Sredinom ožujka ove godine Mara Juroš iz Vinjana Gornjih kod Imotskog u krugu svoje obitelji proslavila je stoti rođendan. Onda, krajem lipnja iste ove godine Luca Đerek, isto iz Vinjana Gornjih, također je u krugu svoje brojne obitelji proslavila stoti rođendan.

Kako smo pratili oba događaja, jer doživjeti stotu a biti još uvijek vitalan, razgovorljiv i razuman, svakako je iznimno zanimljivo, rodila se i ideja – sastati Maru i Lucu i popričati s njima. Teme otvorene.

Pošto Mara i Luca žive u istom selu, različitim zaselcima udaljenim jedan od drugoga zračne linije niti kilometar, a bile su i prijateljice još dok su bile djevojke, pokušali smo ih nekako nagovoriti da se nađu i obnove stare uspomene. Mara je iz zaselka Lončari, a Luca iz Kukavice. “Lončaruša” i “Kukavčuša”, kako se to slatko zna kazati u Vinjanima Gornjim, a udale se u Juroša i Đereka. Moramo priznati da smo pomalo bili i skeptični kada smo našu ideju predočili najmlađem Lucinu sinu Zvoni i Marinu sinu Stipi Pipaji.

– Luca pristala, sreći joj kraja nema, dolazite u Đereke, dobro ste došli – nazvao nas je Zvone.

Prenesem vijest Stipi Pipaji, a on kao iz topa:

– Mara pristala, kaže mi da se nisu vidile ima punih trideset i kusur godina i puna srca oće vidit svoju Lucu – veli nam Pipaja.

Eto samit na najstarijem nivou u Vinjanima Gornjim mogao se realizirati. U kući Zvone Đereka i njegove znamenite obitelji u zaselku Đereci u dogovoreno vrijeme dolazi Mara Juroš u društvu sina Stipe Pipaje. Mari je na dan sastanka s Lucom bilo sto godina, plus sto i pet dana.

Stipe Pipaja nas je prije upozorio da Mara slabije čuje te da će on “korespondirati” s njom, jer zna u dušu svoju mater.

U dvorištu na velikom stolu goste je čekala domaća lozovača, pa rakija od brdske kadulje (Zvonin recept), pršut, vino. Luca, kojoj je u vrijeme ovog susreta bilo sto godina i pet dana, ode u zagrljaj svojoj susjedi i prijateljici. Poljubiše se, sjedoše jedna do druge i započeše razgovor.

No, oprostite, prije toga još samo Zvonina napomena da se Luca cijeli dan pripremala za ovaj susret.

– Sto puta spominjala mi je da pripremim pršut, rakiju, vino, da je naša kuća uvijek goste primala otvorena srca, te da je, nedajbože, ne osramotim. Čak je nekoliko sati sređivala i frizuru, pa novi faculet, robu u kojoj je proslavila stoti rođendan. Sve je trebalo biti tip-top – veli Zvone.

Uključismo se i mi u razgovor ugodni… Baka Luca preuzela inicijativu, govori i pita Maru, a Pipaja ponavlja pitanja i na uho prenosi majci. A Mara podosta šutljiva, jer kako kaže Pipaja, slabo čuje, pa neće da krivo odgovori na neko pitanje, pa da svit misli kako ne razumije.

Gledamo ih, divne starice, uredne, još bistra pogleda, vidimo da je naša ideja da se sastanu zaista bila pravi pogodak.

– E, moja Mare otkada se nismo vidile, pitaj dragog Boga. A, sićaš se kada smo ko cure čuvale naše blago gori po ledinama, pa unda nediljom išle na misu svetom Anti, ali i svetom Roku, jer takav je bio običaj. A koliko li ti ono imaš unučadi – upita Luca.

Na brzinu sin Stipe Pipaja majci malo jače na uho proslijedi Lucino pitanje, a Mara onda ko iz topa:

– Dašta se nego sićam, moja Luce. Eto ima trideset i više godina otkako te nisam vidila ni čula, a prve smo susjede. Ja malo ne čujem, pa i ne iđem od kuće, fala Bogu imam dobru nevistu, dvi ćeri i moga Pipaju, ne fali mi ništa. Imam ti deset unučadi i jedanest praunučadi – veli Mara.

– A ja ti, sestro draga, imam dvadeset unuka i isto toliko praunuka i još su tri, fala ti Bože, na putu. – A jel te što boli, iđeš li kod doktora – slijedi ponovni Lucin upit.

Pipaja proslijedi pitanje,a Mara reče:

– Ajde ti Pipaja reci ono oko doktora.

I sin Stipe Pipaja ispriča da je prije neki dan bio u doktora s Marom radi malih bolova u kolinu i eto išli izvadit krv, ali Mare nema u registru pacijenata. I tako, kaže Pipaja, tražila sestra u laboratoriju i nakon puste muke našli Marino ime i prezime u registru pod šifrom “Novi pacijenti”.

– Pa eto nije išla nikako do tada u doktora, pa je izbrisalo. Fala Bogu, zdrava je ko dren, jedino to što slabije čuje i popije tabletu za regulaciju tlaka. Svaki dan prohoda i to dobro, onda ode u kokošinjac donit friška jaja, pa onda pokupi malo drva za potpalit vatru. Iako joj to sve nije potrebno, ali to su njezini rituali i mi to poštujemo – veli Pipaja.

– E, fala ti sveti Ante, drago mi je da si tako zdrava moja Mare, a starija si skoro četiri miseca od mene. Ja ti pijem neke likarije, ali dobro se držim. Malko bole noge, ali zato sam ti u pameti ko mlada cura – sa smijehom kaže vesela Luca.

– A znaš li onu pismu koju smo pivale, kada smo čuvale blago – malo jače prozbori Luca.

I vidi čuda, Mara to čula i zajedno s Lucom započe kantat:

“Kokuljava Boga moli, da čobane kuga mori, da u polje ne salazi, da joj gnjizda ne nalazi, da joj jaja ne potuku, da joj miši gnjizda ne razvuku”‘.

– Daj poljubit ću te, Mare moja, kako mi lipo znadeš napamet našu staru pismu – skoro kroz suze prozbori baba Luca i nastavi:

– A pivale smo mi i gange. Moj ujac Jurasbio je prvi gangaš u Vinjanima, sićaš ga se Mare moja. A i moj ti Zvone zna lipo pivat, pa ja i on zapivamo izjutra. A volim i čitat, dobro još vidim – hvali se Luca Mari.

– A znaš li ti onu: “Vidit ćemo kod svetoga Roka, koja cura ima svoga momka” – uključi se i Mara u razgovor bez Pipajine pomoći.

– Kako ne znam, Mare moja, ko da sam je jednom zapivala. A znaš li ti onu: “Sveti Ante što si na Vinjanim, čuvaj moga dragog od Talijanim”. To ti je bila pisma za vrime rata.

I onda odjednom kao po dogovoru dvije simpatične starice izvadiše krunice i zapovjediše mi da ih fotografiram.

– Evo, sine moj, ovo nas drži… drži nas molitva i vira u Boga, jer je sve u njegovoj volji. Kada on kaže da dolazimo gori, mi idemo, a to što nam je produžio život, fala mu i slava.

– A ja ti, sine moj, imam i najmlađu praunuku. Evo joj slika, i zove se Mila. A imat će dvi godine, baš kada joj se rodi brat. Eto ja starija od moje Mile punih devedeset osam godina – na brzinu izračuna bistra starica Luca.

– Znači, veli Zvone, napredni smo mi Vinjančani. Luca i Mila zajedno će do kraja godine imati 63 unuka i praunuka.

– Koliko to – upita Luca.

– Šezdest tri – odvrati Pipaja i to proslijedi Mari.

– E, Bog im svima dao zdravlje – veli Mara.

– Ajde Zvone donesi nam ono naše crno vino da nazdravimo za naši dvista i kusur godina.

Domaćin Zvone donese na stol čaše i crno domaće. Pršut je već stavljen na kruh.

– E, Mare moja, sritan ti rođendan, Bog dao tebi i tvojim unucima i praunucima zdravlje, našoj dici, a i tebi naš novinaru – uze čašu Luca i nazdravi.

Priključiše se Zvone i Pipaja, čestitaše starice jedna drugoj stote rođendane, poljubiše se. Potekoše iz onih starih iskrenih očiju – tih ko kamen vinjanski čvrstih majki, baka i prabaka – suze radosnice. Kroz glavu nam prohuja tih zajedničkih dvjesto njihovih godina, godina mladosti u teškom životu, odgajanja sinova i kćeri, nažalost, i Lucine tuge za dva izgubljena sina, ali i radosti što imaju, kako kaže Luca, puno srce unuka i praunuka.

– Ja dogodine u tebe u Juroša, Mare moja – reče Luca.

Pipaja proslijedi pitanje majci.

– Dašta, Luce moja, čekam te otvorena srca i duše, samo dođi. Povedi sve svoje, a i ti novinaru dođi i dogodine na taj sastanak – veli Mara.

A, tko bi mogao i imao srca odbiti taj poziv.

Vidjevši ove dvije najstarije Vinjančanke kako se drže, razgovaraju, s kojom ljubavlju se gledaju i uživaju u starosti sa svojom obitelji, vjerujemo da će sljedeća priča i ćakula Luce i Mare iz Juroša biti još sadržajnija.