– Potječem iz Vrućica nedaleko Gruda. Mogu se pohvaliti da sam bio juniorski desni bočni NK Bekije kad i Krunoslav Jurčić. Trenirao nas je Zdravko Jurčić-Miš, stručan, strog i pravedan. Iz te generacije je i Jere Grubišić, igrač pa trener u Austriji.
Tihomir je poslom isprva otišao malo dalje, u Njemačku:
– Znate kako to ide s nama Hercegovcima – zadnja pošta München!
Odatle se brzo vratio i definitivno smjestio u Zagrebu. Je li igrao?
– Godinama na malonogometnim turnirima, dok je koljeno moglo izdržati.
Paralelno se prebacio među navijače nacionalne selekcije, najveće miljenice iako nemale simpatije usmjerava i prema Dinamu. Podrazumijeva se da je bio na povijesnom mondialu:
– U Kalinjingradu, na prvoj utakmici kad je 2:0 protiv Nigerije navijestilo visoki domet.
Opisuje put:
– Nas sedmorica kombijem. Dvadesetak sati tamo, nešto više natrag jer normalno da je trebalo stajati i slaviti. Bilo bi manje da se nisu odužile kontrole, osobito na poljsko-ruskoj granici.
Osjetio je da će Zlatko Dalić i momci ostvariti nešto važno:
– Ne može se reći senzacionalno jer Hrvatska je oduvijek sila, čak i velesila. Već na Euru 1996. u Engleskoj vidjelo se da je sposobna i stoga predodređena za fantastičan učinak. Da se ne govori o Francuskoj dvije godine kasnije. Tako da bismo ljetos bili prezadovoljni ciljanom osminom finala. A prebrodilo se i polufinale!
Koje nogometaše najviše cijeni?
– Svi su odlični, baš klase. Žao mi je što se oprostio Mario Mandžukić, nevjerojatan borac ali i znalac-strijelac. Najbolji je dakako Luka Modrić, nadam se da će poslije svih mogućih priznanja dobiti i Zlatnu loptu. Meni je najdraži Šime Vrsaljko; vječita ostaje scena nakon eliminacije Engleza i plasmana u finale, ležanje na prostrtoj trobojnici. Prelijepo, s tim da je cijeli turnir odigrao izvrsno.
Kako bi opisao šefa stožera?
– Zlatka Dalića treba samo pustiti, neka radi, neka stvara. Iako je i Bog bio s nama, izbornikova vizija, taktika i momčad djelovale su čudesno.
Koliko peče podbačaj u Ligi nacija?
– Djelomično. S obzirom na okolnosti štošta se smije oprostiti. Pa i onih 0:6 kod Španjolaca premda sam bio dosta razočaran i nakratko ljut. Srećom, s Englezima 0:0 podsjetilo je na standardno dobra izdanja, a 3:2 s Furijom… bila je to prava Hrvatska. U Londonu je opet presudila nesreća. Plus činjenica da se ozlijedio Vrsaljko tako da smo oba gola primili s one strane na kojoj nije bilo njega. Šteta, imali smo ih, vodili, sitnice su odlučile da umjesto prvog mjesta osvojimo treće i ispadnemo iz najjačeg razreda. Da smo završili barem kao drugi jer ovo nije realno…
Bitno je da ostajemo u prvom „šeširu“ na ždrijebu kvalifikacijskih skupina za EP 2020. I da ruska priča postaje zauvijek memorirana. Tihomiru Brnadiću na dodatni, specifični način:
– Danijel Marić, prijatelj iz Njemačke koji je član naše putujuće grupe, javio je da je neka tamošnja ustanova, vjerojatno banka, napravila originalni srebrni medaljon, efektnu kopiju hrvatske medalje. Jasno da smo ga kupili. Budući da sam po zanimanju staklar, odmah sam ga uramio.
Uramo i postavio na dominantnu poziciju. Da se vidi, da se zna.
– Presretni su i svi moji iz Vrućica.
Iz kraja odakle je ex-internacionalac sa zviždaljkom Goran Marić, danas ministar državne imovine u Vladi RH. Sa zapadnog dijela rampe pak legendarni kapetan Zvonimir Boban, danas desna ruka FIFA-predsjednika Giannija Infantina.
– Ima nas oko 50. Kontaktiramo, planiramo, putujemo, bodrimo.
Bili su u Uvijek vjernima, sad pripadaju udruzi Budi ponosan. Uistinu vjerni i ponosni. Odreda zagrijani i za Dinamo:
– Što kazati zbog ovakvog uspjeha, proljeća u Europi nakon 49 godina! Sve čestitke Nenadu Bjelici, treneru koji je Plave posložio vrhunski.
Ljubimci u tom dresu?
– Nema koji nije, od Dominika Livakovića do Mislava Oršića. Veseli što se priključuju oporavljenici Mario Šitum i Nikola Moro, što je Dani Olmo postao zanimljiv i nekad svojoj Barceloni. Sviđa mi se Izet Hajrović; djeluje „handrasto“ ali grize totalno.
Tihomir i njegova klapa željno čekaju proljeće i nastavak natjecateljskog niza Kockastih:
– Reprezentacija je svetinja. Važnija od svega, više od igre. Zato što je nogomet jedina stvar koja povezuje nas Hrvate.
Uživat će u prezentacijama Luke Modrića „koji sve što se događa na igralištu čita bolje od Cristiana Ronalda i Lionela Messija“, strepjeti hoće li Šime Vrsaljko morati prije svršetka u kabinu „a s njim i bez njega nije isto“. Prati i mlade snage, perspektivu Josipa Brekala i kolega koji obaćavaju podjednako sjajnu budućnost.
– Bliži se kraj godine. Prolaze mjeseci, no uspomene na SP ne blijede. I one izvan stadiona. Valjda smo glede Rusa imali stanovite predrasude, ispostavilo se da su gospoda. Slaveni, kakvi smo i mi iz južnog ogranka. Pamtim događaj s benzinske pumpe na kojoj nisu primali stranu valutu. Onda se umiješao domaći čovjek, platio za protuvrijednost od 50 eura i povrh toga svakome od nas sedmorice kupio sladoled i vodu, dodatno poklanajujući 1000 rublji da nam se nađe. Gesta koja impresionira!
Kad smo sugovornika pitali koji mu je detalj iz prošlosti i sadašnjosti Vatrenih najosebujniji, sjetio se Miroslava Blaževića:
– Pročitao sam kako je nekom zgodom, dok je rezultat bio negativan, za odmora u svlačionici upriličio melodramu: vikao, kritizirao, psovao, motivirao. Mobilizirao. Hinio strašnu ljutnju pa teatralno skinuo sat i razbio ga o zid. Poanta je u tome da taj sat nije bio ekskluzivni, nego bižuterijski. Kakav majstor!