Književnica iz Makarske Dada Batinić na Facebooku je opisala kakva iskustva domaći imaju s turistima iz raznih država.

Njena duhovita objava postala je vrlo brzo veliki hit na toj društvenoj mreži. Njen post lajkovan je gotovo 9.000 puta i podijeljen više od 4.000 puta, a ubrzo je prevedena i na engleski i objavljena na Redditu. Njen status pročitajte u nastavku

“Italijani te uvijek pitaju govoriš li engleski, ali tvoj odgovor, ma kakav bio, ne razumiju jer engleski ne pričaju. Rečenica “Spik ingliš?” u njih se prenosi s koljena na koljeno i za nju su svi čuli. Vuku se po kući kao slina po maramici i uvijek im svašta treba, obično ono što u sebe doma nemaju. Svi sve pitaju uglas i ispred tebe se posade prije nego odgovoriš. Kad odu, taj apartman više ne moreš nikome iznajmiti jer ga treba očistiti, a najbolje-spaliti! Fale ti cijevi od vode, fali ti pepeljara… fali ti i živaca da o Italijanima uopšte pišeš.

Bosanci, meni najmiliji gosti, uvijek u autu dovedu makar osobu više nego auto može primiti. Kako pređu granicu, nije jasno. Čim parkiraju, ispadaju napolje s osmijehom, kao da nisu putovali 5, 6, 7, 8 sati po najvećoj vrućini. Putem, kažu, stali u Jablanicu, donijeli ti malo pečenoga, pa u Blagaj, donijeli ti hurmašicu, a u Metkoviću kupili marmeladu od nektarina, mislili ponijeti kući, ali im se sviđaš pa ti dali i to. Grle te i ljube iako se prvi put vidite. Rezervisali su apartman na sedam dana, a lovu potrošili drugi dan ujutro. Nesretni i nikakvi spremaju se kući, povest će i rođaka nazad, sreli ga jutros na plaži, došao samo na dan. Kako su ti se uvukli pod kožu, daš im pet dana gratis. Rođaku također. Oni plaču od sreće, ti jecaš. Pitaju te šta ti je, ne znaš ni sam. Od tad ste najboji prijatelji pa zimi, dakako, ideš kod njih. Kad se vratiš kući oni te svako malo pitaju kako si, a ti njih samo kad im misliš doći u goste. Kad o njima pričaš svome društvu, spominješ ih kao paćenike koji ti idu na živce, a kad oni svojima govore o tebi, svaki njihov prijatelj misli kako si super pa te doda na Facebooku. Zaključiš da si ograničen dalmatinskim mentalitetom i gadiš se sam sebi u periodu od 1.10. do 1.6.

Ako je Švabo rekao da će doći u subotu u 10.00, može biti da je autoput zatvoren zbog bure. Prema njima se ophodiš kao i oni prema tebi, službeno, kao da si došao u općinu sređivati papire. Gledate se malo hladno, malo s nerazumijevanjem, ti strepiš je l’ ti išta fali, a njima smeta i da ih pitaš kako su. Nakon toga ih više ne vidiš i ne čuješ.

Amerikanci non-stop laprdaju i zvizneš na živce još na stanici. Za Hrvatsku su prvi put čuli igrajući društvenu igru. U avionu su izguglali sve o našoj historiji, vidjeli pošto su ku*ve i čude se da znamo šta je Wi-Fi. Poljaci nisu sigurni je li Makarska grad u koji su naumili ići, niti znaju kako su do tebe došli. Pitaju te svašta, ne čuju ništa. Pitaju može li se na planinu i kad je najbolje ići. Kažeš da je najbolje prije sunca, nikako u podne, odu u podne. Kažeš da je prodavnica pedeset metara lijevo, odu desno do izlaza iz grada. Pitaju te gdje je nudistička plaža, neće se tamo kupati nego da ne bi zabunom na nju nabasali. Kad se vrate, pokazuju ti slike koza. Svaki put kad ih pogledaš glupavo se smješkaju i u sebi misliš da su trebali odsjesti negdje drugdje. Porazbijaju ti pola inventara, optuže te da im preturaš po stvarima jer ne mogu naći svoj otvarač za konzerve.

Englezima je sve savršeno, osim šta prezirno komentarišu ono što vide i dotaknu. S mladima je lako, čuli su za Dubrovnik i Zrće pa im objasniš da si ti između. Odmah će sutra tamo ili vamo, zavisno od autobuskih linija. Moraš im sve naplatiti unapred jer loču, padnu s balkona isto veče i naredne dane provedu u bolnici. Odeš jednom u posjetu, poneseš kilu limuna i litar soka, Englez je još u komi. Australci ti plate deset dana, ali kako prvo veče svrate u pivnicu, tako ih narednih devet dana više ne vidiš. Dođu kući tek deseti dan, u istoj majici i istim gaćama u kojima su ih vidio i prvi dan. Panično traže pasoš, kasne na avion. Ljube ti i grle, dovikuju se sa prolaznicima, mašu svima. Mašeš zajedno sa susjedom (profesionalci ste), a kad zamaknu za prvu okuku, njoj je*eš mater i popiješ malo vode sa šećerom da ti ne pozli.

Za Australce se ne treba sekirati da neće stići na avion jer se još nije dogodilo da oni nemaju sreće. Uvijek se potrefi da je gužva oko ukrcaja pa kasnili tri sata ili tri dana uvijek stignu na vrijeme. Francuzi, čim su došli, zapisuju na šta će se žaliti ne bi li dobili povrat novca. Odmah se pogodiš da im vratiš 100 eura samo da te ne gnjave za svaku sitnicu. Za njihove pare iznajmiš apartman i vratiš se kad oni odu.

Česi ubace stvari u stan, znaju svaku samoposlugu u gradu, upoznati su sa besplatnim zbivanjima, kulturnim znamenitostima, bauljaju po plaži i planini… Kao što Čehinja voli pokazati sise, tako Čeh voli pokazati stomak. Kao što se Čehinja kresne s našim spasiocem na plaži, tako Čeh loče pivo, izgovarajući se da mora u kafić. Žao ti je kad odu jer su razdragani i nema u njima zla.

Hercegovac ne rezervira  ništa jer je još za vrijeme rata kupio stan u Makarskoj. Gleda kako bi dotrao prva dva kola od Mercedesa u plićak. Kad izađe iz auta sjedne u najbliži kafić i pije tri deca dok žena iskrcava sve iz gepeka. Ona ima peraje, maske, djecu, suncobrane, rukavice… Kad su djeca u moru, mama sjedi pod suncobranon i motri na njih iako ne zna da pliva.

Austrijanac, kao i Slovenac, ako i dođe, dođe na biciklu ili makar s autom koje vuče pet šest bicikli na krovu. Ne ide na more nego ga vidiš na pola staze kad odeš na planinu kopati krompire. Voziš Golfa tricu TDI i do vrha “Sv. Jure” je mrtva trka. Pokušavaš ga izgurati sa staze ali digne biciklo na zadnje kolo i ruvinaš auto o kamen. Dođe na vrh prvi, a od pola litra vode koje ima sa sobom, ostalo mu četiri djeca. Daje tebi jer ti u autu ne radi klima.

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. Moguće je npr. da Hercegovac nema stan nego kuću…itd.”.

avaz.ba