Fra Jozo Grbeš na ovom predstavljanju kazao je sljedeće:

“Julienne Bušić: Krik hrvatskih disidenata i disonaca Zapada
Školska knjiga, Zagreb, 2024.
Grude, 13. veljače 2025.

Nepoznavanje povijesti u hrvatskom javnosti je radikalna nepismenost. Očituje se često u temeljnim nepoznavanjima domovinskog rata i događajima koji su stvarali hrvatsku državu, a posebice u godinama koji su prethodili hrvatskoj neovisnosti. Ništa se nije dogodilo odjednom i puno je ljudi utkalo svoje živote u borbu za slobodu. Tek dolazi vrijeme kada se analizira uloga svih faktora: domovinskih i dijaspore.

Krik hrvatskih disidenata i disonanca /neslaganje, nesklad/Zapada

Iz knjige bih izvukao nekoliko točaka koje čine mnoge stvari jasnima:

-Jugoslavija je utrošila puno energije uvjeravajuči Zapad u svoju neovisnost, demokratičnost, suprostavljenost Istoku i prijateljstvo Zapadu. Sve je to bila laž.

– Ona je bila sveto tele zapadne politike, nedodirljiva i neupitna prijateljica Washingtona.

Juliene je u ovoj knjizi odlično prikazala kontekst koji glasi:

– Američka politika i u pristupu tzv. jugoslavenskim disidentima stvarala je razliku između onih koji su dovodili u pitanje samu Jugoslaviju i njen sustav i onih koji nisu, odnosno onih koji su kritizirali sustav i onih koji su dovodili u pitanje uopće postojanje Jugoslavije. Tako je bila jasna razlika između pristupa tzv. jugoslavenskim disedentima i hrvatskim disidentima. Njihova polazna točka bila je drugačija.

– Disidenti iz Sovjetskog utjecaja, država pod Moskovom imali su na Zapadu podršku i zaštitu, dok to nije bio slučaj s hrvatskim disidentima.

– Geopolitički interesi Amerike i zapada su uvijek imali prednost pred zaštitom ljudskih prava, iako su javno bili puni hvale o ljudskim pravima.

– Ubojstva hrvatskih emigranata bili su prilično drugorazredna tema medija ili pak ne-tema, dok je sasvim druga priča bila o poljskim, bugarskim, ruskim ili nekim drugim disidentima. Slučaj Brune Bušića je najbolji primjer. Medijski i politički prešućen. (Ubijen na dan izbora Pape Ivana Pavla II, 16. listopada 1978.)

– Najčešće su hrvatski emigrantski slučajevi, i zatvaranje hrvatskih ljudi bili predmet State Departmenta, a ostali su bili predmet medija i ljudskih prava. (moje osobno iskustvo odlaska u američki zatvor posjetiti hrvatske uznike potvrdili su mi to iz “parole commission”).

– Američka politika je pod svaku cijenu željela održati politički režim Jugoslavije i svatko tko je stajao tome na putu bio je marginaliziran.

– Razgovor Bogdana Crnoboje, jugoslavenskog ambasadora u Washingtonu i glavnog čovjeka američke vanjske politike kroz mnoga desetljeća, Henrija Kissingera (str. 549-565) govore jako puno o tome koliko je Jugoslaviji bilo stalo i koliko je pritiskala američku stranu glede hrvatskih emigranata. Taj dokumenat pokazuje koliko je američka strana cijenila Tita i kako je najviša razina američke politike surađivala u ugrožavanju demokratskih prava američkih Hrvata (prosvjedi, mediji, javni govori, pritisci..). U tom kontekstu je vrlo razumljiva pozicija i snaga Budimir Lončara, najvećeg Anti-Hrvata, Jugoslavena jugoslavenske diplomacije, iako on nije predmet ove knjige.

Bruno Bušić! Sama njegova teza da je hrvatski narod potlačen i ponižen u komunističkoj Jugoslaviji, da je hrvatska nacija jedna od rijetkih nacija kojoj je zabranjeno samoodređenje, da ugnjetavanje hrvatskog naroda ima vojnu i političku pomoć zapadnih demokracija, da su politički zatvorenci u Jugoslaviji bili podvrgnuti mučenju i zlostavljanju, bila je dovoljna da ga ubiju.

Ova knjiga s jedne strane pokazuje opakost velikih sila, velikih interesa i velikih obmana te s druge strane malog Davida, malog čovjeka koji se bori za pravo na život, na ime, na obično postojanje. Taj mali čovjek samo je želio biti Hrvat koji može reći: Ja sam iz Hrvatske, Hrvatska je moja domovina.

Mali su ipak pobijedili! Zahvaljući Bušićima, Budišama, Tudjmanima, Gotovinama, a onda naravno braniteljima ratnih godina domovinskog rata, san o slobodi je postao živ.

Djelo entuziasta: Julienne Bušić

Ova knjiga je sustavni pristup temi zapadnog gledanja na hrvatsku borbu za državu. Ona je djelo entuziastice, Julienne Bušić, žene koja je jedinstvena pojava na hrvatskoj političkoj sceni 20. stoljeća, neusporedivna s nikim, ali nažalost često usamljena u promociji istine.

Julienne: opasna žena, antiJugoslaven, bacač letaka, otmičar zrakopolova, zatvorenik najstrožih zatvora,pisac najboljih knjiga, putnik u Ameriku usprkos zabrani letenja, zaljubljenik u istinu, ljubitelj Hercegovine, Zvonkina bolja polovica, žena je koja jedinstveno stoji na čelu velikih žena našeg vremena.

Ova njena knjiga i ovakve knjige trebaju sigurno biti djela hrvatskih povijesnih institucija. Ja se nadam da će ona biti povod i razlog da se povjesničari i ljudi znanosti konačno počmu baviti dijasporom i njihovom borbom za slobodu Hrvatske.

Kao što je trojac Bušića: Bruno, Zvonko i Julienne ušao u povijest nove Hrvatske i u povijest svijesti borbe za slobodu i kao što će ovaj trojac biti nadahnuće generacija za slobodu, tako je i s ovom knjigom. Rekao bi Thompson: Ako ne znaš što je bilo: ČITAJ.

Čitajući Georgea Freedmana: “Slijedećih 100 godina” (šteta što ova knjiga nije prevedena na hrvatski) na ovim prostorima opet će biti sukobi intersa juga i sjevera zapada i Turaka..ili kako on to kaže: ”između poljskih snaga u Hrvatskoj i turskih snaga u Bosni.”

Stoga vjerujem da će ova knjiga poslužiti mladim ljudima koji će i po njoj učiti politiku, učiti stvaranju nacionalnih interesa i biti svjesni kako je važno razumjeti interesne sfere velikih.

Završio bih riječima velikog pjesnika. Prije mjesec dana otišao je od nas veliki hrvatski pjesnik, Veselko Koroman koji svojim stihovima iskaza istinu:“Htio bih šutjeti, ali ne smijem nipošto, ne mogu. Upravo kad se sjetim čega…” (V. Koroman “Stariji od vremena.”)

I zbog toga kaže on:

“Doći će vrijeme blagog naroda.
Onog što ima obilje rana,
obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.“ (V. Koroman)“