Albina Grčić, koja se nakon svjetovne karijere nedavno odlučila posvetiti isključivo duhovnoj glazbi, nastupit će na dvije večeri Progledaj srcem koje se danas i sutra održavaju u zagrebačkoj Areni. Tim povodom podijelila je s nama priču o svom dubljem obraćenju, čudesnom oporavku od bolesti koja joj je priječila majčinstvo te ispovijedi u Međugorju koja joj je promijenila život, piše bitno.net.

Nikada nisam sumnjala da je Bog tu, da doista postoji. Vjerujem da su tome uvelike pridonijeli moji roditelji. Od malih nogu pamtim bliskost, zajedništvo i prave vrijednosti koje su mi usadili i koje su me, na neki način, čuvale kroz život. Zbog toga, a posebno zbog odnosa s ocem koji je jako dobar i kvalitetan čovjek, Boga sam oduvijek doživljavala kao onoga koji je tu, koji me vidi, štiti i uz kojeg sam sigurna.

No za odnos je potrebno dvoje, a ja sam tu prečesto bila pasivna. Da, odlazila sam na misu, pjevala u crkvenom zboru i bendu, ali moje želje i planovi vodili su me u drugom smjeru. Govorila bih sebi: „Sad imam obveze, Bog mi neće zamjeriti“. No, unatoč pasivnosti, uvijek je postojao dio mene koji je tražio, premda nisam znala što točno.

Od Eurosonga do čuda

Mislila sam da ću to „nešto“ pronaći u svjetovnim stvarima. Imala sam velika očekivanja od života i da će me ispuniti moje strasti poput pjevanja, glazbe, pozornice. I doista me jesu ispunjavale, na neki način.

Kad se danas osvrnem na taj period – The Voice, Eurosong i sve što sam prolazila gradeći glazbenu karijeru – ne mogu reći da imam loša sjećanja ili da je taj period ostavio na meni rane, traume i gorčinu. Dapače, iskustvo je bilo poprilično pozitivno jer sam kroz sve prolazila rasterećeno i razigrano, bez velikih kalkulacija i skrivenih namjera. Mislila sam: „Ajme meni, moji se snovi ostvaruju.“ No s vremenom sam shvatila da to ipak nije ispunjenje koje tražim.

Glazbu sam iskreno voljela i vjerujem da ju je Bog na moje srce stavio s razlogom. No kroz karijeru su počele dolaziti i druge stvari koje su imale malo ili nimalo veze s njom. Kako izgledam i gdje se pojavljujem postalo je važnije od glazbe. Počela sam pristajati i na određene kompromise na koje ranije ne bih.

Najbolji primjer je izbor kostima za Eurosong. Nisam se osjećala ugodno u njemu i to nije bio način na koji sam se htjela predstaviti svijetu. No pristala sam, opravdavajući si da radim u službi nastupa i pjesme.

Moram naglasiti da s ljudima s kojima sam tada surađivala nisam imala izrazito loših ili neugodnih iskustava. Dapače, mislim da su se uvijek trudili da se osjećam dobro i sigurno te da sačuvaju moje dostojanstvo.

No počela sam shvaćati da tako nisam zamišljala svoj život. Ni glazba, tj. pjesme koje sam pjevala, nije nosila neku duboku poruku.

U meni se pojavio strah da bi mi takav način života mogao uskratiti veliku čežnju od malih nogu –majčinstvo. Ne kažem da je nemoguće istovremeno imati estradnu karijeru i obitelj, ali osjećala sam da ja to ne mogu.

Duboko u sebi shvatila sam da to što radim nema neki smisao, ali mi je trebalo vremena da si to priznam. Čak ni dom – mjesto i ljudi gdje sam se osjećala najljepše i najsigurnije – nije mogao ispuniti prazninu. U meni je jačao osjećaj da tragam za nečim većim, nečim što nisam mogla pronaći tamo gdje sam bila.

Moja je vjera u to vrijeme već prešla u pasivnu fazu. Na misama nisam bila redovita, a jedino što je ostalo bila je svakodnevna molitva.

I upravo sam u tim okolnostima doživjela čudesno iskustvo.

Na jednom liječničkom pregledu rečeno mi je da možda neću moći imati djecu. Imala sam 21 godinu, a majčinstvo mi je, kako sam rekla, bila najveća želja. Odlučila sam da to nije “konačna odluka” te sam svake večeri na tu nakanu molila tri Zdravomarije. Bio je to moj tadašnji maksimum (smijeh), ali sam molila ustrajno i s uvjerenjem da se stvari mogu promijeniti.

Godinu dana kasnije ponovno sam otišla na pregled. Parametri su se značajno poboljšali što je poprilično iznenadilo liječnika. “Ne znam što se dogodilo, nije niti važno, ali je stanje puno bolje“, rekao mi je, na što sam odgovorila: “Ja znam.” Pitala sam ga može li medicinski objasniti poboljšanje. Rekao je: “Ne mogu. Ovo nisam vidio u svojoj medicinskoj karijeri.”

No to me iskustvo nije potaknulo da dublje uđem u vjeru. Valjda sam mislila da je imati neku vlastitu molitvenu rutinu i truditi se biti “OK” osoba, dovoljno. Živjela sam u neznanju.

‘Kad sve utihne…’

U to me je vrijeme na nastupima pratio bend čiji su članovi bili u vjeri. Jednom prilikom na nekoliko nam se gaža priključio Antonio Grkeš, voditelj zbora Veritas Aeterna. Nakon jedne probe odlučili su otići na klanjanje u župu Presvetog Srca Isusova u splitskoj četvrti Visoka te su me pozvali da pođem s njima.

Pristala sam, a Antonio mi je ponudio da na klanjanju i zapjevam. Simbolično, pjevala sam „Kad sve utihne i glazba prestane, tebi dolazim…“. Osjećala sam veliku odgovornost prema svetosti tog prostora i svemu što se tamo događa, a imala sam veću tremu nego na svjetovnim nastupima. Iskustvo me dotaknulo, suze su same krenule i htjela sam zadobiti mir i radost kojim su zračili ljudi okupljeni u crkvi.

U želji da ponovim to iskustvo, razmišljajući više o tome što mogu primiti nego o služenju drugima, javila sam se Antoniju i pitala ga mogu li se priključiti zboru.

Antonio je znao da sam jednom nogom još uvijek u svjetovnom načinu života i bio je oprezan. Poslao mi je veliku poruku u kojoj mi je poručio da ne sumnja u moju kvalitetu, ali da moram znati da su oni kolektiv i da nema nikakvog posebnog isticanja. Kasnije sam saznala da se oko mog dolaska vodila velika rasprava (smijeh). Razumijem to, stariji članovi uvijek moraju biti oprezni kod primanja novih, pogotovo tamo gdje se njeguju određene vrijednosti i način života.

No svoje sam sudjelovanje shvatila ozbiljno, čak sam se osjećala nedostojno. Kroz probe, susrete i duhovne obnove počela sam polako shvaćati da se moram s time i dublje saživjeti. Veritas Aeterna je više od zbora. Kod nas, uz glazbenu, postoje još i duhovna, medijska i karitativna sekcija. Pitala sam se jesam li spremna dati se do kraja. Počela sam razmišljati o dubljem smislu vjere, o važnosti svete mise… Moja čežnja se produbila.

Albina u Međugorju

Ispunjenje se konačno dogodilo na jednom hodočašću u Međugorju.

No prvo se moram vratiti dvije godine unatrag, kada sam prvi puta išla Gospi u Međugorje kako bih se zahvalila na ozdravljenju koje sam ranije opisala. Tom sam se prilikom ispovjedila kod jednog svećenika i sjećam se da sam ispovjedaonicu napustila ljutita. Dao mi je jednu opasku koja mi je u tom trenutku zazvučala nepotrebno strogo. “Što mi on ima govoriti da griješim”, pitala sam se.

Sljedeći puta u Međugorje sam putovala s jednom molitvenom zajednicom, uglavnom se radilo o starijim gospođama. Molilo se od jutra do mraka, krunica za krunicom. Za mene je to tada bilo (pre)intenzivno. U jednom trenutku počeli su moliti u nekim “jezicima” koje nisam razumjela, što mi je također bilo neobično.

Jedna od prvih točaka hodočašća bila je ispovijed te su mi neke osobe preporučile određenog svećenika. Ulaskom u ispovjedaonicu shvatila sam da je to onaj isti na kojeg sam se dvije godine ranije naljutila.

Na kraju ispovijedi položio je svoje ruke na mene i molio. Nikada neću moći do kraja objasniti ono što se tada dogodilo. Osjetila kako mi nešto prolazi kroz tijelo – neka tenzija, napetost – zatim dolazi do glave, gdje se zaustavlja i onda kao da me napušta. Počela sam nekontrolirano plakati. Znala sam da me tada, preko svećeničkih ruku, dotaknuo Isus. Plakala sam cijeli dan i molila s velikim žarom. Nijedna mi molitva više nije predstavljala napor, dapače, osjećala sam veliku milost. Znala sam da me Bog oslobodio grijeha, istog onog zbog kojeg sam se prije dvije godine naljutila na svećenika. Nakon toga donijela sam odluku za život u čistoći. Nisam se htjela više hraniti nečim što mi, premda je finog okusa, zapravo škodi. Nisam razmišljala o posljedicama ni što će reći partner, to je bila moja odluka.

‘Drugačija si, zračiš’

Sljedećih tjedan dana bili su jako intenzivni. Počela sam čitati Bibliju, vjerske portale, istraživati o vjeri, molitvi u jezicima, svetoj misi. Inače, moj se brat obratio prije mene i kad se to dogodilo stalno nam je htio govoriti o Isusu. Tada mi je to bilo jako čudno i znala sam u šali govoriti mami i tati da će “ić u pope”. Sada sam ja bila ta. Osjećala sam se poput one Samarijanke iz Evanđelja koja je upoznala Isusa, Živu vodu od koje više neće žeđati. Upoznala sam Krista i kako bih to mogla zadržati za sebe?

Ljudi su mi svjedočili da se na meni vidi promjena. „Drugačija si, zračiš“, govorili su mi. Ne mogu to objasniti, ali moje lice je postalo drugačije. Bila sam radosna, ispunjena i zadovoljna. Prigrlila sam taj osjećaj i govorila: „Bože, hvala ti na radosti, hvala ti što ne osjećam tjeskobu i što ne moram brinuti.“

Moje ponašanje također se promijenilo. Nisu me više privlačili izlasci niti glazba koju sam dotada slušala, a riješila sam se i polovice ormara (smijeh).

Postala sam svjesna da ne mogu sjediti na dvije stolice, da moja svjetovna glazbena karijera nije u skladu s onime što želim živjeti.

Upravo tada počele su se događati pomalo čudne stvari. Već neko vrijeme nisam izbacila pjesmu niti bila posebno aktivna na sceni, a sada su odjednom počele pristizati jako zanimljive i atraktivne ponude. Nekoliko mjeseci ranije vjerojatno bih prihvatila te pozive, ali prepoznala sam da se radi o svojevrsnoj kušnji. Morala sam donijeti odluku, a to sam i učinila.

Kasnije sam saznala da je jako puno ljudi molilo za mene, uključujući mog brata i njegovu suprugu, kao i moju kumu. Vjerujem da sam imala zaštitu i da je to bio Božji plan.

Naravno i dalje se borim s lošim navikama, čovjek uči svakodnevno, a obraćenje je proces. No počela sam se gledati drugim očima. Rekla bih da sam upoznala Božju sliku o sebi i prigrlila je. Pronašla sam mir, pronašla sam utočište, pronašla sam ono što sam tražila, a nisam ni znala da tražim.“