U nedjelju, 23. listopada 2022. u 14 sati bila je molItva blagoslova na Anđelijinu kužnom grobu u brdu, u Gorici na kojoj su se okupili vjernici iz župe Gorica-Sovići kao i oni iz susjednih župa.

Dr. sc. fra Robert Jolić je održao zanimljivo kratko predavanje o kugi i kužnim grobovima na našem području. Između ostaloga fra Robert je kazao:

„Atomska bomba staroga svijeta zvala se – kuga. Ona je brisala čitave obitelji, gotovo čitava sela i gradove, pojavljivala se iznenada, trajala različitim intenzitetima koliko joj se prohtjelo i obično završavala kako je i započela – iznenada, bez ikakva logična objašnjenja. Nije se mogla liječiti pa tako niti kontrolirati. Jedino je rješenje bilo pobjeći što dalje od žarišta kuge i ne imati nikakva dodira s njom, ili pak hermetički zatvoriti granice određenih područja, primjerice državne granice, kako se ne bi mogla prenijeti iz zaraženih mjesta. Ljudi su nerijetko bježali glavom bez obzira, u šume i pećine, daleko od naseljenih mjesta, ali su onda redovito plaćali cijenu nečemu drugom – gladi, koja je bila redovita pratilja kuge. Polja su naime ostajala neobrađena, ili se pak nitko nije usuđivao ubirati plodove s obrađenih površina pa je glad nastupala kao logična posljedica bijega u zabitna mjesta u kojima hrane nije bilo dovoljno ili je nije bilo uopće. Danas je uistinu nemoguće i zamisliti sav užas i strah koji su podnosili stanovnici zaraženih područja: desetine, stotine, tisuće umirale su u istome danu, a lijeka i pomoći nije bilo. Pokojnike se pokopavalo i iz pijeteta prema njima, ali još više da se zaraza ne bi širila dalje. Nije rijedak slučaj da ih nije imao tko pokopati pa su se njima hranili psi ili divlje životinje…

…Koliko je kuga utjecala na samu svijest ljudi koji su je proživjeli (i preživjeli) možda ponajbolje svjedoči činjenica da su se godine računale prema njoj, točnije od njezina svršetka. Tako primjerice još krajem 19. stoljeća fra Martin Mikulić bilježi riječi jednoga 90-godišnjega starca koji je upamtio najrazorniju kugu u povijesti na našim prostorima, onu od 1814./1815. do 1817./1818. godine; opisujući “utvički rat” iz 1832. kaže da je “bio u proljeće o kopanju kukuruza petnaeste godine po kugi”.2 Ta se kuga dakle tako snažno usjekla u sjećanje ljudi da su još i 70 godina nakon nje vrijeme računali po njoj!“

Župnik Gorice i Sovića fra Marin Karačić, nakon fra Robertova predavanja, prigodnim je molitvama izmolio blagoslov, poškropio i pokadio ovaj grob.

Sam je grob bio zapušten, obrastao u šiblje i drveće, nije se uopće vidio, pa kad bi netko prolazio neposredno pokraj njega. Obnovljen je zahvaljujući Ivi Boban pok. Nikole, koja je na to potaknula neke župljane iz ove župe. U nekoliko radnih akcija, ovaj je grob očišćen, uređen, te je napravljen križ u tehnici suhozida, a rub groba je obzidan kamenom onako kako je to zahtijevao sam temeljni zidić koji je tu već bio postojao od prije. Sve je urađeno prema uputama akademskog kipara Zdenka Galića Vicića. Na grob će biti postavljena i ploča sa sljedećim natpisom, kojega je predložio fra Ante Marić:

Anđelija i njeno čedo   † 1815. 

U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA
U KOBNA VRIMENA KUŽNA
ANĐELIJA S NOVOROĐENIM ČEDOM
OD KUGE OBOLI I U BRDO UTEČE SKRBNA
NA PRSI MAJČINSKE ČEDO PRIVI I DOJI
I SKAPAŠE OBOJE KAD GRUDI NJENE USAHNUŠE
ANĐELIJU MRTVU S ČEDOM MRTVIM NA PRSIMA
NA OVOM MISTU NAĐOŠE
I TU IH POKOPAŠE
VIČNI IM POKOJ BOŽE DAJ
AMEN

Prema usmenoj predaji koju nam je prenijela Iva Boban, a ona je to čula od starijih, već pokojnih osoba, na ovom su mjestu ukopane majka Anđelija i njezino nejako čedo. Bili su obolili od kuge i pobjegli u brdo gdje su pronađeni mrtvi, i tu su pokopani!

Cjelovitu priču koju je Iva Boban ispripovijedala donosimo u nastavku:

„ANĐELIJIN GROB/GREB

Kad sam bila mala, uvik sam bila sa starijom čeljadi i slušala šta oni pripovidaju i šta rade. Priče su bile uglavnom o ratu, ko je kuda otiša, kojoj se vojsci priključio, je li se vratio ili, nažalost, di je poginio. Pripovidali su čije je bolje vino, duvan, krme, dite, žena, konj, magare, ovca, i tako svaki dan. Te priče su bile uvik uz neki posa, nije se puno dangubilo. Radi i pripovidaj!

Uz te priče sam ja čula i priču o našoj Anđeliji. Vladala je kuga. Ta priča je bila slična kao sada korona. Nije bilo lika. Ko bi obolio, mora je napustiti čeljad i bižat od kuće da spasi ostale ukućane. Tako je i Anđelija s malom bebom otišla od svoje kuće.

Nisam čula čija je bila ni kako je se zvala prezimenom. Samo sam upamtila, da su dva čovika zidali zid, a Anđelija je prošla pokraj njih s ditetom.

Skrivala je i sebe i dite, ali oni su je pripoznali. To je po momu pomćenju bilo na Baščini, negdi oko Perišine pojate.

Gledali su kud ode i vidili su je da ode uz kosu, uz Male drage. Zamakla je za dana na vri Draga.

Sutra se nije vratila, pa su je išli tražiti. Našli su je tu di je i sada. Na goloj ledini. Mati sa sićušnim ditetom na prsima koje je doji.

Kad bi se našlo takvo mrtvo tilo, ne bi se dizalo, već bi se donosile stine i bacale na pokojnika, dok se ne pokrije, da ne bi netko od njih obolio. To misto su nazvali Anđelijin grob/greb. Tako se zove i danas i neka ostane dok ima Svita! Tu su čobani – pastiri, ljudi koji su išli u drva, šumari, lovci, duvanjari, svi koji su tuda prolazili, molili Boga na svoju nakanu i na svoje ptribe, da Bog pomogne. I pomoga je. Ucviljene majke koje su tražile svoje sinove i cure koje su čekale svoje mladiće često su tu lizle na golim kolinim oko groba, molile Boga i suze lile. Bilo je teško.

Vrime je učinilo svoje. Starost umrla, a dica za ovaj grob ne znaju, i to je otišlo skoro u zaborav.

Prije tri godine ja sam išla uz Krstinu priko Njivetina, Parića drage, Antalovače, Galića vrtla i došla do Anđelijina groba. Groba nema. Šuma naresla. Gledam di bi to moglo bit i našla sam ga. Neko je diza malo stina, šuma naresla, to će se zaboravit. Počela sam pričat s drugima, šta bi, kako to rješiti, očistiti i obnovitri. Sjetila sam se našega Maria i obratila se njemu: „Spašavaj! Obavimo to!“ Eto, hvala Bogu i dobrim ljudima (živ je Anđelijin grob).

Dragi moji ljudi, hvala vam! Budite ponosni! Pričajte svojoj dici kako su živili vaši stari. Nemojte se stiditi svoje prošlosti. Vidit ćete kad ostarite, kako je vami bilo lipo, a da je mlađima puno gore. Oni ne pričaju. Mobitel im je sve, a to nije dobro!

Dragi moji Goričani, hvala vam za vaš trud. Bog vam platio.

Pivajte, veselite se, imate sve, ništa vam ne manjka!

Sve vas voli i želi svaku sriću!

Iva Boban Nukina“

Na koncu je Mario Bušić, koji je vodio akcije čišćenja i uređenja kužnog Anđelijina groba, zahvalio Bogu na lijepom danu, sudionicima u radnim akcijama i svima na dolasku!

Za ovu je prigodu otisnuta i sličica s Gospinim likom te s molitvom i tekstom koja je podijeljena prisutnima.

Organizatori ovoga događaja bili su Župni ured Gorica-Sovići i Bratovština sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići.