Tomislav Matković poznati je radijski voditelj, osoba čiji je život neodvojiv od glazbenog svijeta te jedan od začetnika različitih multimedijalnih programa. No, Matković je ujedno i veliki štovatelj lokalnog tradicijskog glazbenog izričaja. Upravo je ganga bila povod ovom razgovoru.

Gospodine Matković, otkud i otkada potječe tolika ljubav prema gangi?

– Odmah na početku moram naglasiti da sam rođen u Njemačkoj i tamo išao u školu, štoviše čak mi je i majka Njemica, tako da kroz svoju mladost nisam imao nikakav doticaj s gangom. Kasnije se ispostavilo da je to bila sretna okolnost jer nisam odrastao s predrasudama koje inače prate gangu na ovim prostorima, a to je da je primitivna i divlja.

Dakle, u cijelu priču s gangom ušao sam neopterećen, tako da sam kasnije, kao neka vrste vanjskog promatrača, mogao objektivno sagledati stvari, gradeći svoju priču o gangi isključivo na osnovu osobnih doživljaja.

Ganga je u moj život ušla gotovo slučajno. 1998. god. sam počeo radit na Radio Grudama, a kako u Grudama aktivno pjevaju gangu, odmah od početka su mi počele dolaziti gangaške skupine u studio sa zamolbom da ih snimam, većinom za potrebu izdavanja nosača zvuka. Ispočetka sam to odrađivao čisto tehnički, ali nakon nekog vremena druženja s gangašima počeo sam shvaćati da ispod tog, meni, “praznog jaurlukanja” postoji nešto puno dublje, meni do tada nepoznati svijet arhaične harmonije.To me zaintrigiralo. To specifično udaranje glasnica ne postoji nigdje na svijetu, zato je ona jedinstvena, a po starosti vuče korijene još od ilirskih vremena, a možda i dalje.

Kako sam polako počeo razumijevati bit gange, poželio sam nešto i pročitati o gangi, neko znanstveno istraživanje, ali sam se jako iznenadio kad sam shvatio da se o gangi vrlo malo pisalo, pogotovo na polju etnomuzikoloških istaživanja.

Kako je gangu pratio loš glas i učeni svijet je zaobilazio u širokom luku, shvatio sam da je nitko neće zaštiti od zaborava, ako se mi sami ne pobrinemo za njeno očuvanje. Tad se u meni rodila ideja da se i ja aktivno uključim u njeno očuvanje, a pošto kao radijski tehničar imam iskustva sa snimanjem logično je bilo da dam svoj doprinos na tom polju.

Pada li ganga polako u zaborav? Radi li se dovoljno na njenom očuvanju?

– Gangu je jako teško naučiti pravilno otpjevati, treba tu dosta vježbati i to je glavni razlog što se danas sve manje pjeva. Naravno, današnji način života i globalizacija također doprinose sve manjem zanimanjem za gangu, ali i za tradicijsko pjevanje općenito. Pošto pripada starom arhaičnom pjevanju mlađi je jednostavno ne shvaćaju. Uglavnom je danas pjevaju starije generacije. Srećom postoji nekoliko aktivnih folklornih društava u kojem stariji pjevači prenose svoje znanje mlađima i to je jedini aktivni način da se spasi od zaborava, te osigurava da će se i u budućnosti pjevati. Što se tiče očuvanja, mislim da težište treba biti u tri točke – folklorna društva s mlađim sekcijama, znanstveni radovi i terenska snimanja.Smatram kako bi kulturne institucije trebale aktivnije pomagati foklorna društva koji imaju podmladak, tako će osigurati da i nove generacije dođu u doticaj s tim autohtonim pjevanjem. Možda ne bi bilo loše i u škole, u sklopu glazbenog odgoja, uvesti nekoliko sati posvećeno lokalnom tradicijskom glazbovanju, pa da se djeca barem malo upoznaju sa glazbenom tradicijom svoga kraja.Trebalo bi također organizirati više znanstvenih skupova na temu tradicijskih pjevanja dalmatinske zagore. Pošto je do danas jako malo istraživana,cijela priča o gangi se gubi u magli povijesti i neznanja.Naprimjer, zadnji znanstveni skup u Hrvatskoj o gangi održan je u Imotskom daleke 1988. godine. Mislim da je ganga kao autohtono dalmatinsko pjevanje zaslužila više.

Pošto je ganga arhaično pjevanje nastalo prije nota, ne može se notno zapisati, pa je jedini vjerni način bilježenja gange audio i video snimanje pjevača. Skoro svako selo ima svoj način pjevanja gange, tako da jedino tereneskim snimanjem možemo sačuvati specifične melodije pojedinog kraja.

Možete li navesti neke od dražih gangi?

– Nemam neku posebno dragu gangu, Svaka ima neku ljepotu na svoj specifični način. Uglavnom me privlače takozvana starinska pivanja – gange u kojoj se može baš osjetiti ta drevna arhaika. To mi je nešto, gotovo, nadrealno.Također su mi drage gange koji imaju onaj “pjesnički moment”. Uglavnom se uzima da je tekst gange plitak i opskuran, ali nije baš tako. U tom moru pismica ima stvarno prelijepih pjesničkih bisera. Ne zaboravimo da su veliki hrvatski pjesnici rodom iz kraja gange, Ujević, Šimić, Gudelj itd. vjerujem da su se barem malo napajali iz ganginih pjesmica.

Kako dolazite do novih gangi?

– Kako skoro svako selo ima svoju melodiju uzeo sam sebi zadatak da obiđem što više sela i snimim njihove pjevače. Uglavnom je ljudima drago kad vide da se za gangu ipak netko zanima. Tako da od samih pjevača dobivam informacije ima li možda u susjednom selo također neka grupa aktivnih pjevača. Kako to radim već godinama taj krug poznanstava se proširio tako da danas lako mogu doći do neke informacije.Cijeli ovaj projekt sam pokrenuo s ciljem da snimim što više pjevanja, tj. da obiđem cijelo područje gdje se danas pjeva ganga. Mogu reći da sam do sada možda pokrio 70% područja. Dakle ima se tu još posla.

Je li teško doći do glazbenih zapisa gange? Gdje ih pronalazite?

– Većinu snimljenih ganga sam osobno snimio odlazeći na teren, ali kako se vremenom pročulo za mene i moj hobby ljudi su mi počeli i sami donositi snimke gange.Pošto radim na radiju, vodim jednu ležernu kontakt emisiju u kojoj često puštam gange, tako da je i to okidač. Jer ljudi mi donose svoje snimke koje onda puštam uz najavu u eter. To je ljudima zaista drago. Kako slušateljima tako i samim pjevačima.Pogotovo mi je drago kad mi ljudi donosu neke stare snimke koje onda digitaliziram. Najčešće na kazetama, ali ima tu i rijetkih ploča s tradicijskim pjevanjima. Naprimjer, Berlinski etnološki institut je bio tijekom šesdesetih godina u našim krajevima i snimali su tradicijska pjevanja dalmatinske zagore, a među ostalim su snimili i nekoliko ganga. Te snimke su izdali na ploči.Evo baš neki dan sam dobio snimke gange na magnetofonskoj traci iz 1967. godine. Upravo teče proces digitalizacije. Uglavnom trudim se sakupiti na jednom mjestu što više tih starih snimaka koji su s etnološkog stanovišta suho zlato.Također surađujem s Institutom za etnologiju i folkoristiku koji imaju jako bogatu audio i video arhivu. Njima šaljem svoje snimke, a i oni meni snimke iz svoje arhive.

Koliko, približno, imate zapisanih gangi?

– Stvarno ne znam koliko imam audio snimaka ganga, uglavnom se to već broji u gigabajtima. Imam također i dosta video snimaka, ali nisam išao za tim kolika je količina toga. Meni je važno pokriti što šire područje gdje se pjeva. Što više to bolje.

Jeste li razmišljali o objavljivanju neke knige posvećene ovoj tematici?

– Zasada imam nekoliko tekstova u različitim zbornicima, ali o knjizi još nisam razmišljao. Možda jednog dana, ali zasada sam baziran uglavnom na terenski rad i istraživanje, te kopanje po raznim arhivima. Kao što rekoh pjeva je uglavnom starija populacija, tako da se utrkujem s vremenom. Na neki način je ovo zadnji vlak da posnimim aktivne pjevače koji ujedno još uvijek žive taj stil života. Njihovim umiranjem nestaje i taj specifični svijet gange. Zato idem snimati što više, a jednog dana kad ispunim ovaj zadatak možda se i bacim na pisanje.

Kao očuvatelj glazbene baštine, svojedobno ste bili u Parizu na predstavljanju ovog pjevanja. Kako su Francuzi prihvatili gangu?

– UNESCO je zaštitio dva hrvatska tradicijska glazbovanja, a to su istarska glazbena ljestvica i ojkanje. Pod ovim izrazom ojkanje ne misli se samo na ojkavicu kao način pjevanja već je to jedan puno širi kontekst u koje potpadaju i ganga i rera. Pod pojmom ojkavica je zaštićeno to specifično potreskanje glasnica koje se javlja i u ojkanju, potresavici, putničkom pivanju, gangi, reri itd. Ovo potreskanje glasnica je jedinstveno u svijetu zato je i zaštićena kao svjetska baština.

U sklopu mjeseca hrvatske kulture u Parizu organizator je htio predstaviti i tradicijska glazbovanja s UNESCOVE liste pa se obratio Institutu za etnologiju i folkloristiku, a kako s njima surađivam oni su se obratili meni da im na trerenu organiziram grupu gangaša. U Pariz su tako išle tri grupe. Grupa iz Istre, skupina pjevača ojkavice iz Dalmatinske zagore i skupina gangaša iz Hercegovine.

U Parizu sam se jako iznendailo što je dvorana bila skoro puna, a najviše je bilo studenata etnologije i s glazbenih akademija.Prije nastupa samih izvođača održan je okrugli stol na temu hrvatskih tradicijskih pjevanja. Nakon predavanja posjetitelji su imali priliku postavljati pitanja pa sam bio ugodno iznenađen kad sam shvatio kroz njihova pitanja da ih je to pjevanje jako zaintrigiralo. Sve ih zanimalo. Gdje se pjeva, o čemu se govori u pjesmama, otkuda i otkada potječe itd.U Hrvatskoj ganga slovi kao primitivna, ali vani gdje ljudi nemaju takvih predrasuda i koji se u stvari po prvi put susreću s takvim načinom pjevanja, njima je to krajnje egzotično. Nešto s čime se nikad nisu susreli.

Moram spomenuti da je to bio tek dio zadatka u Parizu jer smo imali još jedan interni plan, a to je da se zaganga s vrha Eiffelovog tornja te na simboličan način Pariz blagosovimo s gangom.

Cijeli taj naš mali događaj smo snimili kamerom pa smo ga objavili na Youtube.