Popularno
Promo
Zasigurno je mnogima barem jednom pala na pamet želja za odlaskom u Afriku, no dvije mlade Gruđanke Matea Zorić i Sanja Glavaš želju su pretvorile u djelo.
Više o Africi, ideji i svom nezaboravnom iskustvu koje je trajalo 20 dana za portal Grude Online otkrit će u nastavku Matea Zorić.
Tajna želja od malih nogu se ostvarila – odlazak u Afriku. Kad sam bila mala, to se tako činilo nemoguće i nestvarno. Kad sam priopćila svojima gdje idem, ali naravno da sam im rekla kad je sve već bilo rezervirano i dogovoreno, odmah su sa strahom govorili znaš li ti čega sve ima dole, možeš ti pomagati i tu, dole ima malarije, raznih bolesti.
Ali jednostavno oglušila sam se na negativne komentare, nimalo me nije bilo strah, čemu se trenutno čudim kad vratim film i samo sam slušala svoje srce, kazala je Matea.
Zahvalila je dragom Bogu što ih je povezao sa časnom sestrom Ivančicom u Beninu.
Ma Bog dragi ti stavi na put dobre ljude koji te povežu s časnom sestrom Ivančicom Fulir, iz Družbe Marijinh sestara Čudotvorne medaljice koje djeluju od 1988. godine u Africi, Benin, s kojom smo se brzo dogovorile oko posjete, zatim dobre prijatelje kao što je moja suputnica Sanja Glavaš, i omogući ti da ostvariš svoju želju.
Sletjele smo u Cotonou, na izlazu iz aviona pita neki čiko Cotonou?? Abidjan? (Jer ako ces u Abidjan, ostaješ u avionu.)
Ma izlazi iz aviona, dosta ga je više, 7 sati leta od Istanbula, uz tremu, uzbuđenje, razmišljanju jesmo li ispravno postupile, znamo li gdje idemo?
Taj udar topline, sparine, to nikad neću zaboraviti.
Stigle smo u apartman, koji smo prethodno rezervirale jer smo došle oko ponoći, što je kasno za časne sestre da hodaju i voze se tako kasno u noć.
Preživjele smo tu noć, pitajuć jedna drugu gdje smo mi to došle?
Svanulo je jutro, budimo se, ništa nam nije jasno, vruće… Vrijeme je spremanja i čekanja časnih sestara da dođu po nas. Spustile smo se, ”doručkovale” i čekamo.
Eto ih, rekle smo jedna drugoj. Dvije časne sestre idu ka nama, raširenih ruku. Grle nas kao da su nam mater. Nakon tog zagrljaja dobrodošlice, sve je nekako bilo lakše.
Sjele smo u auto i avantura počinje… Zemiđani na motorićima svojim, nema im kraja, sviraju, ja sam mislila sviraju nama, popularne smo, bijelkinje stigle… ali nisu, sviraju da im se sklonimo.
Stigle smo u Affame, sirotište, gdje nismo mogle izaći iz auta od djece, curica koje su nam tako hrlile u zagrljaj, dirale nas, našu kožu, lice, kosu… izgovarajući ”žoli, žoli, trežoli” na što smo im uzvraćale, jer sam mislila da je to neki pozdrav.
Za Sanju ne znam šta je mislila, nismo stigle to prokomentirati.
Ali to je bio samo takav doček, kad te netko srcem dočeka, dobrodošlicom, s ljubavlju…od tog trenutka mi se plakalo, jer čime smo mi ovo zaslužile?
Sjele smo za ručak, pa i ne sjećam se šta je bilo na stolu, vjerojatno riža, pa smo se samo pogledale preko stola (sjedile smo jedna preko puta druge) i razmišljam ma imamo mi u kuveru hrane, imamo onog pršuta, slanine, sira što smo ponijele, već se bacala računica hoće li doteći za svaki dan.
Sjedile smo za velikim stolom, za kojim su uz nas bile pet časnih sestara i četiri kandidatice za časnu sestru. Samo su nas s osmijehom promatrale. Vide da nismo dobre i da se stidimo i sve to, ipak, tek smo došle.
Za stolom smo već čule da ćemo sad iza ručka ‘leć’ na što sam pomislila pa vidi u ovoj Africi kao u nas u Hercegovini, iza ručka ti padne tlak i moraš malo leć.
Raspakirale smo se, zbunjene, nismo toliko ni pričale, samo smo promatrale što tu sve imamo, hoćemo li moći preživjeti.
Nakon popodnevne drijemke…kava (opet u sebi razmišljam, pa stvarno kao u nas u Hercegovini). Često sam razmišljala u sebi, časna sestra Dorotea mi je znala puno puta reć za ručkom, večerom: ” Matea je otputovala” pa bi svi prasnuli u smijeh.
Iza kave – šetnja. Izgledalo je kao ranč sa meksičkih serija, ispred jedno veliko dvorište u kojem se nalazi kapelica, čekaonica za goste koju smo zvali ”haubom” jer smo tu pravile frizure i zato što je tu tako bilo vruće, ali mi smo izdržale sve za te pletenice koje su se plele po cijele dane, a sa strane i iza sirotišta bašta sa voćem, povrćem, ma doslovno raj… Onda su nas se djeca dočepala i uvalila nas u njivu da sadimo salatu. Pomislila sam, evo ga, počinje, Afrika… To je takav smijeh bio, veselje, hvalile su nam se riječima koje znaju na hrvatskom reći: Kako si lijepaaa, Sanja legendo!
I ništa, izglibale smo se tu, malo se oprale i na krunicu u kapelicu.
Poseban osjećaj i u šoku da djeca tako znaju molit. Moli se Gospina krunica, vrti se u ruci desetica, pjeva se, sviraju instrumenti koje su same improvizirale, ma opće veselje i radost.
Ali u pozadini kapelice sjedi starješina, časna sestra Dorotea koja je molila i promatrala.
Samo krivi pokret, stiže šipka i ona. I uči se kako treba.
I mene je jeza prolazila kad bi prošla iza mene.
Odmah se pitam zašto, ja ću popričat s njom, pa to su samo djeca.
Ali naravno da sam za dva dana promijenila mišljenje. I ja bi ih malo po ušima. Jednostavno shvatiš da ta žena nije tako ”stroga”, da od njih ne bi bilo ništa.
Vidim je kako priča s njima, malo, ali malo ih zagrli, jer ako im da jedan veliki zagrljaj, misli da bi se ovo što je gradila dosad, srušilo kao kula od karata.
Ma nemam joj što reći nego svaka joj čast i kapa do poda. 35 godina provesti tu, drugi svijet, drugo sve, ali kako ona kaže, to je njen dom.
Navečer bi prije spavanja i prije njihove večernje molitve u 22:00 sata (na koju mi nismo morale ići i na što smo znale reći Bogu hvala, zamislite mozgova) sjedili u dvorištu, ”na propuhu” i tad bi nam pričala priče, s čime se to sve susretala. Slušali smo je i divili joj se. Toliko vjere da ima jedna osoba. Kad te ničeg nije strah osim samog Boga. Takva je ona, doslovno. Naravno da nakon takvih priča nisam mogla zaspat, do 03:00 sata. Nisam ni zaspala, zvoni alarm u 06:00. Ne znam jesmo li jedna drugoj rekle ikad ”dobro jutro”.
Ali alarm je Sanjin, da se zna, zvoni…Ustaj, zatvoreni očiju spremi se i idemo. Sestra Dorotea svira u autu, djeca u zadnjem dijelu vozila, sa smješkom nas čekaju i šta bi čovik?
Dolazimo na misu, svi nas gledaju, priča svećenik na afričkom (fon), propovijed i na francuskom, znali smo razliku francuskog i afričkog (hahaha) i opet upitnik na glavi zašto i na afričkom i na francuskom. Pa su nam kasnije rekli da je to zbog nas tri. Svećenik misli da mi znamo francuski, na što smo se nasmijale.
Tijekom mise bi imali redare koji bude ljude kad zaspu. Dosta smo misa prespavale ali nisu nas budili, je li to zato što smo strancipa su nas štedjeli ili ih nismo ni čule, ne bih znala reći…
Iza mise nazad kući, vidite kako smo mi to već svojatale!
Vrijeme doručka, pa doručkovale bi kao što je doručak i kod nas, namazi, paštete, narezak, suhomesnati proizvodi, i naravno, nutella, i to njemačka! Neizostavni dio doručka. Tukle smo tu nutellu kao da je ne znam što. Pa ni kući je nismo toliko jele. Samo bi je preskakale kad smo postile. Ali jele smo je samo Sanja i ja. Dok su časne sestre afrikanke jele nešto svoje, e ja sad ne znam kako se to točno zove ali ništa ne vole preslatko, ništa što smo donijele nije baš za njihovo nepce. Zato i imaju tako lijepe zube!
Ručku i večeri smo jele rižu, tjesteninu, ribu, s raznim sosevima, kao i našu salatu koja nam se svidjela toliko da smo ponijele kući presade!
Mesa je isto bilo iako ga ja nisam jela. Jer su časne sestre pričale kako dosad onima koji su dolazili, koji se nisu baš prilagođavali hrani tako lako kao mi, pa bi im tek kad pojedu, rekli šta su jele. Pa sam se ja pribojavala da ću pojesti zeca, jer su se, pored uzgoja svinja, kokošiju, bavili uzgojem zečeva. Pa sam pokušavala časnoj sestri Dorotei objasniti da ja imam kući predivne zečeve, kao kućne ljubimce, na što je rekla da ih pojedem kad dođem kući.
Obavezno iza ručka i večere jeli bi voće, pa to je bio pravi delikates. Ananas, grejp, hladna papaja pa po njoj iscijediš citrusa, šam šam, ma ajme ajme! 😍
Puno puta kad bi me moji pitali dok smo bile dole, kako vam je, ja bih rekla lipo, onda naravno da se čude kako može u Africi biti lipo.
E pa može, sve smo imale, jest, spavat, higijena,. Ja sam se udebljala u Africi, vjerovali vi meni ili ne. To vam je tako ako za stolom sjedite uz časnu sestru Doroteu!
Spomenula sam maloprije ‘nas tri’! Pitate se sad kako tri, rekla si Sanja i ti.
E pa s nama je bila jedna predivna cura, iz Zagreba, Maja! I naravno da ta Maja vuče korijene iz Hercegovine, Široki Brijeg. Odmah smo joj saznale obiteljsko stablo, umal rodica.
To je osoba koja nam je uljepšala i uveliko olakšala boravak u Beninu. Jednostavno to je tako. Bila nam je ko’ mater. Crkli nam punjači, ona ima powerbank. Putujemo, put dug 500 km, ona napuhuje mali jastučić, i kaže izvoli… Vraćamo se sa hodočašća, misa je trajala gotovo 4 sata, i vozimo se u autu, pomišljam ”Bože dragi da mi je nešto ubacit u usta”.
Čujem glas iza sebe: Hoće netkoo? Mislila sam da umišljam ali sam se za svaki slučaj okrenula nazad i vidim Maja drži tuc, krekeri, poznato žuto pakovanje. Onako iz sveg glasa sam rekla: Bog te blagoslovio! Na što mi se časna sestra Ivančica koja je upravljala vozilom jako nasmijala.
Pa šta sam mogla drugo nego Bogu dragom zahvalit. On je znao šta sam ja htjela u tom trenutku i dao mi!
Sad kad pogledamo unazad, dani su proletjeli velikom brzinom. Ali dok smo bile dole, i nije se baš tako činilo. Bilo je jako vruće. Kad bi pili tu kavu našu popodne, sjedili bi i razgovarali, a znoj bi samo curio niz naša leđa. Nismo dotad znale da se brkovi mogu znojiti!
Ali na sve to zaboravimo kad vidimo njih. Stižu iz škole, u kojoj budu po cijele dane, ali opet osmijeh je tu. Kakvo čudo.
Trče ti u zagrljaj, i povikuju ”bonsuaaa, bonsuaaa”!
Jedino smo imali vremena s njima se družiti navečer, ali i tad su učili.
Kad se spustimo do njih navečer, vade se knjige iz engleskog, svaki dan samo engleski uče. Jer su mudrice male, i žele se s nama družiti pa su nas iskorištavale na taj način.
Željni su pažnje, grljenja, jer ipak časnih sestara ne može doteći za svega.
To su djeca bez jednog roditelja, oba, ili nekih koji imaju roditelje ali jednostavno nemaju novca za podizati ih. Ili ih ne žele. Da, dobro ste pročitali. Ne žele ih i ne pitaju više za njih. Neuhranjeni, gladni, nerazvijeni su dolazili tu, koje su časne sestre prihvatile i odgojile. I trudile se iz petnih žila da ta djeca ozdrave, da ta djeca uče, da budu jednog dana osobe koje će se moći brinuti same o sebi, završiti fakultet, sutra imati i svoju djecu.
Koliko smo puta samo šetajući gradom, vidjeli kako časnu sestru Doroteu zaustavljaju, javljaju joj se, jer su to njena prva djeca o kojima je ona brinula.
Kojima i dan danas pomaže jer im je potrebna pomoć, jer jednostavno u tom svijetu svega ima i treba se baš, baš boriti. A ona ih ipak najbolje poznaje, ona ih je odgojila i vjeruje u njih da će uspjeti i zato im i dalje i pomaže. Ma to su bili prizori… ma nemam riječi.
Petak je bio dan za igru. Toliko bi se uživile, da me je Sanja pozivala u pomoć da ih kao djelatnik policije privedem. Ali zaprave. Dok sam ja mislila da se i ona igra.
I tako su dani prolazili. Časne sestre bi nas skoro svaki dan odvele nekud. Da vidimo mi tu Afriku, šta je to. Išli do ambulante, išli smo na hodočašće Sv. Mariji Lurdskoj gdje smo vidjeli mnoštvo svijeta i uspoređuvali sa Mladifestom u Međugorju, Velikom Gospom u Širokom, Posušju, gdje moram posebno naglasiti da nas je biskup primjetio kao strance i pozdravio nas i rekao da je molio i za nas. Hvala mu i Bogu dragom hvala što smo bile tu. Sjedile smo malo poviše ostalih, kao neke tribine (mi smo se zezale da smo u VIP-u sa časnim sestrama) i baš smo imale pogled. Vidjeli smo mnoštvo naroda, koji slave misu, slave Boga ali na potpuno drugačiji način od nas. Nekako naš narod slavi Boga u tišini, skromnosti, dolazimo Boga moliti kad imamo teškoće, tražiti na neki način utjehu. No tu se pjevalo, bubnjevi odjekuju, šarenilo njihove obleke, ples, toliko toga svega da se podigla prašina pa kad smo pošle kući i prolazile između naroda, ništa nismo vidjele. Pokušale smo snimit to ali na videu se nitko nije vidio. Prolaskom kroz narod, pitali bi časnu sestru Ivančicu smiju li nas dotaknuti i povikivali su ”jovo, jovo” što znači ”bijelac”. Smiješno nam je to sve bilo ali naravno da smo dopustili da nas uštipnu koji put, uslikali smo se i nastavili dalje.
I moram naglasiti da mi je to bio najvrući dan u životu!
Također, išli smo na tržnicu, pa ja u većoj gužvi u životu nisam bila. Vika, galama, masa pješaka, žene koje na glavi nose toliko toga. Naslažu jaja i nose, nose voće, povrće, mi smo se bojale da ne zapnemo za njih slučajno i da to sve ne završi na podu. Prolaskom kroz tu tržnicu svi su nam se sklanjali, časna sestra Dorotea prva a mi kao pilići za njom. Toliko poštovanja prema jedno osobi, pa bio on vjere ne znam koje, moram opet reć da to nisam vidjela u životu. I naravno, žensko kao žensko, kupile smo sebi platno, pa ćemo šiti haljine, suknje, što je bilo prejeftino kao i umetke za frizuru! Materijal za dvije suknje i tri kompleta je bio oko 20 KM umetci nešto isto prejeftino, 100 puta manje nego kod nas. Pletenice smo plele jako dugo, frizerka je Sanji plela 13 sati, pa kad sam vidjela šta je to, sporazumjele smo se na englesko-afričkom 😅 da meni za dan završi i da budu deblje jer mogla je vidjeti po mojoj faci da ja toliko ne mislim sjediti (hahahaha) i tako je meni napravila za 6-7 sati. Toliko sati je plela, uz pomoć dvije cure kad im škola završi, i jednu bi naplatila oko 12,50 KM.
I naravno da smo joj dali malo više, i curama, i njoj, jer mi cijenimo njen rad.
I nepojmljivo nam je da to toliko malo košta. I da, nosimo ih još, to je ipak naš suvenir iz Afrike! ❤️
Ali da, moram vam ispričati o jednom posebnom mjestu, o selu koje se nalazi na vodi. Točnije tu se nalazi više sela, a tu smo stigle čamcem, i dok smo plovile, svega smo se nagledale, svega onog što nam je nepojmljivo, ali u onom pravom smislu riječi.
Dok smo plovili čamcem, u parkiranom čamcu dijete, s velikim osmijehom obavlja veliku nuždu gledajući prema nama, nakon čega se malo poštrapao vodom i nastavio se igrati… i dok smo nastavili ploviti 20 metara dalje dvoje djece se kupa, rone, smiju se, mašu nama. U toj istoj vodi. Ali sretni su, presretni.
Pa smijale smo se i mi ali nismo mogle shvatiti to, ovo što sam sad rekla. Pa kako? Parkirali smo, i naravno da su nas na prilasku na tlo odmah dočekala djeca. Udijelili bi im bombone, ta sreća kad su vidjeli bombon…
Tu smo posjetili crkvu koju je napravio vlč. Franjo Jačmenica. Kad smo ulazili u crkvu, žene su molile, ali kad su završile s molitvom izašle su iz crkve i samo su spominjale Franjo, Franjo, kako dirljivo. On je inače osnovao marijansku molitvenu zajednicu, i djelovao u tom mjestu i tako ga cijene i poštuju, i pitaju nas za njega, jer su vidjele da dolazimo s časnim sestrama iz Hrvatske i vjeruju da ga poznajemo.
Zatim smo posjetili jednu slijepu ženu čije je dijete u našem sirotištu, u Affameu.. Časne sestre Dorotea i Ivančica je znaju često posjetiti, pomoći joj, udijeliti joj koju ohrabrujuću riječ kao što čine i za sve ostale. Primila nas u svoj skromni dom, također sa smiješkom na licu, ne znajući uopće tko dolazi, ali pošto dolazimo sa časnim sestrama, onda je to zanjih sigurno. I tu su mi se nakupljale suze, u vratu ti grč, ali se suzdržavaš. Jer kontam šta će reć ovi ljudi, šta mi je.
Ali to je naš mentalitet, uvijek šta će tko reći…
Završili smo s obilaskom sela, vidjeli predivne ljude, vrijednu djecu, taj drugi svijet, za koji ne možeš zamisliti ni da postoji.Ali oni su tako naučili živjeti i oni ne znaju za bolje. Nekad i pomislim možda je tako i najbolje.
Stupajući iz čamca na tlo, časna sestra Dorote pita je li tko za ribe, imamo tu tržnicu? Pogledala sam je malo poprijeko, misleći u sebi: ”Sad da jedem tu ribu iz vode u kojoj oni obavljaju nuždu?” Ali ostala sam šuteć, naravno, da vidim šta će i ostali reći… Svi su se pogledavali, ali naravno da smo otišle po tu ribu, ili ćemo jest tu ribu ili ćemo ostati gladne. I kupili smo vam mi tu ribu, i pojele, i nije nam ništa bilo. Ja sam pojela tu ribu, koju u životu nisam jela. Pokušavala jesam ali uvijek bi mi muka bila. I gledajte čuda, i mater se krstila. Ma ja vam kažem, ta Afrika je čudo.
Eh, šta da vam sljedeće pričam. Možda o Birou, drugo sirotište na sjeveru Benina, nalazi se, oko 400 km od Affamea. Kad smo čule koliko kilometara imamo prijeć, pripremale smo apaurine.
Ali ne, nisu nam trebali, kako nam je lijepo bilo. Slušali smo časnu Doroteu, o njenom životu tu, da, opet, ali mogla bi je slušati cijeli život. Puno se može naučiti od takve osobe. Pa smo u putu naišli na prodavače, zaustaviš se na cesti i za minutu ti opkole auto i prodaju raznorazne poslastice. Da, poslastice. Kako su te male banane bile ukusne. Pa kikiriki, mislim da i dan danas kad vide kikirki da me se sjete, jer sam ga jela non stop.
Stigli smo u sirotište i napokon vidjeli sunce. Da, sunce. I žeže kako mi u Hercegovini znamo reći. Na jugu je velika vlaga, prašina, zbog čega smo sunce rijetko kad vidjele. Dok je na sjeveru druga priča. Eto ljudi moji zašto nismo pocrnile, nije bilo sunca.
Proveli smo tu tri dana, naravno da su nas dočekali s tim osmijehom kojeg ponavljam po stoti put, ali ljudi moji to vam je tako, ljudi su dole sretni s onim što imaju. Igrali smo se s djecom, obilazili selo, ljude, tu su nas htjeli i oženit. Ima 6 žena, ali može još jedna, dvije…
Naravno da sam se zgrozila, i počela pričat protiv njega, kako je odvratan. Na što mi je časna sestra Ivančica dobacila: Vidi se da si pravnica! I tako, smirila sam se ja brzo, nastavili smo s obilaskom, gdje smo vidjeli i prizore koji su nas jako, jako pogodili, djecu, mršavu, neuhranjenu, kojima je časna sestra Ivančica prilazila, zagrlila bi ih, popričala s njima, dirljivi prizori…Posjetili smo i dio sela gdje se nalaze gubavci, da, to još postoji, ali nismo nikog vidjeli, na sreću, našu iako nas je iskreno i zanimalo kako izgledaju.
Po povratku u sirotiše, čekali bi djecu iz škole, da se još malo podružimo s njima, poigramo, jer smo brzo morale poći nazad, ka jugu.
Puni dojmova pošli smo ka jugu, i onda smo se zaustavili u jednom mjestu, parkirali se na trotoaru uz cestu, i čekamo jednu djevojku… Djevojku koja ima tu groznu bolest, gubu. Cijeli njen život su nam prepričale časne sestre Dorotea i Ivančica dok smo se vozile., i dok smo čekali, časna sestra je bila iza auta, taman sam je vidjela na retrovizoru. I razmišljam, smijemo li mi te ljude grliti, dirati, da li je to prijelazno?. I dok ja tako razmišljam, trči prema sestri Dorotei djevojka, grli je svom jačinom, i ona nju, i tu počinju suze. Podsjetila me je na svetu Majku Tereziju. Svi mi znamo tko je ona bila i šta je radila. I gotovo. Ta bol u grlu, od suza koje su se nakupljale svih tih dana, nisam se mogla više suzdržavati. Popričala je sa časnim sestrama, mi smo u autu samo plakale, nas tri, udijelile smo joj pomoći i od nas, časne sestre su joj naravno svoj udio dale, plakali smo svi, pozdravili se i uputili dalje. U autu je nastao muk, samo su se jecaji mali čuli koje su svi pokušavali prekriti.
I šta mi imamo reć? Primjedbu na naše živote? Nas zdravih? Nemamo pravo na to!
Muk je prekinulo pitanje časne sestre Dorotee: Matea, hocemo kupiti još kikirikija? Na što smo se zasmijale i rekoh naravno da hoćemo!
I tako, u ugodnom društvu put je brzo završio, stigle smo, kako smo mi znale reći, našoj kući.
Našoj Noeli, Anie, Tatjani, Od, Serafin, Nadež, Marije, našoj djeci, da im pomognemo u obavljanju raznih poslova, pripremanje palminog ulja, zalijevanje bašte, pripremanju ručaka, pranju posuđa i moram naglasit kako su jako pedantno, čiste, toliko da prilikom brisanja posuđa ne može ista krpa za pribor i za lonce… Smiješno je bilo kako smo to sve pohvatale.
Baš smo se povezale s njima dole, u oproštajnom pismu smo ih nazvale našim sestrama, jer to i jesu. I ne možeš vjerovati da za 20 dana koliko smo bile dole, da ti netko toliko može ući u srce, pod kožu. Toliko fale da bih se vratila dole sutra.
Oproštaj s njima je bilo nešto najteže u životu. Opraštaš se s ljudima koje više (vjerojatno) nećeš nikad vidjeti u životu. Suze idu, zagrljaji su tu da nas malo ohrabre i otišle smo. Nisu više ni smetale rupe na cesti, trpjela bih ih svaki dan, jer čovjek se zaista na sve navikne!
Svi koji želite iskusiti nešto ovakvo, javite se. Časne sestre jedva čekau da im dođe netko, da im se na neki način pomogne. Naravno da je poželjnije da se dođe na duži vremenski period, ali svi su dobrodošli, sve se može dogovoriti. Karta, cijepljenje proziv žute groznice i viza, to je to. Dobre volje, naravno, ako se može skupiti i dobrih donacija, jer je svaka pomoć dobrodošla.
U tijeku je osnivanje udruge u BiH, koja će nam olakšati da i mi iz BiH možemo uplatit donacije, što je odlična stvar. Također imaju udrugu Anđeosko srce, koja ima akciju ”oš kupit ciglu”, na koju možete izvršiti uplate. Ne treba doslovno shvaćati da je to kupnja jedne cigle, časne sestre će te novce preraspodjliti gdje je najnužnije, a naravno i za nastavak izgradnje poliklinike i ostalih objekata koji su u planu.
Prije nego što smo otišle u Afriku, prikupile smo donacije od dragih ljudi koje smo uručili časnim sestrama koje će istu donaciju rasporediti ondje gdje je najnužnije.
Isto tako, i vi možete sudjelovati u doniranju:
U planu je širiti se, Čad, Kongo, ali za sve to mi njima trebamo pomoći.
Tako da ja bi vama mogla pričati još, bilo bi 100 stranica, ali evo ovo su neki moji dojmovi, predivan i poseban doživljaj, koji je teško opisati, ali evo nadam se da ću nekog potaknuti na ovakvo nešto, da izađe iz zone komforta i da krene više, da krene učiniti dobro za ovaj naš svijet, za tu djecu koja jako trebaju našu pomoć. Odvažite se! I ja sam!
Veliki pozdrav čitateljima od srca!
grude-online.info