Skandalozni primjer youtuberske zvijezde Myke Stauffer
A kako nikome baš nije puno stalo govori ova tužna priča o kojoj se ponegdje pisalo prošlih dana. Radi se o događajima oko američke youtuberice Myke Stauffer i njezine obitelji koja je zahvaljujući usvajanju siročeta iz Kine, djeteta s teškoćama i s autizmom, nenadano postala hit na društvenim mrežama i svojim videoklipovima zgrnula milijune. Ali kako je život s malim autističnim i ne baš instagramičnim Huxleyem postajao zahtjevan, odlučili su ga se riješiti, pa su ga dali novom udomiteljskom LGTB paru i to „dvjema mamama“. Mislili su da će mališa samo neprimjetno nestati iz njihovih života, ali ipak se podigla medijska prašina oko svega.
Ima li ova priča pouku? Što nam govori ovaj postupak o djeci s poteškoćama u razvoju i njihovom uključivanju u svijet i život? Da li je stvarno ovaj svijet došao dotle da se odričemo djece i roditeljskih prava jer nam djeca nisu instagramična, remete idilu i zahtijevaju od nas previše žrtve?
Bolno pitanje
Nedavno je i mene jedna moja poznanica upitala, nakon što smo razgovarale o tome kako smo preživjeli ovo „korona-vrijeme“ – pa sam joj odgovorila kako je s Filipom bilo ponekad naporno jer mu je nedostajao ritam odlazaka u Centar „Marija Naša nada“, pa škola, pa si mu stalno morao izmišljati neku zanimaciju (Bogu hvala s tim su se najviše mučile njegove sestre), pa izluđivanje koje čini kad ti ponavlja 1000 puta neku stvar ako ju nije našao, ili ako je nije bilo tog dana po redu, ili je preskočio neki crtić, pa kako se po noći često budio i loše spavao te sve nas budio…, dakle pitala me: Zašto ga ne bismo dali u neku ustanovu?
Ostala sam šokirana? Kao prvo: koju ustanovu? Kod nas u BiH ne postoji nikakva adekvatna stambena ustanova za autiste ili za bilo koju djecu s teškoćama? O tome naravno još nijedno ministarstvo nije povelo računa. Oni se još bakću sa ambulantnim ili terapijskim tretmanima kod djece s teškoćama jer ni njih nema dovoljno. O ustanovama za dnevni boravak u kojima će biti radna terapija ili neki program – mi u Hercegovini možemo još samo sanjati!!! Dakle zasada postoje samo neke prepune, prastare psihijatrijske ustanove u kojima bi ga jedino punili lijekovima kako bi bio miran!!! Koliko je djece s autizmom ili drugim teškoćama i danas ostalo u izolaciji – ostalo kod kuće jer jednostavno ih nema TKO i nema ih se GDJE odvesti kako bi imali nekakav program i zanimaciju barem 4-8 sati na dan i kako bi njihovi roditelji mogli nešto raditi i zaraditi???
A još važnije od ovog prvog je: Kakvo god moje dijete bilo, ono je moje dijete i koliko god traži žrtve, toliko daje i blagoslova. A o šoku, ranama i emocionalnoj povezanosti koju Filip ima sa svima nama i vjerujem sva djeca sa svojim roditeljima i obitelji – koju nekad mogu, a nekad ne mogu izreći, ali je nose u srcu – to da mu oduzmemo kako bi nama bilo lakše – ne mogu ni pomišljati!
Zato se samo pitam, kakav smo to svijet stvorili i kakav to svijet stvaramo kad nam ljubav i žrtva postaju najveći životni teret? A društvena, socijalna i politička okolina i dalje nemaju interes i ne nude odgovore! Za mnogobrojnu djecu i osobe s teškoćama vrijeme izolacije se i dalje nastavlja. Samo je još bolnije!
Paula Tomić