Ima tako tih ljudi koji bi u knjigama mogli biti samo glavni likovi i zauzeti najdeblja poglavlja.

Rodila se u Grudama 1926., a tadašnji grudski nadžupnik fra Gabro Grubišić, na krštenju joj sam izabrao ime i bijaše tako Barbara Miloš.

Pročitala sam davno da to ime nose posebne, snažne i hrabre žene. I iz prve ruke to mogu potvrditi. Sve vezano za nju i za njezin život ima neki poseban pečat i kad je upoznate – za nju znate i gotovo, nema nazad.

I nije to što je moja baba, nego je to žena drčna, stamena i drugačija od svih koje sam upoznala; sa nenadmašnim smislom za humorom i velikim intelektom.

Kontala se ona u to vrijeme i pivale se pjesme o njoj jer je bila jedinica i poštena djevojka:

Da sam momak i da tražim cura,
Iko Šinkin bio bi mi šura.
Bare moja da mi je k’o tebi,
Ja bi Jerku Keganova sebi.

Ali džaba njima bilo i pjevat i dozivat, i udvarat i molit, ona je sebi zapikirala Ljubu iz Bovana i čekala i čekala dok se nije vratio iz vojske, izbrojalo se 26 godinica. Nije svakom bilo pravo da ćaćina jedinica iz grudskog Bostana ode u male i nebitne Bovane, ali zato je se filmski umakla i nije bilo nazad.

1952. udala se za Ljubu, našeg dida i od njezinog dolaska u Pandžića se rodilo petero djece, 14-ero unučadi i zasad 19-ero praunučadi.

Did i ona posebna ljubavna priča, oboje jakih karaktera, ali uvijek složni i jedno bez drugog kao juha bez soli – ne može i gotovo!

Dida više nema, ali uz njezine priče učimo da zaborava nema za one koje voliš.

Da ne pametujem puno i ne trošim uzalud retke, citirat ću svog rječitijeg brata:

“Pamti baba ratove, pamti puno ljudi, puno narodnih pjesama, puno događaja. Pamti vremena kad se čitav dan znao potrošit samo za donijet kući vode. Pamti vremena kad je život bio spor i trajao kraće. Ali njezin je eto potrajao.

Mogao bih pisati o njoj i o njima još danima da imam vremena. Jedno stoljeće… pa vi zamislite što je i koliko izostavljeno.

Život joj je bio težak, ali drugačiji i nije tražila. Vodila se srcem i prihvaćala i nadilazila što je dolazilo. I sada stoji kao pobjednik i slavi stoti rođendan.”

Iako se često žalimo da od nje teror trpimo, svi mi od Barbare zapravo inspiraciju crpimo.

Zna ona puno puta rec: “da nisam bila jedinica i da mi je ćaća da’ ić’ u veće škole, mogla sam bit i precednik!”.

Ali nama nisu bitne škole ni šta bi s njima bila, u našoj kući mandat je još uvijek njezin.

Sretan 100.-ti rođendan ti želimo!