Besplatno. Ne treba dati novac. Već ovako na prvu zvuči sumnjivo. Pa je li moguće da je nešto što je do jučer stajalo 20 kuna, sada – 0 kuna?

– Više se ne mora plaćati?! Na to u Hrvatskoj, gdje cijene samo rastu, nismo navikli – kaže narod u čudu. Pomisliš odmah, ima li ipak negdje, napisana sitnim slovima, kakva zamka? Čini se da nema. Rampa je podignuta,. trak otvoren, prolaz slobodan. Tunel Sv. Ilija kroz Biokovo od 1. siječnja (više) se ne plaća. Politika je odlučila – diži rampu, slobodno za sve. I domaće i turiste. Voziš se gore-dolje, dolje-gore, amo-tamo, koliko god ti milo kroz tih 4898 metara tunela. Od Imotske krajine do Makarske rivijere. I obratno. Nitko te ništa ne pita. Četiri mrka medvjeda ili dva Jurja Dobrile ili pak jedan Josip Jelačić ostanu u džepu. Taman se na rotoru okreneš i natrag. Možeš tako cijeli dan. Do iznemoglosti. Pa izračunaš, eto, u deset prolazaka uštedio sam već 200 kuna.

– Nije dobro! Mi Dalmatinci smo uvik kontra. Kad se plaćalo, mi smo navijali da se ne plaća, a sad, ovih par dana otkako je besplatno, mislimo mi, možda bi bilo bolje da se ipak plaća naš tunel… – vele u Zagvozdu.

I oni se još privikavaju na ovaj šok. Do prošlog tjedna – vadi lovu, a od ovog – samo prođi. Od Nove – besplatno. To je fenomen, priznali ili ne.

Ali, idemo redom. Istina, ovako, čini se nije to velik novac – 20 kuna. Ali, nakupi se domaćima, pogotovo onima koji rade na obali. Otići i vratiti se – to je već 40 kuna. Za Imotsku krajinu, živopisne ljude iz ovih kuća uz kvrgavu i zavojitu cestu koja vodi od Posušja prema Zagvozdu i autocesti, to bi mogao značiti spas. Ili ne? Ajmo vidjeti…

– Ovaj ti je kraj slijepo crijevo još od rata. Imali smo 12 ministara, možda i 13, i ništa. Ostali smo prepušteni sami sebi. Samo jad i tuga – dočeka te žalopojka na izlasku s autoceste, taman kraj tunela. Nešto dalje, u bageru, radi Tomislav Čagalj (38).

– Tu si zbog tunela? A čuj, dobro je to. Računa sam kako bi za to dici moga knjige za školu kupiti. Općina daje polovicu, i to je baš taj iznos. Misečno bar 400 kuna bi otišlo u taj tunel. Vozi gori, doli, iman i kamion, a za njega je bilo 40 kuna. Pa na kupanje, pa u spizu, a sad će taj novac ostati. Tri kćeri iman, Lorenu, Marijetu i Miu, a taj će novac od tunelarine završiti kod njih. Bit će više igračaka, odjeće, stvari za školu. Ali, nije to više ka nekad. Sad je u školi u Zagvozdu ukupno možda 60 dice, a u moje doba imali smo ih po 35 u svakom razredu, imali smo čak A i B razred – priča Čagalj kojeg zovu Baćo. Tako se ovdje prezivaju mnogi – Čagalj. Pa i Večernjakov fotoreporter je – Ivo Čagalj. Najraširenije prezime u Zagvozdu, poznatom dosad po – glumcima iz Zagvozda. Zapravo, jednom glumcu. Odnedavno i po avanturističkom društvu Vlaji na Himalaji. A sad, eto, i kao mjesto gdje je nešto – besplatno. Makar i tunel.

– Vidi, tunel je bio stari san predaka. Naš Goreta je, onako vizionarski, tamo u 70-ima pričao da treba napraviti tunel. Pričao je on i da treba na vrhu Biokova posaditi orahe, a planinu betonirati…

Zašto betonirati?, pitam naivno. On se smije.

– Kako zašto?! Pa da orasi ne zapnu kad padaju dolje. Jer, kad betoniraš, onda je glatko. Nema zapinjanja. A mi bi, po našem Goreti, ovdje samo na dnu planine čekali, i nosili orahe u tvornicu – govori Čagalj smijuljeći se. Priznajem, dobar štos! Orasi dolaze sami u selo.

– Zvučale su te njegove ideje kao znanstvena fantastika, smijali su mu se svi. Ali vidi, tamo dolje, sad imamo tunel – odmahne Baćo Čagalj pa se okrene i vrati u bager.

– Imam posla, vidimo se…

Nešto dalje ploča – Zagvozd. Mjesto je dobilo ime po tome što je iza planine. Gvozd je planina, a za gvozd bi bio – za planinom. Iza strme, velebne, impresivne planine koja se odozdo gleda sa strahopoštovanjem. Tako je blizu, a tako visoko taj vrh Sv. Jure. Mogao bi ga prstom odozdo dotaknuti, taman ti je iznad glave.

– Moj did bi otiša pješice preko Biokova, zamisli to! Tribalo bi mu pola dana. Spustio se do Makarske, a tamo trabakulom do Brača. Nadnica je bila kilogram kukuruza. Pa bi se onda, nakon par dana, vratio s otoka na obalu, pa opet natrag priko strmog Biokova, s vrećom na rameni i šoldima u džepu. A danas, u Makarskoj si iz Zagvozda za deset minuta – pričaju dvojica na ulazu u mjesto.

Je l’ ovo vaš Mercedes?, pitam.

– Je, 5000 eura sam ga platio u Njemačkoj. To je još ona dobra stara e–klasa, to je sjajan auto. I ne uzimam ja Mercedes zbog luksuza, nego što nemam! Jer, njega ću i za pet godina moći prodati za 5000 eura. Vozim se, gotovo pa i besplatno – priča susjed iz Zagvozda.

Ispred dućana, ovdje je Tommy glavno mjesto za šoping, prolazi župnik. Eto, baš smo se sreli, lice o lice. Posvećuje kuće.

– Župljani mi govore kako je njima ukidanje naplate velika ušteda. Trošili su oni koji bi radili u Makarskoj i po 40 kuna dnevno. Pa puta 30 dana mjesečno. Nakupilo bi se. Kakva je kriza, ljudima i to puno znači – govori don Mario Čagalj. Eto, i on se preziva Čagalj. Razgovaramo na parkiralištu Tommyja, a prodavačice iz dućana s vrata radoznalo gledaju što se događa. Malo je to misto Zagvozd. A župnik nastavlja:

– U ovom ubavom krševitom kraju naučili smo trpjeti, pa će tako biti i u ovom našem dijelu povijesti. Tu od Žrnovnice pa sve do Dubrovnika, kolala je povijest, prolazile su vojske, ostajale su rane. Bilo je Tatara, Turaka, Francuza, Nijemaca… svakoga vraga! No, snalazimo se, snalazimo se u vremenu i prostoru, očekujemo bolje. Ali, da je lako, nije… – mahne i ode dalje.

Preko puta dućana – tri kafića. “Red Carpet”, “Histrion” i – “Montanense”. U ovom posljednjem, mlađe društvo. Konobarica i dvadesetak mladića.

– Okreni se po cijelom kafiću, svi su ti ovi dečki spremi za ženidbu. A cura nema. Ima jedna, konobarica Paola, ali koliko znamo, ni ona nema dečka… – vele u kafiću.

Srećom, za jednim stolom sjedi par. Nije sve tako crno. Čak je i crveno, ima on crvenu jaknu, a na glavi crvenu kapu. S velikim bijelim slovima, na kapi piše “NEPAL”.

– Kapa je nova, nedavno sam je donio, ima dva mjeseca, platio sam je jedan dolar – priča alpinist Teo Bartulović (41). Jedan je od veselog društva koje se lani popelo na Himalaju. Na jakni natpis “Vlaji na Himalaji”.

– To je svjetski rekord! Da je nas toliko, čak 12 iz Zagvozda, bilo na Himalaji. Je l’ možeš vjerovati? I to mi, morske beštije, odrasli tu pokraj mora, samo nas planina dijeli od pučine, otišli smo tako visoko pod neba. Eh, da se još iz Zagvozda kroz tunel vidi more, bilo bi još bolje! – priča Bartulović.

Sjedimo u kafiću, a pogled puca na Biokovo, nakon Dinare, najviše brdo Hrvatske.

– Bio sam gore, prvi put, u pelenama. Na 1762 metra. Na leđima me nosio stric Martin. Bio sam boležljiv kao klinac, kasno prohodao. Ali, kad sam napokon stao na noge, više nisam stao. Trčim, jurim već 40 godina, kao Forrest Gump sam. Penjem se kamo god treba! Od Triglava do Himalaje, a na vrhu Biokova bio sam i ne znam koliko puta – govori Bartulović. A Nepal, ima li kakva anegdota?

– Zamalo sam se oženio! Mislim, nisam ja to htio… Zapravo, mene su Nepalci namjerili oženiti za svoju kćer. Ovako ti je bilo… Sreo jedno jutro jednu nepalsku obitelj u polju, kopaju oni krumpir. I vidim ja, male neke štihače imaju, sitne. I sporo im ide. Pa im pomogao, pokazao kako mi to u Zagvozdu radimo. Kopao s njima dva–tri sata, a kad sam počeo bacati krumpir na jednu hrpu, Nepalac mi objasnio: “Ne tako! Na jednu hrpu stavljaš sitne, a na drugu hrpu jako sitne krumpire!” Nije znao engleski, ali smo se sporazumjeli. Pazi, dijele krumpire na sitne i – jako sitne! I na kraju, zvao taj čovjek svoju kćer, i lupa mene po prsima, govoreći joj nešto, u stilu, “Vidi ga, ovaj je pravi za tebe, vidi kako kopa! Kopa ko lud! Takav nam treba u kući”… Zamalo sam ostao u Nepalu kopati, kao Alija Sirotanović – smije se naš alpinist s kapom “NEPAL”.

Priča da je ljeti ovdje kao na zagrebačkoj špici, a zimi kao u Nepalu.
– Kad glumci dođu, jaganjci utihnu. Eto, tako ti se kaže kad oni dođu u Zagvozd u sedmom mjesecu. Ali, onda je živo, preseli se sve u naš kraj, a dovedu oni i društvo sa zagrebačke špice. Mjesto živi ljeti, turista je mnogo, glumaca. Pa je l’ znaš da imamo jedini Trg glumaca na svijetu? A imamo samo jednog glumca… I da, imamo tu u zaseoku Bartulovići čak i bazen! Kad nitko nije ni sanjao bazene, mi iz zaseoka skupili novac, svaka kuća dala nešto te napravili bazen. I svi ga do danas koristimo. Mi smo moderno selo! Je l’ ima to još negdje? Nema…

A ukidanje plaćanja tunela?

– Mislim da je trebalo ostati. Veliki će novac otići u vjetar. Moglo se to nekako riješiti, za domaće stanovnike vinjeta, ali da ostane ipak neki prihod od turista i onih u tranzitu. No, što je, tu je… Zagvozd će i za sto godina imati taj tunel. Nadam se da će mjesto ostati isto, kao danas. Ma neće moj Zagvozd nikad propasti… – govori Bartulović. Krećemo dalje prema Imotskom. Nema od Zagvozda i autoceste ni dvadeset minuta vožnje. Negdje na polovici, u selu Poljica, u općini Podbablje, društvo sjedi ispred dućana. Piju pivo. Ima ih dvadesetak. A oko njih na zemlji tisuće čepova.

– Jesi za pivo? – pita Luka, stariji čovjek s kapom. Sjedimo mi u hladu iako i nije nešto vruće, a priča klizi kao pivo kroz grlo.

– Jeftinije je. U butigi sedam kuna, a u kafiću 12. Bolje popit dvi pive za istu cijenu! – govori društvo. Luka, najstariji, kaže:

– Mortalitet. Iseljavanje. Nema posla. Teško se živi. Ali, ajde, bit će bolje.
Mora!
Tunel?
– Dobro je što nema više naplate. Ići će dica češće na kupanje u Makarsku. Oni ostaju u hladu, a mi put Imotskog. Što njima znači ova novost? U centru Imotskog, taman kod tržnice, kad je vidio fotoaparat i teleobjektiv, jedan prilazi pa pita:
– A je l’ vi to slikavate ove što su za udaju? – pita tip u 60-ima. I što da mu čovjek odgovori?
– Ne, ne tražimo cure za udaju…
– A dobro – veli on, okrene se i uđe u frizerski salon.
Zanimalo čovjeka što se radi. Ono što rijetki znaju, u Imotskom imaju – Guinnessova rekordera. Čovjeka s najvećom zbirkom svrdala. I najvećim svrdlom na svijetu. Idemo k njemu.

– Ma lako za to, važnije je meni od Guinnessova rekorda što sam na Novogodišnjem turniru u stolnom tenisu uzeo titulu prvaka. Petu godinu zaredom! Igralo nas je četrdeset, možda i više, a ja već petu godinu uzimam pehar, evo tu je! Bilo ih je i upola mlađih od mene. Još važnije, možda i najvažnije, što sam opet dobio prvaka Mostara, svog prijatelja Berislava Soču – objašnjava lokalni stolnotenski as Petar Mustapić (60) ping-pong uspjehe pa dodaje:

– Kao mlad, bio sam, onako… hrabar. Imam i rekord u skoku u Modro jezero. Skočio sam s 30 metara, nitko to nikad nije ponovio. Nikad! Ni prije ni kasnije. Skakao je i Zvone Boban, bio je odličan, mislim da je on u jezero najviše skočio s 20 metara.

A što ste pomislili kad ste se otisnuli sa te visine?

– Ništa! Da sam išta mislio, ne bi skakao. Srećom, živ sam… Slikao je jedan Kanađanin taj skok, pa odnio slike u Kanadu, još čekam da mi pošalje. Da je to danas, svi bi slikali, bio bi to šou. Nakon toga, više nikad nisam skakao. Pamet se vratila u glavu.

Otvara Mustapić vrata svog maloga muzeja prepunog starina.

– Preko tisuću svrdala imam ovdje! Više ih i ne brojim. Donosim ih sa svih strana svijeta, eto sad je stiglo deset novih iz Zagreba prošli vikend, s Hrelića. Supruga Ljiljana već tri desetljeća podnosi moj hobi, stalno nešto donosim u kuću. Čak mi i šalju za kolekciju. Evo, poslao mi jedan i svrdlo tanje od milimetra! Gledam ja u paket koji je stigao poštom, u tu kutiju, a ono ništa u njoj. A vidim, ipak – na dnu kutije – minijaturno svrdlo! Veselim se svakom svrdlu kao prvom. Dao mi je to prvo ujak Ivan Milas Bože, nisam tada kao mali imao pojma čemu to služi. A najveće, ono koje je u Guinnessovoj knjizi rekorda, ima 15,50 metara. U šali sam predlagao da njime buše tunel kroz Biokovo. Ne troši struju, a ni gorivo, uostalom najveće je na svitu! – veselo će Mustapić.

– Tunel je izvanredna stvar, svaka nova cesta. Gdje god kreneš, vidiš nešto novo. Treba skinut kapu. Puno je već sam tunel, i kad se do lani plaćao, donio mom kraju. Komunikacija Makarske i Imotskog je procvjetala, turisti sad začas s obale dođu ovdje vidjeti naša jezera. Uostalom, imamo otad i 200 kuća s bazenima, koje su pune svako ljeto. Po cijeni, otprilike, umjesto da obitelj iznajmi apartman na obali, ovdje iznajmi cijelu kuću s bazenom! – kaže.

Koliko će kraju donijeti to što se tunel više ne plaća? U godinama koje dolaze?

– Kažem ti, da se tunel i dalje plaća, bili bismo na dobitku! Jer, prije smo po lošoj cesti preko Dubaca i Šestanovca morali obilaziti da bismo došli do Makarske. Kad zbrojiš što se potrošilo na gorivo i vrijeme, ovako se već uštedjelo i s tih 20 kuna što smo plaćali. Koliko smo čitali iz novina, tunel je za pet godina donio 100 milijuna kuna, što sad više neće. O.K., nešto je otišlo na održavanje, mislim, devet milijuna godišnje, ali ostali bi novci. Moglo se tim novcem graditi cestu, nove plastenike ili napraviti 20 farmi ovaca. E, to bi ovaj kraj podiglo! Investicije…

– Tunel je donio brzinu prema moru. Cestarina, kolika je bila, 20 kuna, bila je mala prema onome koliko taj tunel vrijedi. I bolje da se više ne plaća! Jer male sredine poput Imotske krajine ili Slavonije, iz kojih se ljudi odseljavaju, trebaju poticaj. Eto, sad će biti lakše i poduzetniku, recimo iz Imotskog, jer će biti konkurentniji. Moći će ostati živjeti ovdje, a raditi na obali. Da mora plaćati cestarinu svaki dan nekoliko puta, možda bi se preselio u Makarsku ili Njemačku, a ovako se možda demografska situacija poboljša. S njim je u društvu i Fedor Kukavica (29), član HGSS–a, jedan od dečki koji se danonoćno brinu o ljudima koji se izgube na Biokovu. Onima o kojima se često čita da su u – japankama. On ih spašava. Fedor.

– Bio sam među prvima koji su prošli tunelom kad je probijen. Pješke. Usto, bio sam najniže od svih ispod tunela! I to na 88 metara ispod glavne cijevi. Speleolog sam, pa smo istraživali što ima dolje, hoćemo li naći vodu u srcu Biokova. A bio sam i na vrhu. Za nas koji spašavamo ljude, taj je tunel spas. Nekad bi nam za akciju spašavanja trebalo i sat vremena da iz Imotskog okolo dođemo do Makarske. A sad smo tamo za manje od 20 minuta. Čovjek visi, neki je put najvažnije brzo doći da ga spasiš – kaže Fedor. Tunel spašava i živote? – Tako je!

vecernji.hr