Vade se posljednje tone ljubuškog ranog krumpira, poznatog po iznimnoj kvaliteti, koju duguje crvenici i blagoj klimi. Centar proizvodnje ove poljoprivredne kulture je u zapadnim selima grada Ljubuškog, točnije u Vojnićima, Šipovači i Veljacima, selima koji se praktički nalaze uz samu granicu s Hrvatskom ili nekoliko kilometara dalje.

Kada prođete kroz Vojniće u svibnju, doslovno utonete u zelena polja, jer svaka njiva je zasađena krumpirom. U neka druga vremena od poljoprivrede se moglo živjeti i nešto graditi, a danas se “gura” godina za godinom, piše Slobodna Dalmacija.

– Niste u pravu, od poljoprivrede se uvijek preživljavalo, a od trgovine se živjelo i gradilo. Pogotovo kad su naši držali stolove na tržnicama uz more, tada se gradilo – prekida nas Dubravko Buco Vukojević, predsjednik poljoprivredne zadruge “Plodovi zemlje” iz Ljubuškog i osvrće se na ovogodišnju sezonu, koja je pri kraju.

– Može se reći da je to bila jedna prosječna godina, zasađeno je 300-350 hektara mladog krumpira. Sadnja je kasnila zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta u veljači, odnosno velikih kiša. Izvadilo se negdje 5000-6000 tona. Početna cijena plasteničkog krumpira, koji je na tržištu bio do 10. svibnja, bila je oko 2,5 KM, ili 1,24 eura za kilogram.

Poslije je ona padala, no velika većina prodala se po cijeni od 0,80 KM do 1 KM ili 0,39-0,49 eura za kilogram. Kada poljoprivrednici prodaju krumpir za oko marku, odnosno pola eura, mogu nešto zaraditi i zadovoljni su. To im daje poticaj da i sljedeću godinu nastave s proizvodnjom – objašnjava nam Vukojević.

Kao i vlasnici OPG-ova iz susjedne Vrgorske krajine, i ljubuški poljoprivrednici muku muče s radnom snagom.

– Prije ćete doći na CT pregled nego naći nekoga da vam radi 10 do 15 dana za dnevnicu u polju – dodaje u svom stilu Buco.

– Nije stvar u novcu, dnevnica je 150 KM, ili oko 75 eura, za osam sati rada. Jednostavno mlade ljude to ne zanima, nije im potreba, jer posla ima na svakom koraku. Uglavnom, nalaze poslove koji njima odgovaraju i rijetki se odlučuju za dnevnice u polju, kao prije 30-40 godina. Došla su druga vremena, to moramo prihvatiti. Ljudi koje možete naći za raditi su većinom 50-godišnjaci pa nadalje – ističe ovaj poljoprivrednik.

Mario Čuljak iz Veljaka jedan je od mlađih ljudi koji je potpuno posvećen poljoprivredi, drži poljoprivrednu ljekarnu, sadi krumpire i ima registriranu tvrtku za izvoz u Hrvatsku. Vrijedan i susretljiv čovjek. Možda mu jednog dana i sin bude branio za hrvatsku rukometnu reprezentaciju, veliki je potencijal u najvećom rasadniku i bazi talenata, ljubuškom Izviđaču, iz kojeg se godinama “hrani” naša reprezentacija vrsnim igračima.

– Posadio sam ove godine 5,5 tona sjemenskog krumpira, prinos je bio dosta dobar. Obično vam na 1000 kvadrata ide četiri-pet tona krumpira, a ove godine bilo je pet-šest tona. Međutim, moram istaknuti da nije Hrvatske, mnogi proizvođači ljubuškog ranog krumpira mogli bi se objesiti. Negdje od 65 do 70 posto sve proizvodnje krumpira iz Ljubuškog završi na hrvatskom tržištu. To je spas za mnoge poljoprivrednike kad znaju da imaju siguran otkup i tržište. Nas ima sedam-osam koji se bavimo izvozom, moja tvrtka ima Global G.A.P oznaku. To je međunarodni certifikat koji jamči da su proizvodi uzgojeni odgovorno, sigurno i održivo – govori nam Čuljak, kojeg svi poznaju po obiteljskom nadimku Rosić, kako se zove i njegova tvrtka za izvoz.

– Pojedini veletrgovci pokušali su podvaliti egipatski krumpir pod ljubuški rani na hrvatskom tržištu, no nije im prošlo. Kvaliteta je na našoj strani, ovdje se sve još radi ručno, a što nikne u crvenici, ima poseban okus – ističe Čuljak.

Proteklih dana slike “divovskih krumpira”, većih od balota ili buća, dobile su više od tisuće lajkova na društvenim mrežama, a mi smo došli do ponosne vlasnice Jasne Grbavac iz Šipovače.

– Trideset godina bavim se poljoprivredom i sadnjom krumpira, ove godine sam posadila sedam tona. Bila je to jedna prosječna poljoprivredna godina. Uglavnom sadim sorte arizona i carerra. Ovo su vam na slici krumpiri sorte arizona, nisam ih vagala, no po mojoj procjeni svaki teži od 1,3 do 1,5 kg. Svi iz kuće radimo tako to funkcionira, čim nemaš svoju čeljad za radit, to su problemi onda – zaključila je naša sugovornica.