Danas, 10. rujna u župi Međugorje svečanom svetom misom u 11 sati na brdu Križevcu proslavljen je blagdan Uzvišenja svetog Križa koji se u međugorskoj župi tradicionalno slavi na prvu nedjelju poslije blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije. Prije 89 godina, 16. ožujka 1934. godine slavljena je prva sveta misa na Križevcu gdje se nalazi zavjetni armiranobetonski križ visok 8,56 metara kojega su župljani Međugorja izgradili u vjeri zajedno za svojim tadašnjim župnikom fra Bernardninom Smoljanom, a na samom križu piše:

„Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, podigoše o. Bernardin Smoljan, župnik, i župa Međugorje. Od svakoga zla, oslobodi sve nas, Isuse!“

U samo križište ugrađene su moći Isusovog križa dobivene upravo za tu priliku iz Rima. Već u rujnu 1935. godine biskup fra Alojzije Mišić odredio je da se na Križevcu svake godine na blagdan Uzvišenja Svetog Križa drži pučka misa. Od tada se na Križevcu slavi sveta misa u prvu nedjelju nakon Male Gospe, u čast blagdana Uzvišenja Svetog Križa. Sve do 1981. godine bio je to blagdan za župljane i prijatelje iz okolnih mjesta, a od 1981. nadalje, postao je to blagdan za hodočasnike iz cijelog svijeta. Prema svjedočanstvu vidjelaca, u poruci od 30. kolovoza 1984. Gospa je rekla: „I križ je bio u Božjem planu kad ste ga sagradili.“

Tako su i ove godine tisuće župljana i hodočasnika sa svih strana svijeta hodočastili na Križevac. Bake i djedovi, mladi i stari, obitelji s djecom, svećenici i časne sestre s molitvom na usnama i krunicom u rukama krenuli su prema vrhu Križevca gdje se slavila sveta misa u 11 sati, a koju je predslavio međugorski župni vikar fra Ivan Hrkać. On je na početku svoje propovijedi naglasio da je mjesto na kojemu se nalaze sveto mjesto iz više razloga.

„Glavni razlog je uvijek zato što je ovo Gospodnji dar, Božji dar nama koji to nismo zaslužili po svojim djelima, ni po svojim riječima, ni po svojem načinu života, ali je dar darovan da možemo promijeniti svoj život, da možemo promijeniti svoja djela, da možemo promijeniti svoje riječi, da možemo promijeniti svoje srce. Psalam koji smo slušali govori nam predivan vers: „Ne zaboravite djela Božjih”. Često se dogodi u našem životu da zaboravimo djela Božja, ona djela koja je Gospodin učinio u mom životu, u mojoj obitelji, mojim precima, mom sadašnjem životu. Ovo mjesto svjedoči da Bog i dalje djeluje, da Bog i dalje mijenja srca, da je Bog i dalje milosrdan, da Bog voli čovjeka, da Bog želi dobro čovjeku, da se Bog nikada ne odmiče od čovjeka, nego da se čovjek samo svojim grijesima, svojim grešnim djelima odmiče od Gospodina”, kazao je fra Ivan Hrkać dodavši kako je važno u našem životu čuvati zahvalnost, čuvati sjećanje, sjećanje na dobro.

„Tako je lako upamtiti zlo, tako je lako upamtiti kada nam netko učini neko zlo, tako je lako se podsjećati na to zlo svaki put kada vidimo neku osobu koja nam je nešto krivo i nažao učinila, a tako je lako zaboraviti dobro. Tako je lako skrenuti pogled od dobra, od dobrih djela koja su nam bližnji učinili, od dobrih djela koja su besplatna, od dobrih djela koja smo i mi učinili svojim životom nekome. Tako je važno čuvati dobra djela koja je Gospodin učinio u mom životu, po mom životu, po talentima koje mi je darovao. Tako je važno čuvati sjećanje na dobro, usmjeriti svoj pogled na dobro. Na ovo mjesto se ne dolazi lako, na ovo mjesto čovjek mora uložiti trud, mora uložiti svoje vrijeme, mora imati poticaj i često je taj poticaj neko zlo, neka tuga, neka bol, nešto što nas muči u životu. Tako često na ovo mjesto donosimo svoje križeve životne. Tako često nekad iz krivih razloga želimo te križeve ostaviti ovdje”, kazao je fra Ivan, te nastavio:

„Veliki fratar fra Slavko Barbarić je zato i rekao da se na ovo mjesto ne ide ostaviti križ, svoje križeve i otići, na ovo mjesto uz postaje koje prate do ovoga križa učimo se zagrliti svoj križ, nositi svoj križ i ići za Gospodinom, prihvatiti križ. Tek tada križ dobiva smisao, tek tada život dobiva smisao, ne samo po križu, nego zato što znamo što se dogodilo nakon križa, a dogodio se Uskrs, dogodio se novi život, dogodilo se to da nam je Krist otvorio Nebo. I zato se i penjemo, da dođemo ovdje bliže Nebu, da pogledamo da nam je Nebo blizu, da je Bog blizu. Na ovom mjestu imamo jasniji pregled na našu dolinu suza, na naše probleme i poteškoće u životu. Na ovom mjestu toliki su razbistrili svoje srce, svoj pogled. Toliki su uvidjeli smisao svog života”, kazao je fra Ivan, te dodao kako često u svome životu svoje probleme i poteškoće sami želimo riješiti, svojom pameti i svojim snagama i ne vidimo izlaza, umiremo iznutra, pustinja u našem srcu.

„Zato nas ovdje tjera naš pogled na križ. Penjanje uzbrdo tjera te da gledaš ispred sebe, tjera da podigneš glavu od zemlje prema nebu. Dopusti Gospodinu da ti pomogne, dopusti Božjoj riječi da ti progovori, druži se s Božjom riječi i tek tada ćeš dobiti melem svojim ranama, tek tada ćeš uvidjeti smisao svog života. Ali potrebno je pogledati, potrebno je dignuti pogled, potrebno je ne gledati više samo sebe i kako ću ja sve sam, nego okrenuti pogled u raspetog Krista. Pogled koji ti govori: „Oprosti, oprosti kao što sam ja oprostio na križu”. Tako često ne želimo oprostiti, tako često držimo oprost, zaključali smo ga, a u svakoj molitvi očenaša govorimo: „Otpusti nam grijehe naše, kao što mi otpuštamo dužnicima našim”. Kako će nam otpustiti Gospodin ako mi prvi ne želimo otpustiti onima koji su nam dužni, koji su nas povrijedili. Oprosti, govori Gospodin i s križa. Tek tada ćeš doživjeti oslobođenje, tek tada svoje srce neće biti zarobljeno i tek tada ćeš po ispovijedi moći osjetiti: Gospodin mi je oprostio. Gospodin traži da ga nasljeduješ, ne da mu se samo diviš kako si divan, Gospodine. Nasljedovati znači ići na križ. Nasljedovati znači oprostiti,”, kazao je fra Ivan te za kraj propovijedi naveo današnji ulomak evanđelja gdje Nikodem susreće Isusa.

„Taj susret se događa u noći. Farizej se boji ostalih svojih prijatelja, drugova, farizeja, boji se što će reći ako ga vide s Isusom i zato traži osobni susret obnoć, da ga nitko ne vidi i da postavi pitanja da želi čuti govor Gospodinom osobno. To i nas dovodi do pitanja je li se bojimo priznati Gospodina pred ljudima, je li se bojim svjedočiti Gospodina u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu, ondje gdje nije zgodno živjeti i reći da smo Gospodinovi. Na ovom mjestu predajmo svoje strahove, svoje brige, svoje tjeskobe. Budimo iskreni pred Gospodinom, da nam dadne snage i odvažnosti da ga nasljedujemo, da ga se ne stidimo pred ljudima, da budemo njegovi. Isus zato traži da se ponizimo. Tek tko se ponizi bit će uzvišen. Tek tko se ponizi kao jedinorođeni Sin, koji se toliko ponizio da je dopustio da ga ljudi razapnu, da umre na križu, tek tada je počela slava, uzvišenje i križa koji je do tada bio sramota, a danas znak pobjede, znak spasa, znak nade, znak uskrsnuća.

Na ovom svetom mjestu imamo i poziv naše nebeske Majke koja je stajala podno križa, kao što mi ovdje stojimo. Biti uz Gospodina, biti u molitvi i onda kada ne znamo što se događa u našem životu i onda kada ne vidimo što će biti sutra, jer ni draga naša Gospa nije znala što je čeka sutra. Njoj možemo predati svoja probodena srca, srca koja su tako često ranjena tuđim riječima, tuđim djelima, svima onima koji nas ranjavaju, a to su uvijek naši bližnji. Ali trebamo se zapitati koga i mi ranjavamo, je li dosta, je li vrijeme reći dosta ranjavanju? Je li vrijeme reći da ljubavi? Želim ljubiti, želim biti ljubav u ovom svijetu, želim biti kap dobrote svima koji su oko mene. Tek tada se mijenja pogled, mijenja srce i to je poruka ovog mjesta: Otići s Gospodinom, otići i dalje noseći svoj križ, prihvaćajući ga i vjerovati da će tada Gospodin uvijek ostati uz nas i s nama”, kazao je fra Ivan Hrkać u propovijedi, piše radio-medjugorje.com.