Ako opet uvedemo puštanje “pjesama za buđenje” roverima na Marsu, inzistirat ću na tome da pustimo Mišu Kovača.

Kad sam već ja podrijetlom Hrvatica, neka i moj rover ima neki hrvatski štih.

Priča to za 24sata.hr dr. Sarah Milkovich, jedna od znanstvenica na projektu “Mars 2020”, u kojem je prije nekoliko tjedana na “crveni planet” lansiran rover Perseverance. Obećala je tako da će ispuniti zahtjev 24sata koji je NASA već ranije prihvatila, da se na jednom od rovera na Marsu za dobro jutro pusti pjesma Miše Kovača “Poljubi zemlju”.

Podsjetimo, znanstvenici NASA-e roverima su svako jutro puštali pjesme. 24sata poslala su zahtjev da se Marsom ori i legendarni Mišo. Još 2016. iz NASA-e su pristali to ispuniti, ali je tradicija puštanja pjesama nedugo potom napuštena.

Inače, nisam znala za taj zahtjev. “Pjesma za buđenje” je pjesma koju smo puštali na početku smjene za rovere Spirit i Opportunity na početku njihovih misija na površini planeta, ali kako je vrijeme odmicalo i kako su roveri napredovali, nekako smo to prestali raditi. Nadam se da ćemo to opet raditi jednog dana i na roveru Perseverance, rekla nam je Sarah.

Već godinama radi na projektima vezanim uz planet Mars. Radi u NASA-inu laboratoriju Jet Propulsion u Pasadeni u američkoj saveznoj državi Kaliforniji. Pomoćni je znanstveni upravitelj na projektu Mars 2020.

Zapravo sam planetarna geologinja, i to mogu zahvaliti svojim precima. Moj djed i drugi preci bili su radnici u rudnicima u Minnesoti i uvijek bi kući donosili nekakvo zanimljivo kamenje. To sam uvijek kao dijete voljela promatrati. Potom sam se uz dokumentarne filmove i svoje roditelje počela zanimati za astronomiju. I tako sam spojila ta svoja dva hobija i postala planetarna geologinja, kaže nam Sarah, čiji su šukundjed i šukunbaka iz Hrvatske.

Nažalost, ne znam iz kojeg točno mjesta su iako sam davno prije posjetila ta mjesta. Znam samo da su neki rubni dijelovi na granici sa Slovenijom. Moji šukundjed i šukunbaka s tatine strane su iz Hrvatske. Umrli su davno prije nego što sam se rodila. Voljela bih da sam ih upoznala, da upoznam tu stranu svojeg podrijetla. Moj djed je mnogo istraživao o našim korijenima. Koliko je poznato, oni su došli početkom 1900-ih. Priča je u mojoj obitelji da je moj šukundjed ušao na brod, a na papiriću na prsima imao je napisano “Cleveland”. Nije znao reći riječi engleskog, ali u Cleveland je stigao. Tamo je i dan danas velika zajednica Hrvata. Moj otac je 1995. posjetio jednog profesora na Sveučilištu u Ljubljani i jedan od studenata tog profesora moj je daljnji rođak. Posjetili smo tu obitelj, odveli su nas i u ta sela odakle su moji, ali više se ne sjećam kako su se ta sela zvala. Nadam se da ću jednog dana opet ih posjetiti, a onda želim obići cijelu zemlju jer, prema fotografijama, Hrvatska je prekrasna, oduševljena je Sarah.

Njena obitelj već više od 100 godina u SAD-u, ali još drže do tradicije. Njen otac je tek prva generacija koji se nije vjenčao s Hrvaticom.

Sarina majka je Amerikanka.

Svi prije moga oca bili su Hrvati. I muškarci i žene. Ta velika zajednica uvijek je bila izuzetno povezana. Drago mi je da nosim hrvatsko prezime. Kad sam odrastala, često su me zezali jer imam neobično prezime. Ali ponosna sam na njega. 

Ponosna sam na te ljude što su se zaputili u nepoznato, na to odakle dolaze i što su sve napravili za svoje obitelji. Ponosna sam na svoje hrvatsko podrijetlo, kaže Sarah i nastavlja o tradicijama u obitelji.

Mi i danas, kad se okupimo, pečemo poviticu. Koliko sam uspjela sama istražiti, to je tradicionalni slatki kruh s orasima u Sloveniji i Hrvatskoj. To mi je jako fino i baš to volim ponekad napraviti. Također, kad se okupimo, dignemo čaše. Onda govorimo “Nazdravlje”. Tako su govorili moj djed i moj otac, pa tako govorim i ja. Nažalost, više riječi od “povitica” i “nazdravlje” ne znam. Voljela bih naučiti više. Moj otac je malo bolji u tome, ali većinom su psovke te koje zna reći na hrvatskom. Zvuči smiješno kad ih izgovara, dodaje Sarah.

(www.jabuka.tv)