Robert Kurbaša, hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, scenski je adaptirao priču o životu Zvonka Bušića, političkog aktivista koji je 10. rujna 1976. godine, sudjelovao u otmici zrakoplova na letu iz New Yorka do Chicaga. Spletom okolnosti jedan je policijski službenik smrtno stradao, zbog čega je Bušić osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu uz mogućnost pomilovanja. Novinar Tihomir Dujmović u svojim je tekstovima, na osnovi kojih je napravljena dramaturgija, iznio činjenice koje otkrivaju istinu o tome tko je zapravo bio Zvonko Bušić i s kojim je namjerama sudjelovao u spomenutom činu.

Uoči premijere predstave razgovarali smo s Robertom Kurbašom, koji, osim što je napravio scensku adaptaciju dramskog teksta, ujedno i glumi u njoj.

Pripremate predstavu o Zvonku Bušiću. Kako ste došli na tu ideju, odnosno koji je glavni motiv da ste se odlučili prikazati život hrvatskog domoljuba na kazališnim daskama?

Robert: Glavni je motiv zapravo ispraviti uvriježeno mišljenje u javnosti da je Zvonko Bušić terorist. Nije. On je bio borac za slobodu hrvatskoga naroda.

Predstava nosi naziv „Tko je ubio Zvonka Bušića?“. Mislite li da će naziv predstave izazvati neke nove polemike ili možda probuditi stare?

Robert: Zvonko je napravio samoubojstvo. To je, nažalost, istina. Ali, ja to čitam i ja to želim čitati kao poruku svima nama. Predstava, koja govori o Zvonku, njegovu životu, životu njegove žene Julienne i njihovoj borbi za slobodu, sadrži niz slojeva. Generalni odgovor na pitanje, koje je zapravo i naslov same predstave, jesmo svi mi. Svi smo mi pomalo odgovorni za to. Mislim da je glavni motiv Zvonkova samoubojstva bio taj, da tim metkom pošalje posljednju poruku svima nama, da se trgnemo i da počnemo živjeti za ideale i za nekakve vrijednosti koje nas čine takvima kakvi jesmo, kakvima nas je Bog stvorio, a to je da smo ljudi. I, nažalost, u 21. stoljeću, čovječanstvo strmoglavo klizi u jednu samodestrukciju koja se najbolje može vidjeti iz aktualnih dnevno-političkih prepucavanja u neoliberalnom društvu, kojemu nažalost pripadamo. A Zvonko se borio – ne samo za nezavisnost hrvatskog naroda, već i za ideale, u cijelom svijetu, u univerzalnom smislu te riječi.

Kako je predstava koncipirana?

Robert: Predstava je koncipirana na jedan poseban način. Predlošci koji čine kostur predstave jesu eseji i članci novinara Tihomira Dujmovića. Nešto je tekstova i iz Zvonkove knjige Zdravo oko – sjećanja, zatim iz Julienninih romana, ali dramaturgiju sam napravio prema tekstovima Tihomira Dujmovića. Tihomir je i producent ove predstave. Dakle, kako sam radio dramatizaciju prema tim tekstovima, napravio sam je tako da je glavni narator, odnosno glavni lik u predstavi jedan bezimeni novinar, koji ima korespondenciju u svojoj glavi, u svojim mislima, u suobraćanju s publikom; prepričava u kakvu je to državu Zvonko Bušić došao nakon što je izišao iz zatvora 2009. godine. Ta je priča, zapravo, priča naše aktualnosti, koju mi svi živimo i dijelimo. Indirektno se prepričava i cijeli život bračnog para Bušić, njihova borba za Hrvatsku i njihov mukotrpni put od 1976. godine, pa i ranije, prema danas.

Tko su likovi u predstavi?

Robert: U predstavi se pojavljuju četiri lika. To su: Zvonko i Julienne Bušić, bezimeni novinar, te lik-ideja Platonove pećine, koji je zapravo najzanimljiviji. Taj sam lik stavio na platno jer se Zvonko čitavoga života pozivao na Platonovu alegoriju pećine. Stavio sam platno koje progovara, odnosno video-projekcije na platnu; to platno progovara one vječne, univerzalne istine i zapravo je u funkciji određenog lika.

Što je Vama osobno najemotivnije vezano sa životom Zvonka Bušića?

Robert: Teško je izdvojiti. Cijela je ta priča zapravo jako tužna, ali je ogroman podstrek za mlade ljude, da nastoje živjeti u skladu sa svojim idealima. Jer to je ostvarivo i zapravo je jedini put ka svijetloj, recimo to tako, normalnoj budućnosti koju svi priželjkujemo i svi joj se nadamo. Jer, jedino za to vrijedi živjeti. Sve je drugo neodgovornost i hedonizam. Ne znam što bih posebno izdvojio. Zapravo, kada bih morao, iz ovog bih spektra raznih ljubavi koje postoje u Zvonkovom biću – od lokal-patriotske, patriotske, domoljubne ljubavi, ljubavi prema ocu, majci, prema životu kao takvom, o ljubavi prema Bogu, prema ženi i o Julienninoj ljubavi prema svojim korijenima, ovoj zemlji, njezinoj ljubavi prema Zvonku… Izdvojio bih njezinu ljubav prema Zvonku. Ona je toga čovjeka čekala 32 godine – duže od Penelope.

Predstava je nastala prema poglavlju iz Dujmovićeve knjige Hrvatska u raljama djece komunizma, gdje je on iznio neke detalje vezane s Bušićem, koji i nisu toliko poznati javnosti. Mislite li da će to biti dovoljno da se promijeni Bušićeva slika u medijima, prema kojoj je on klasični terorist?

Robert: Ja ću nastojati ispričati kazališnim jezikom priču koja se temelji na činjenicama. Uvjeren sam da će svatko, tko dođe otvorena srca, otvorena uma, izići sa zaključkom da Zvonko Bušić nije terorist. To je bio čovjek koji je pribjegao tom činu zbog spleta raznih okolnosti; to je čovjek koji je oteo zrakoplov bez oružja. Prema njegovom planu, koji je bio genijalan, nitko, naravno, nije trebao poginuti. On je tu bombu ostavio isključivo zato da pokaže da je ozbiljan, s uputama kako ju demontirati. Ta je bomba nažalost eksplodirala iz nesmotrenosti policije, lošega pristupa cijelom tom poslu i to je veliko pitanje zašto je i kako ona eksplodirala.

Zanimljiva je informacija da je i američki sudac stao u obranu Zvonka Bušića…

Robert: Tako je. Izjavio je da on nije ni terorist ni kriminalac. Svi putnici u zrakoplovu su svjedočili u njihovu korist. Osuđen je na deset godina. Taj je sudac napisao 14 molbi da ga se oslobodi. Pustili su ga tek nakon 32 godine. Ako Nobelovu nagradu za mir mogu dobiti ljudi koji su direktno ubijali tisuće ljudi, meni to svjetsko licemjerje nije jasno. Jer, u državi koja ne priznaje i ne poznaje demokratska sredstva i nema demokratski sustav, ustaljene institucije za ljudska prava, kao što je bila Jugoslavija tih godina, onda je jedini put za slobodu ljudskog bića bila jedna vrsta otpora.

Dujmović je to poglavlje u knjizi nazvao Idealizam kojeg više nema. Slažete li se s tom tvrdnjom? Jesmo li postali previše inertni na sve što se događa? 

Robert: Rekao bih da smo previše inertni. Hrvatski narod dugo sjedi i dugo šuti. Trebao bi biti dosta (pro)aktivniji, u smislu da zaštiti sebe, svoj identitet i da sam sebi napravi sve uvjete potrebne da jedan stanovnik i državljanin Hrvatske, bez obzira na rasu, vjeru i političko opredjeljenje, živi po mjeri čovjeka. U tome nas priječi to što nemamo strategiju, što nismo ukorijenjeni u svojoj tradiciji; to vam je isto kao i sa stablom bez korijena koje uvene. Tako i čovjek – ako nije ukorijenjen u svoju tradiciju, svoju povijest, on jednostavno uvene.

Kako je započela vaša suradnja s gospodinom Dujmovićem?

Robert: Gospodin Dujmović je zapravo našao mene, ne obratno. Ali je indikativno to što su ga mnogi prije mene odbili – zbog straha ili oportunizma. Glumci bi po prirodi trebali biti hrabri ljudi što se tiče konkretnog čina, ali što se tiče odabira sadržaja i izlaganja, mnogi pribjegavaju liniji manjega otpora.

U pripremi predstave je sudjelovala i Julienne Bušić, udovica gospodina Bušića. Kako je reagirala kada je čula da pripremate predstavu o njezinu suprugu? Na koji je način ona uključena u cjelokupni projekt?   

Robert: Oduševljena je. Julienne sada živi za to i pruža nam podršku da to sve dobro prođe; mogu reći da je aktivni sudionik u predstavi. Puno nam je pomogla, pogotovo djevojkama u radu na ulozi – bez njene pomoći ne bi bilo moguće prikazati sve te detalje i imati ih iz „prve ruke“.

Nije li malo neobično da se nitko prije vas nije sjetio obraditi tu temu, premda se radi o jednom od najdramatičnijih događaja u našoj povijesti?

Robert: Ljudi se boje. To je jako intrigantno područje, ali treba komunicirati, treba „kopati“ po svemu dok se ne dođe do istine – ona će nas jedina osloboditi. To je činjenica. Ljudi su nažalost u strahu, živimo u kompliciranim vremenima i meni je drago da sam se ja odlučio na to jer mislim da je ta priča jako zanimljiva i zahvalna za ispričati.

Mislite li da ćete uspjeti vjerno prenijeti izrazito kompleksni lik Zvonka Bušića na pozornici? Ideale, hrabrost, razočarenje, nadu…

Robert: To nije film, da se razumijemo. Najzahvalniji medij za ispričati priču o Zvonku i Julienne Bušić bio bi jedan visokobudžetni serijal u, recimo, 12 nastavaka i to u produkciji HBO-a (smijeh). Onda bi svaki od tih 12 nastavaka bio jako zanimljiv, zato što ima toliko materijala, zanimljivih detalja koje ja ne mogu staviti u predstavu koja traje sat i 15 minuta ili sat i 30 minuta. Ja sam u predstavi, primjerice, samo spomenuo njegov bijeg iz zatvora. A taj se događaj može rekonstruirati u jednoj cijeloj epizodi. Čak bi i film bio prekratak.

Je li Bušićev lik pomalo zaboravljen u javnosti?

Robert: On je potpuno zaboravljen. Nitko ne zna, zato što mediji nisu dovoljno aktivni u tom smislu. Sve što je hrvatsko, što bi trebao biti naš ponos – sve se stavlja u stranu i neki drugi ljudi, neki drugi interesi, neki treći svjetonazori, koji su izvan Hrvatske, postaju mainstream ovdje kod nas. Nije nenamjerno da takva priča ostane u sjeni.

Očekujete li velik interes javnosti za predstavu?

Robert: Očekujem. Mislim da je pravo vrijeme da tako nešto izađe, ali mislim da i ljudi svojim sudjelovanjem trebaju pripomoći da zaživi i da se o tome priča i da se pomalo kreće na bolje u osvješćivanje i u promjenu svijesti kod hrvatskih ljudi, kako bi nam danas-sutra svima bilo bolje jer država, zapravo, počiva na takvim temeljima.

Mislite li da bi Bušić, da je kojim slučajem bio vjernik, drugačije usmjerio svoj tijek života nakon što se je vratio iz zatvora?

Zvonko je bio vjernik, a zašto si je oduzeo život – mislim da jedino Bog može i treba meritorno presuditi.

Premijera predstave najavljena je za petak, 9. ožujka. Zašto bi ju netko trebao pogledati? 

Robert: Ljudi bi općenito trebali ići u kazalište i pratiti što se događa jer i iz onoga što nije dobro, s čim se ne slažemo, treba izvući pouku. Ovdje sam nastojao da predstava ima taj jedan obrazovni, sadržajni dio, tako da i ove mlađe generacije mogu prijemčljivo doživjeti sudbinu bračnog para Bušić, ali i da ljudi koji znaju ponešto o tome i ljudi koji su, recimo, šire svijesti, uživaju u tome kako je priča ispričana. Žao mi je što institucionalna kazališta ne rade takve i slične priče, i što se zapravo nedovoljno radi na osvješćivanju našega identiteta i općenito hrvatske kulture, već je to ostavljeno nekakvim, nazovimo ih, off kazališnim kućama.

Gabriela Jurković/ Book.hr