Osobe s velikim povjerenjem u visokorangirane političke lidere često imaju više simpatija prema nasilnom ekstremizmu, pokazalo je istraživanje CSO-a.

Podrška odlascima na strana ratišta nije visoka među pripadnicima tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini, pokazalo je istraživanje Ureda za operacije stabiliziranja sukoba (CSO), koji djeluje pri američkom State Departmentu, prenosi Dnevni list.

Mostar negativni izuzetak

No, ono što je zanimljivo jesu podatci koje je CSO prikupio u Mostaru, a koji mogu biti pomalo zabrinjavajući. Naime, razina podrške građanima BiH koji su kao borci putovali u Siriju i Irak iznosi tek 2,3%, dok u Mostaru taj parametar raste na 5,6% (podrška Bošnjaka).

Ukupno gledajući, nivo podrške ISIL-u i Al Qaedi je veoma nizak (4% ispitanika). Međutim, Mostar je i po tom pitanju izuzetak, pa je tako 16,9% Bošnjaka navelo da podržava ISIL. Autori istraživanja naveli su kako je teško objasniti tako visoku razinupodrške, ali da bi razlog mogao biti nezadovoljstvo prema Zapadu “jer nije pravovremeno intervenirao tijekom rata i zato što je dopustio lokalnim etnopolitičkim elitama da stvore politički kaos“.

Također, u izvješću piše i da je Mostar podložan utjecajima “recipročne radikalizacije”. Navedeno je da su nogometni navijači Hrvati, koji su sudjelovali u fokus grupi, izrazili krajnju netrpeljivost prema Bošnjacima s druge strane Neretve, uz stav da je etnička segregacija politički nametnuta, ali društveno prihvatljiva.

Odgovornost stranačkih lidera i vjerskih autoriteta

Vrijedi izdvojiti i da od ukupnog broja ispitanika, njih 5% podržava Bosance i Hercegovce koji su se otišli boriti u Ukrajinu. Taj postotak je najvećimeđu Srbima – 12,4%, a najviše u Prijedoru – čak 17%.

Autori izvješća navode da je pokretač simpatija za nasilni ekstremizam kod Bošnjaka percepcija marginalizacije, dok je kod Srba riječ o osjećajima stabilnosti, aktivnosti i sigurnosti.

Glavne bošnjačke političke stranke i službena Islamska zajednica u BiH u više navrata su osudile odlaske u Siriju i Irak i priključivanje ISIL-u ili Al Qaidi, te jasno preporučile građanima da se u to ne upuštaju. Političke elite u Republici Srpskoj i Srpska pravoslavna crkva nisu postupile istovjetno u odnosu na strane borce koji odlaze u Ukrajinu, niti su se distancirale od radikalnih etnonacionalističkih grupa koje djeluju u BiH ili regiji, piše u izvješću.

Navedeni podatci dobiveni su na osnovu istraživanja agencije GfK, kojim je obuhvaćeno 2.110 osoba u pet županija Federacije BiH i četiri općine na području Prijedora (Republika Srpska), te u Brčko Distriktu. Također, Atlantska inicijativa je od studenog 2017. do srpnja 2018. godine obavila više intervjua i organizirala pet fokus grupa na ovu temu. Autori istraživanja navode da rezultati pružaju uvid u visokorizične zajednice u BiH, iako nisu reprezentativni za cijelu državu, jer županije i općine nisu birani nasumično, već tako da obuhvate unaprijed definirane zone ranjivosti na nasilni ekstremizam i etnonacionalističke stavove.

U zaključku izvješća navodi se kako je važno da stranački lideri i vjerski autoriteti osude i prekinu sami koristiti ekstremističku retoriku, te da se distanciraju od grupa koje zagovaraju nasilje.

Siromaštvo i obrazovanje nisu ključni faktori

Istraživanje je pokazalo kako varijable koje su smatrane za pokretače nasilnog ekstremizma, poput siromaštva ili slabog obrazovanja, nisu s njim uzročno povezane – ispitanici sa simpatijama prema nasilnom ekstremizmu uglavnom su bili ekonomski bolje zbrinuti od ispitanika koji su pokazali otpornost.

Suprotno tome, osjećaj nesigurnosti u vlastitoj zajednici se jeste pokazao kao faktor koji navodi pojedince na nasilje, kroz proces radikalizacije. Ispitanici su općenito navodili da kriminalne grupe smatraju za mnogo veću prijetnju po svoju dobrobit od ekstremnih vjerskih i etnonacionalističkih grupa, osim u Prijedoru, posebno među Bošnjacima. Srbi u Prijedoru su pokazali najveći strah od incidenata nasilnog ekstremizma, ali su sudionici fokus grupe naveli da susjede Bošnjake ne smatraju za prijetnju.

S obzirom na izostanak incidenata nasilnog ekstremizma u Prijedoru i činjenicu da manjinska bošnjačka zajednica ne predstavlja opću prijetnju većinskom srpskom stanovništvu, ovaj strah Srba od nasilnog ekstremizma mogao bi se pripisati neobjektivnom medijskom izvještavanju o prijetnji od islamističkog terorizma, navodi se u izvještaju.

Zanimljivi podatci iz Zenice

Ispitanici u Zeničko-dobojskoj županiji su pokazali najmanje zabrinutosti zbog prijetnje od vjerskih grupa, iako je to jedna od županija s najvećim brojem odlazaka na strana ratišta. Autori istraživanja to objašnjavaju činjenicom da su odlasci u Siriju i Irak prestali još 2016. godine i da se većina selefijskih grupa s područja te županije integrirala u Islamsku zajednicu BiH.

Fokus grupa sa selefijama u Zenici ukazala je da selefije smatraju da doživljavaju diskriminaciju od Srba, Hrvata, ali i od drugih Bošnjaka, pri čemu naročito mlađi sudionici nisu izražavali patriotske osjećaje prema BiH, navodeći da bi u slučaju rata pobjegli iz zemlje. Nisu bili spremni otvoreno govoriti o uticajima ISIL-a na njihovu lokalnu zajednicu “ali većina je izrazila uvjerenje da je radikalizacija stranih boraca uzrokovana paralelnom radikalizacijom Srba i Hrvata.”

Lideri potiču ekstremističke poruke

Nalazi koji pokazuju da ljudi koji imaju veliko povjerenje u visokorangirane političke lidere često imaju i više simpatija prema nasilnom ekstremizmu, sugeriraju da možda upravo takvi lideri ohrabruju ili potiču ekstremističke poruke, odnosno da njihove pristalice vjerojatno na takav način tumače njihove javne istupe.

U BiH, gdje političke stranke u velikoj mjeri odražavaju etnokonfesionalne identitete, snaga istomišljeništva može igrati značajnu ulogu u jačanju ekstremističkih uvjerenja čak i kada politički lideri eksplicitno ne iznose takve stavove, navodi se u istraživanju.