Heroin je početkom 90-ih godina poprimio razmjere epidemije, bio je lako dopustan i široko rasprostranjen. Kada se danas čitaju svjedočanstva bivših ovisnika, upada u oči činjenica da je heroin bio općeprihvaćen. Ljudi koji su ga uzimali i oni koji nisu normalno su se družili bez velikih predrasuda (naravno, sve do točke kada bi ovisnika heroin u potpunosti preuzeo). Sve je počelo 80-ih godina kada je droga počela ulaziti na prostor bivše Jugoslavije. Odnos prema drogi bio je blago rečeno blag, kako kod vladajućih struktura tako i kod društva u cjelini. Prema jednoj legendi u Zagrebu se na Zdencu života mogla bez problema kupiti droga. Kako se država nalazila u velikoj krizi te počela pucati, uslijed krize heroin je naišao na plodno tlo za širenje i etabliranje. Heroinska kriza dosegnula je vrhunac sredinom 90-ih godina, a posebno je pogodila veće gradove. Kao primjer se nerijetko uzima grad Split, gdje je heroin uzeo dosta mladih života. Početkom drugog tisućljeća društvo se probudilo i stalo kao kolektiv iza nulte tolerancije prema teškim drogama te su poduzete akcije za suzbijanje ovisnosti i širenje istine o drogama. Danas je broj ovisnika u padu te je epidemija stavljena pod nadzor. Da bi se jedna takva epidemija širila potrebna je teška ekonomska i društvena kriza, a da bih se zaustavila potrebno je buđenje cijelog društva i suočavanje sa problemom.
Nekako usporedno sa zalaskom jedne epidemije rađala se nova epidemija, kockarska. Kako je nastavljena teška ekonomska i društvena kriza jedna epidemija zamijenila je drugu. Kockarska epidemija nije dosegnula svoj vrhunac te svaki dan uzima sve više žrtava. Kockanje je postalo stil života, nešto što je općeprihvaćeno. Dr. Ante Bagarić, pročelnik Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti na Klinici za psihijatriju Vrapče kaže: „Društvo je previše tolerantno prema kockanju. Ono tolerira otvaranje tisuća kladionica, koje su mjesta gdje bolesnici, odnosno ovisnici i dalje razvijaju svoju bolest.”

Ako usporedimo strukturu ovisnika o heroinu i strukturu ovisnika o kocki dolazimo do zapanjujućih rezultata. Heroin uzimaju u prosjeku osobe od 16 do 28 godina, dok su ovisnici o kocki od 15 do 55 godina. Time ovisnost o kocki dobiva veći značaj kao problem, jer zahvaćanjem šire društvene kategorije znatno više ugrožava društvo. Heroin uzimaju osobe koje su većinom pripadnici muškog spola dok sve veći broj pripadnica nježnijeg spola postaju ovisnice o kockanju. Ako pogledamo, heroin se bazirao samo na jednu generaciju dok kocka uzima žrtve neovisno o broju godina. Podatci za Hrvatsku kažu da u ovom trenutku Hrvatska broji oko 100 tisuća kockara a samo mali broj njih traži pomoć. Hrvati su samo u 2014. god. potrošili preko 360 milijuna kuna na kockanje (oko 50 milijuna eura, što je ekvivalentna cijena za primjerice 30 vrhunski opremljenih škola). Za BiH ne postoje točni podatci ali prema nekim procjenama ona se nalazi na prvom mjestu u Europi po broju otvorenih kladionica, što je u usporedbi s njezinim ekonomskim i potrošačkim kapacitetima paradoksalno.

Prema ovim informacijama puno teža epidemija danas vlada nego 90-tih godina. Nije u pitanju samo „đir” jedne generacije, nego je to zahvatilo sve pore društva. Kada prođete pokraj jedne kladionice vidjet ćete raznu strukturu ljudi od majki, tinejdžera zaposlenih, do nezaposlenih, umirovljenih i svih ostalih. Nekada je kocka bila rezerirana za užu društvenu skupinu, a danas je popularizirana što dovoljno govori o viralnom prihvaćanju igara na sreću, kako ih vole zvati oni koji su ovisni.

Ako ovaj problem svedemo na mikrorazinu, doći ćemo do još devijantnijih zaključaka. Za primjer ćemo uzeti malu općinu gdje živim, Posušje. U neposrednoj blizini srednje škole nalaze se tri kockarnice i dvije kladionice. Čim učenici izađu iz škole odmah im se nudi prilika da zagrizu mamac i postanu ovisnici. Tako djeci potičemo razvijanje ovisnosti o kocki još od ranih dana. Usporedbe radi, to je kao da smo dilere teških droga stavili pokraj škole te se kasnije čudimo da ta djeca umire kao ovisnici. U općini se uglavnom otvaraju samo kladionice. U širem društvenom kontekstu, kocka je već počela uzima žrtve, pritisnuti od kamatara i drugih čimbenika ljudi si oduzimaju živote. No, većinom društvo šuti o problemu, upravo iz razloga što ga mnogi ni ne smatraju problemom. Ako se ne probudimo na vrijeme i ne počnemo se suočavati s problemom, kriza će sve više rasti i nauštrb naivnih i labilnih, na kraju i egzistencijalno ugroženih građana kladionice će nastavljati profitirati. Kolika će biti šteta od ove krize ovisi samo o nama.

Njemački stručnjaci su shvatili da je blizina mjesta za kockanje presudan faktor za stvaranje ovisnosti, što su im pokazale varijable u njihovim istraživanjima. Zato su zabranili otvaranje automat klubova u stambenim naseljima, blizini škole, crkve ili bolnice. U lokalima je primjerice dozvoljeno postaviti samo tri automata, a koncesija se izdaje samo godinu dana. Ne treba ni naglašavati da su uvjeti za dobivanje koncesije iznimno zahtjevni. Ako u radu i disciplini ne možemo biti kao oni, možemo barem prepisati njihove zakone i naravno, pridržavati ih se. Ili, možda, nismo sposobni ni za to.

Petar Bešlić, prof.

knezevina.net