Razgovaram danas s prijateljem o hercegovačkom načinu provođenja godišnjeg odmora.

Pozitivno je to što Hercegovac ima godišnji jer se podrazumijeva da ima posao. Ako se godišnji ne raspoređuje po zakonu nije ni bitno, Hercegovci su svakako vješti u pronalaženju rupa u zakonu. A ako dobiju dva tjedna godišnjeg odmora onda se u većini slučajeva ne odmaraju, nego umaraju.

Godišnji odmori najpovoljniji su za odraditi kućne poslove. U koje god doba poslodavac Hercegovcu pruži priliku za odmor, on tu priliku prokocka ako ćemo se voditi značenjem pojma godišnjeg odmora. Većini Hercegovaca more je kao na dlanu. Neki ga samo gledaju, a ne umoče ni prst od druge ruke. Ovi Hercegovci s mora poslužuju goste koji itekako znaju iskoristiti svoj godišnji. Jednostavno odmaraju.

Ako je moguće naš čojek ne uzima zimski godišnji, jer tada nema što raditi. Klanje gudina (svinja) se obavi subotom, ako zaposleni Hercegovac istu ima slobodnu kroz radni tjedan. A s obzirom da se ne može dovršiti sav posao oko klanja subotom, onda pobožni Hercegovac to dovrši nedjeljom. Ode na misu, vrati se, prekrsti i baci se na posao. Na dnevniku čuje vijest o gužvama na granicama i o popunjenim smještajnim kapacitetima na planinama. Tada pomisli: “Ta nisam lud smrzavati se!”.

Kud ćeš skakati po planinama ili plažama kad je oko kuće toliko nedovršenih radova. Drva ispilati, nešto betonirati, okrečiti, krumpir izvaditi. Još bi se dalo nabrajati. A od svega ovoga ima koristi, a odmor samo košta. Tako misli prosječan Hercegovac. Ako stigne ode vikendom do prve plaže, od toga prevede trećinu vremena na granici, trećinu prespava pod borovima, a preostalu trećinu pije pivo s kumom koji preko ljeta radi sezonski.

I sve bi ovo donekle bilo i prihvatljivo da ovi što odmaraju, bez obzira odakle dolaze, žive lošije od nas Hercegovaca. Čak što više. Automobili su im sjajniji i noviji, kuće s dovršenim fasadama. Imaju dovoljno i krumpira. Imaju i za pojesti i za popiti. A ako i nemaju, barem se znaju odmoriti kako Bog zapovijeda.

Ma, ta će ovi što odmaraju nama pričati, nije to nikada motike viđelo. Neradnici, vala, nakvi!

(Ante Bender)