Nedavno je čelnik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović nagovijestio kako bi se već u ožujku, nikada ranije uzmemo li u obzir prethodne izborne cikluse, moglo doznati ime kandidata za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. I krenula su nagađanja o tomu tko bi to mogao biti. Iako su se u javnosti spominjala pojedina imena, za sve one koji poznaju Čovićev modus operandi, to se neće znati sve do konačne odluke stranačkoga Predsjedništva.

Brojke, opasnosti…

Uostalom, tako je bilo i u slučaju kandidature Borjane Krišto prije četiri godine, kada je, zahvaljujući hrvatskom zajedništvu, uspjela povući više od 180.000 glasova, što se smatra gornjim limitom mogućnosti ovoga naroda. Uz to, osokoljeni činjenicom da se ipak uspjelo okupiti pet hrvatskih oporbenih stranaka nasuprot HDZ-u BiH i njegovih partnera, najavljeno je kako će na megdan HDZ-u izaći i njihov zajednički kandidat.

Očekivan potez u političkoj areni, koja je počesto i klasična tržnica, ne aludirajući na potez oporbene “petorke” čija je pojava iznimno važna za hrvatsko političko profiliranje. A možda još važnije za preciznije kalibriranje stavova oko niza pitanja za političke procese o kojima ne postoji jasan odgovor za javnost, a katkad čak ni članovima stranaka.

Prema političkim kuloarima, najprije se unutar “petorke” — koju čine HDZ 1990., HNP, HRS, HDS i HSS — “rodila” ideja da jedan od najistaknutijih hrvatskih političara i intelektualaca Nino Raspudić bude kandidat na općim izborima zakazanima ujesen. Onda se, nakon razgovora s Raspudićem, shvatilo kako takvo što nije realno.

Nino Raspudić, čak i uz činjenicu da je fizički vezan uz Zagreb dulje od 20 godina, vjerojatno bolje poznaje stanje u BiH od većine političara i daje jasnije upute kako liječiti stvari, no upravo zbog te odvojenosti nije racionalno da se na daljinski uključuje u politički život u BiH.

Nakon njega još se jedan hrvatski dužnosnik pojavio kao potencijalni kandidat. A to je, kako se doznaje iz “petorke”, Matej Živković, član Konkurencijskog vijeća BiH, na kojega su mafijaški krugovi u Sarajevu u nekoliko navrata pokušali izvršiti atentat. Za sada nema naznaka da bi on mogao biti kandidat ove stranačke grupacije.

Nasuprot kandidatima i željama stoji latentna opasnost velikobošnjačkog šovinizma, a ona se zove Slaven Kovačević. Riječ je o lošijoj kopiji Željka Komšića kojega su u četiri navrata bošnjačke stranke, ali i cijeli establishment, te dobar dio toga naroda ugurali Hrvatima kao jasnu poruku hegemonije.

Čak i unatoč tome što Kovačević nije “zlatni ljiljan” te je u nastupima prilično ograničenih dometa, ne treba podcijeniti snagu bošnjačkog biračkog tijela koje, čak i da se podijeli između tri kandidata, svejedno stigne 150.000 glasova rasporediti i za svog podobnog Hrvata.

S obzirom na glasove s posljednjih izbora, na kojima je HDZ BiH na izborima za državni Parlament kao svojevrsnu ilustraciju s partnerima osvojio 137.340, HDZ 1990. i HNP 25.246, a republikanci 11.231, jasno je da se uz dva kandidata otvara jednostavna pobjeda i ulazak u Predsjedništvo BiH i ovakvog Slavena Kovačevića.

U tom slučaju postoje različiti pogledi i procjene je li riječ o dobrom ili pak lošem raspletu. Djelomično su u pravu oni koji tvrde kako dolazak Slavena Kovačevića predstavlja nastavak prakse na koju se može nastaviti snažno upozoravati i zapravo dokazivati kako su Hrvati u podređenom položaju.

Drugi pak tvrde kako bi otvaranje prostora Kovačeviću za Predsjedništvo BiH bilo opasna i teška nacionalna pogreška koju bi Hrvati dugoročno pamtili.

Čak i uz podizanje napetosti posljednjih dana između partnera HDZ-a i probošnjačke “trojke”, valja reći kako je iznimno blagotvorno na odnose Hrvata i Bošnjaka ipak djelovala ova koalicija iz koje su izbačeni SDA i DF.

Bez preglasavanja i jedinstvenog donošenja odluka u vlasti, a što je posebno važno, odustajanje od šovinističke propagande prema Hrvatima kao UZP-ovcima, uljezima — bez SDA i DF-a, a upravo ova stranka ima najotrovniju retoriku, značajno je spuštena temperatura u odnosima.

No, oživljavanjem DF-a i ulaskom Slavena Kovačevića u Predsjedništvo BiH, a to će se posve sigurno dogoditi u slučaju podjele Hrvata, nastavit će se trovati odnosi dvaju naroda i bitno smanjiti prostor za krupnije dogovore. Uključujući Izborni zakon, pa čak i ustavne preinake.

A Kovačević, jednako kao ni Komšić, nije samo osoba per se, nego cijeli projekt koji uz sebe vezuje vojsku, diplomaciju, fiskalnu politiku.

Čak 20 godina Hrvati su bez diplomata u svijetu, a “istinu” o ovoj zemlji pronose apologeti velikobošnjačke politike — ne ustručavajući se čak izlaziti ni iz kuta diplomatskog ponašanja.

Zbog toga je imperativ da se HDZ BiH, odnosno HNS i “petorka”, moraju dogovoriti kako dalje. A za to je potreban iskren dogovor. Koji uključuje i elemente tržnice.

Posve su nerealni zahtjevi “petorke” da HDZ BiH treba izabrati kandidata kakvog su oni zamislili.

Nestranačkog, koji govori dva svjetska jezika, prepoznatog u javnosti, s jasnim stajalištima…

Jednako kao što su posve nerealna očekivanja HDZ-a BiH da bi “petorka” trebala pratiti očekivanja HDZ-a BiH i onoga što danas predstavlja HNS BiH, a da se ne ugrade u poslijeizbornu raspodjelu kolača.

Jednako kao što je jedan od prijedloga koji su sve hrvatske stranke podržavale u pregovorima o Izbornom zakonu tzv. dionički model, tako bi bilo pošteno napraviti ovaj “tržnički” sporazum.

Hrvatska sloboda

Ako je objema stranama stvarno stalo do hrvatske slobode, legitimnog političkog predstavljanja te stvaranja temelja da se ipak mogu provesti izborne reforme s drugim partnerima i s hrvatskim kandidatom koji odražava volju ovoga naroda, onda nakon okončanja izbora — čak i unatoč tome ako ne budu išli zajedno — hrvatske stranke trebaju postići dogovor da po “dubini” struktura dobiju onoliko postotaka pozicija koliko im je narod dao povjerenja.