Sveti Ante omiljen je svetac u Hrvata, dio gradova mu se s posebnim poštovanjem obraća kao svojem nebeskom zaštitniku, a brojne crkve i župe nose njegovo ime.

Ante je svetac kojeg ljudi diljem svijeta zazivaju zbog tisuću raznih životnih potreba jer je poznat kao spremni pomoćnik u bilo kojoj ljudskoj nevolji.

U Hercegovini se blagdan obilježava svetim misama, blagoslovom djece i procesijama.

Najveća proslava blagdana svetog Ante održava se na Humcu u Ljubuškom. Također, sveti Ante slavi se u širokobriješkim selima Uzarići i Ljubotići, mostarskom Cimu te Šujici i Busovači.

Sveti Ante je zaštitnik siromašnih i potlačenih, propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat. Na blagdan sv. Ante posebnost je blagoslov djece i cvijeća, ponajviše ljiljana koji se smatraju njegovim cvijetom.

Tisuće i tisuće vjernika svakog 13. lipnja okupljaju se u župama svetog Ante diljem Hrvatske i BiH kako bi proslavili blagdan tog sveca.

Život svetog Ante

Sveti Ante rođen je kao Fernando Martins de Bluhoes u Lisabonu 1195. Živio je samo 36 godina i preminuo 13. lipnja 1231. Na dan njegove smrti se i slavi njegov dan u cijelom svijetu.

Kada je stupio u red franjevaca, dobio je ime Antun. Preminuo je u talijanskoj Padovi, gdje i počivaju njegovi ostaci. Po tom mjestu je i dobio nadimak Padovanski. U Portugalu ga štuju kao Santo Antonio de Lisboa.

Najprije je s 15 godina stupio u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Prelazi u Koimbru u isti red, a nakon osam godina zaredio se za svećenika. Kada je don Pedro u Koimbru donio ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, među njima i ostatke sv. Bernarda, koji su umrli mučeničkom smrću, mladi Fernando dobije poziv da i on stupi u red Franjevaca, što je i učinio 1220.

Ljudi su ga obožavali

Na tisuće ljudi bi se znalo okupiti oko njega i slušati ga pod vedrim nebom. Ljudi su ga voljeli i hrlili njemu ne samo slušati ga, već i razgovarati s njim i ispovijedati mu se. Zbog svojih propovjedačkih vještina i življenja Evanđelja 1222. sv. Franjo ga je imenovao učiteljem bogoslovije u Bologni te je tako postao prvi franjevac učitelj bogoslovije. Dvije godine kasnije napisao je svoje govore o poslanicama 278 na broju.

Nakon što je 1226. umro sv. Franjo, sv. Ante u 32. godini postao je provincijal proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji. U tim je krajevima revno propovijedao, proširio red i činio čuda. U Rim odlazi 1230. na par mjeseci da pomogne u radu franjevaca.

No 13. lipnja 1231. sv. Ante umire u 36 godini u Arcelli kraj Padove. Braća su ga na njegovu želju pokopala u padovanskoj crkve sv. Marije Veće. Već u svibnju 1232. papa Grgur IX. proglasio ga je svetim te se odmah počela i graditi crkva njemu u ime. Završili su je 1263. U travnju te godine prenijeli su njegovo tijelo u tu crkvu, otvorili lijes i ostali zapanjeni. Tijelo mu je bilo istrulilo, ali jezik je ostao cijel i rumen sve do danas.

Čuda sv. Ante

Uklanja bolove ženi

Dok je Svečevo tijelo još bilo izloženo i nepokopano, k njemu je došla u molitvi časna sestra iz reda klarisa. Zatražila je od Gospodina da je po zagovoru Sveca udari svim kaznama za grijehe što ih je, može biti, ranije učinila. Vratila se u samostan i odmah su je uzeli toliki bolovi u cijelome tijelu, da nije bila sposobna ni za jedno zajedničko djelo, tako da se čak za objedom morala pretvarati da uzima hranu. Bolovi su jačali i jačali i nadmašivali njezine snage. Zadobila je milost i trpjela je za svoj zavjet koji je tražila.

Obratila se ponovno zagovoru Sveca i sjetila se da je krišom donijela s odra komadić svečeve odjeće. Zamolila je jednu sestru da taj komadić donese u njezinu ćeliju. Ova je to spremno učinila i čim je počela moliti s relikvijom Sveca u rukama, odmah su bolovi nestali, a ona je nastavila slaviti Boga u njegovim miljenicima.

Smiruje oluju

Jednoga lijepog dana u mjestu Sant’Ilario na brod se ukrcalo dvadeset šest osoba s namjerom da pođu u Veneciju. Pošli su i plovili prema venecijanskoj laguni, ali ih je predvečer zahvatila velika oluja i odnijela u suprotnom smjeru. Zapravo ih je nosila i odnijela, da nisu ni znali gdje su i kamo ih valja. Među putnicima je bio i svećenik. Po kršćanskom običaju, svi su se skupili oko njega, ispovjedili i primili odrješenje. Izgubili su svaku nadu u spas.

Poslije ispovijedi i odrješenja zavjetovali su se svetom Anti da će mu grob opasati svijećama i sličnim zavjetima. Čim su javno izrekli svoje zavjete, oluja se stišala kao na Genezaretu kada je to Isus učinio apostolima. Nisu ni znali gdje su ni dokle ih je oluja odnijela. Pred njima se pojavilo svjetlo i brod ga je slijedio. Svjetlo ih je dovelo do crkve sv. Marka, a to znači pred samu Veneciju. Tu je svjetla odjednom nestalo, jer su već znali sada gdje se nalaze i kamo im je poći. Zahvalni Bogu, odmah su izvršili svoje zavjete.

Slijepi su progledali

Fratar Teodoriko iz Apulije u južnoj Italiji bio je slijep na jedno oko. Pješice je došao u Padovu, prevalivši toliki put kao običan hodočasnik. Ostao je boraviti među braćom u Padovi i redovito odlazio na Svečev grob moleći se za ozdravljenje. Uskoro je zadobio vid i drugoga oka i vratio se svojoj braći fratrima u Apuliju slaveći i hvaleći Boga u svojim svetima. Jednako je tako ozdravila djevojčica Auriema koja je godinu i pol bila slijepa. Donijeli su je na grob, usrdno se pomolili i djevojčica je zagovorom Sveca zadobila vid.

Njemica imena Karolina sedam je godina bila slijepa. Doveli su je na Svečev grob po njezinoj želji i zavjetu. Dok je molila pokraj groba, odjedanput je progledala i sva presretna zahvalila Bogu što joj je Svečevim zagovorom dao toliki dar milosti i vjere.