske i francuske tvrtke koje bi u ovaj nerazvijeni kraj uložile ni manje ni više nego oko 250 milijuna eura. Proizvodili bi štošta, od energije do medicinske opreme. Uoči izbora upriličeno je veliko i svečano otvaranje zone. Pojavili su se bageri, mehanizacija, rezala se vrpca. Danas, tri godine kasnije, zona izgleda jednako. Nema nijedne tvrtke, nije uložen ni euro, nema struje, vode, pristupnih cesta… No, zato je u Imotskom samo na lokalnom Zavodu za zapošljavanje gotovo pet tisuća ljudi.
Bez statistika

Precizne statistike koja bi nas informirale o broju onih koji su u posljednje vrijeme otišli – nema. U Imotskom je, prema posljednjem provedenom popisu stanovništva, nešto malo više od deset tisuća duša, a s čitavom Krajinom, svim selima i obližnjim općinama, ima ih oko trideset tisuća. No, popisivači su u problemu jer je dobar dio onih koji navodno i žive ovdje zapravo u Njemačkoj, a brojku uvećava (prema procjenama) barem pet tisuća ljudi iz Hercegovine koji su fiktivni stanovnici Krajine jer žele ostvarivati prava hrvatskog državljanina. Suluda je to situacija u kojoj nitko, zapravo, nije siguran kako tko i gdje živi. Činjenica je samo da grad, poput njegova autobusnog kolodvora, propada.

Vlasnik kafića s početka priče zove se Alen Galić. On je, dakle, ugostitelj. Ali on je i stolar u čijem objektu nema predmeta koji nije izradio. On je i spašavatelj gorske službe spašavanja s položenim najtežim ispitima. Sommelier. Diplomirani ekonomist. Ideolog adrenalinskog parka u obližnjim Vinjanima (“zaposlio bih petero ljudi, ali nemam koga, tko god zna jezik, otišao je”). Bivši HSP-ov gradski vijećnik. Sa suprugom izrađuje suvenire za one malobrojne turiste koji još svraćaju na Crveno i Modro jezero.
‘Nepoduzetnička zona’

– Naprosto ne spavam. To je jedini način na koji u ovom gradu možeš preživjeti, ako ne želiš otići – kaže. Ovog proljeća njegova je Nezavisna akcija mladih priredila performans otvorenja “nepoduzetničke zone”. Mogli bismo, kaže, u Imotskom živjeti kao bogovi, kada bi netko prepoznao ove potencijale.

Alen je dijete iseljenika. Rođen je u Njemačkoj, vratio se kada je napunio deset godina. Kaže kako mu je bio šok vratiti se u sredinu gdje su svi iste boje kože.

– U djetinjstvu su mi najbolji prijatelji bili crnac iz Afrike i jedan Azijat. Tek kad sam došao ovamo, vidio sam da ljudi prave razliku – objašnjava Alen.

Uzgaja vlastito povrće (“dok sam živ, moje dijete neće biti gladno”), radi i po 16 sati dnevno, no ne želi otići. Ipak, kaže, razumije one koji idu. Poput njegovih roditelja odlaze jer su, kaže, svjesni da ovdje nemaju ni što ni kako.

Najveći val iseljenja iz Imotske krajine dogodio se sredinom 60-ih, kada je Jugoslavija ublažila emigracijsku politiku. Ljudi su masovno odlazili u potrazi za boljim životom. Ne čudi stoga što se jedna od ulica u centru grada zove Ulica imotskih iseljenika. Hommage je to svima onima koji su “krvarili na baušteli” kako bi svojim obiteljima osigurali kruh na stolu svakog dana. No, danas je situacija, iako slična, vrlo drugačija. Imoćani danas ne odlaze na rad u Njemačku kako bi štedjeli i gradili kuće te slali marke ili eure obiteljima. Odlaze da bi ostali.

Povlače sa sobom čitavu obitelj, prijatelje, znance. Statistika kaže da više od 90 posto učenika ovdašnjih srednjih škola odlazi. Ako odu u Split, dobro je, vratit će se. Ali ako odu u Zagreb, gotovo je. Njih više nema u Imotskom. A tek Njemačka! Rodi im se dijete, ono je Nijemac. Ne govori naš jezik, nema pojma o kraju. Grad umire – govori nam Imoćanin.

Prema statističkim podacima, Njemačka iz Hrvatske očekuje godišnji priljev od oko deset tisuća radnika. Jedan Imotski. Možda dovoljno govori podatak da je samo u Mainzu ove godine zaposleno 400 novopridošlih Imoćana.

Znakovita je izjava Imoćanina Milana Katanušića Slobodnoj Dalmaciji. On je već godinama u Njemačkoj, a u proteklih je godinu dana u emigraciju odveo 311 Imoćana. Kada su ga novinari upitali (na žalost, nismo ga uspjeli kontaktirati), zašto sve to radi, rekao je kako će u Njemačkoj zaposliti pola Imotskog.

Nije ovo priča samo o Imotskom. Jednaka je situacija u čitavoj Zagori, a pogotovo Hercegovini. Otkako je Hrvatska članica Europske unije, čak i državljani Bosne i Hercegovine, oni s dvojnim državljanstvom, imaju putovnicu EU, koja im jamči radna i građanska prava diljem Europe, što je izazvalo egzodus radnika, uglavnom u Njemačku.

Odlaze ljudi različitih profila, no uglavnom oni nižeg obrazovanja. Na cijeni su građevinski radnici, vrtlari, skladištari – manualci.

– Već godinama radim u Njemačkoj. Imam tamo i djevojku, Švabicu. Svidio joj je Zagreb, Imotski je, kaže, egzotika. Radim za najveći vrtni rasadnik, uređujemo vrtove. Volio bih kad bih curu mogao dovesti ovamo. No, ne znam što bismo radili. Najvažnije tvrtke su propale, posla nema, kamo da je dovedem? Idem idućeg tjedna, ne znam koliko ću ostati. Drago mi je što je Njemačka ukinula ograničenja, sada barem ne moram svaka tri mjeseca izlaziti iz zemlje – govori nam Imoćanin Ivica Grubišić.
Promjena prioriteta

Odlazak u stranu zemlju u Imotskoj krajini tema je o kojoj se nerado govori. Svi odlaze, ili barem o tome razmišljaju, no nije im to ugodno. Kao zaljubljenici u svoj kraj, voljeli bi kada bi mogli ostati, htjeli bi vidjeti napredak grada u kojem su rođeni i odrasli. No, kažu, kada “djetetu nemaš što dati jesti”, prioriteti se značajno i u trenutku promijene. Do te mjere da su Imoćani, za razumnu naknadu, spremni prepustiti svoj grad.

Uostalom, zašto bismo ostali ovdje? Čuli smo da su Nijemci zainteresirani za ovdašnje kuće. Neka ih fino pokupuju i neka sa svojim mirovinama izgrade novi Imotski. Sigurno će biti bolji Imoćani nego mi. A mi? Odosmo tamo! Živjeti – zaključuju naši sugovornici.

imotskenovine.hr

Napiši Komentar

Komentari su djelo i osobno mišljenje njihovih autora