Najbolja stvar što se mogla u posljednje vrijeme dogoditi imotskom zdravstvu, konačno i zdravstvenoj zaštiti Imoćana svakako je dolazak i ostanak u Imotskom specijaliste kliničke radiologije dr. Nikoline Grabovac. I sretna je to okolnost da će Imoćani u narednih nekoliko desetljeća imati osiguranu kvalitetnu dijagnostičku službu od već sada vrhunskog stručnjaka s jedne, te isto tako kvalitetne i drage osobu s druge strane. Bogu hvala, konačno što su njeni geni odlučili ostaviti je u Imotskom – riječi su ovo poznatog imotskog pedijatra dr. Vice Čikeša, kada smo ga pitali što misli o svojoj mladoj kolegici Nikolini, za čiji rad pljušte same pohvale. Prvenstveno one od pacijenata, ali i od njenih starijih kolega.

– Čujete, ja moram u ovom trenutku kada me pitate o našoj kolegici dr. Nikolini Grabovac koja radi u radiološkoj ambulanti u Imotskom, biti do kraja iskren. Za takve kadrove koji su nažalost deficitarni u našoj županiji, a koji svim svojim srcem i stručnošću daju sebe za pacijente ne pitajući kada, gdje i što treba raditi, uvijek kažem slijedeće: Marini iz Sinja, Renati iz Splita i Nikolini Niki iz Imotskog samo kapa do poda! Bijaše ovo odgovor dr. Marka Rađe, ravnatelja Doma zdravlja Splitsko dalmatinske županije, kada smo ga pitali za dr. Nikolinu Grabovac.

E sada kada bi napisali samo stoti dio i to samo po jednu rečenicu hvalospjeva pacijenata na račun ove specijalistice radiologije iz Prološca kod Imotskog, sigurno bi trebalo nekoliko stranica naše Slobodne Dalmacije. A to nije i sve, ili još bolje rečeno ovo je samo mali dio onoga što se krije u doktorici Nikolini Grabovac.

Slušajte sada ovo. Nikolina Grabovac radi rekosmo u radiološkoj ordinaciji u Imotskom, potom iz Imotskog po rasporedu svojih pretpostavljenih sjeda na trajekt i odlazi raditi na Vis,gdje se rotira u radu kao i sve njene kolegice.

Tamo odradi posao i vraća se drugi dan u Imotski. Tu radi i preko radnoga vremena ne samo s pacijentima, već očitava i nalaze pacijenata, zapravo iz svakog mjesta naše županije u kojem nema specijaliste radiologa. Kada dođe u svoju kuću u Proložac nebrojno puta čita snimke i piše nalaze koji joj pristižu putem specijaliziranog sustava za očitovanje nalaza, koji je digitaliziran i centraliziran. I tako iz dana u dan već pune četiri godine.

Pitate se ima li Nikolina uopće slobodno vrijeme, ako ga i ima, kako ga iskoristi? Mlada je, puna duha i poleta. E i tu je ova djevojka posebna. Čujte ovo! Nema vikenda kada ne radi, a da nije na 1762 metra visokom vrhu sv. Jure na Biokovu ili na obližnjim bosansko-hercegovačkim planinama Vranu, Čvrsnici, Zavelimu.

Da, ali samo nekada subotom, nekada nedjeljom, jer ako igra Hajduk u Splitu, Nikolina je kao najvatrenija imotska Torcidašica tamo na sjeveru sa Hajdukovim šalom oko vrata i Livajinim dresom na sebi navija iz sve duše i srca za svoje “Bile”.

A ako Hajduk igra u obližnjem Šibeniku, Nikolina ide tamo, a ako je neki važan derbi, recimo u Zagrebu s Dinamom, ništa je njoj zaprašiti u Zagreb i onda se vratiti u 450 kilometara udaljen Imotski, prespavati i ujutro opet na posao.

I sada vi nama recite da nije, a nakon svega ovoga napisanoga vrijedno čuti nešto i od same Nike, Imotske dike kako joj već tepaju po Imotskoj krajini?

Dašta nego da je. I kada i očekujete da ćete naići na neku robusnu osobu koja toliko toga prevali svaki dan, svaki tjedan preko svoje glave, svojih nogu, kilometara svojim automobilom, miljama morem do Visa i natrag, naiđete na plahu, pristojnu, smirenu i nadasve inteligentnu dobru i skromnu djevojku, koja još stidljivo govori da nije vrijedna da se o njoj piše. I pita nas pet puta, jesmo li pitali dr. Marka Rađu njenog ravnatelja, može li se o njoj pisati.

– Nadam se da ste usuglasili s dr.Rađom da mogu nešto kazati, kada već toliko inzistirate – bijahu prve riječi dr. Nikoline kada smo je posjetili nakon njenog radnog vremena u radiološkoj ordinaciji imotskog Doma zdravlja. Dogovorili smo se u 15 sati kada joj završava posao, no krenuli smo debeli sat poslije, jer su Nikolini ostali neki pacijenti samo za razgovor. S njima bi pričala unedogled, davala im savjete, tješila ih. Ma, par excellence stručnjakinja i čovjek!

– Od malih nogu sam s polaskom u osnovnu školu maštala biti doktorica u bijelom samoda pomažem ljudima. To je bila moja opsesija, baš kao i igranje u prirodi, vani među kamenjem, stablima, u polju… Otud čini mi se i ljubav za hodanjem, prirodom. Nakon završene osnovne škole u rodnom Prološcu, dolazi Split i srednja škola, pa Medicinski fakultet u Mostaru, pa pet i pol godina specijalizacije u Splitu. Dvojila sam između psihijatrije i radiologije, jer eto volim ljude, volim ih gledati i pomagati im. To je ljubav koju mi je usadila moja majka, koja je uvijek govorila: Kćeri moja moraš uvijek pomoći ljudima, jer dobro se dobrim vraća.

Odlučila sam se za radiologiju i nakon specijalizacije nije bilo dvojbe gdje ću. Geni su vukli u rodni kraj i evo me u Imotskom u mojoj Imotskoj krajini. To što je ova moja struka deficitarna i što radim više nego što neki misle, to mene uopće ne smeta. Dapače, najsretnija sam kada mogu pomoći pacijentima, a presretna kada im očitam nalaz i vidim da im je sve u redu. Dakako i žalosna do suza ako nešto nije u redu.

Suosjećam jer znam da je svaki pacijent ili nečije dijete, nečija majka, otac, brat, sin nekoga i da će ta obitelj biti tužna. No život je takav i moramo ga primiti. Sretna sam što imam u Imotskom odličnu ekipu, inženjerku Borku Tolić, kolegu Petra Nenadića i savršen smo tim. Ovaj odlazak na Vis, pa čitanje nalaza pacijentima iz raznih mjesta naše županije, sve to je u opisu posla i to odrađujem s guštom.

Imaš računalo, programe i radiš. Konačno meni su pacijenti pod broj jedan, sve ostalo je drugi plan. A taj drugi plan je moja ljubav za prirodom i planinarenjem. Tu ljubav za planinarenjem prenijela je u mene moja rodica Marija Jukić i doktorica Miona Vujević. Kada to zavolite, tu povratka nema. Taj mali krug velikih ljudi kako ja kažem je ekipa koja mi napuni akomulatore za moj odgovorni posao. Planine, planine, pješačenje, ja, Miona, njen suprug Dinko, Marija, Ante, Marijanovići, supruga mu Ivana, pa Katarina Cvitanić s Brača, naš Zoran Lelas i te planine su pravi ispušni ventil.

A za Hajduka pitate? To je posebna ljubav od malih nogu.Torcidašica sam, član Našega Hajduka, sjever je moja baza, pretplatnik sam. Malo nas žena baš ima na sjeveru, ali sada kada osvojimo duplu krunu, prvenstvo i kup biti će naši više. Znate, možda su kod ljubavi za Hajduka i geni presudili. Moja mama i majka od Stipe Pletikose su dvije sestre i to blizanke. Ja i Stipe prvi rođaci i jednostavno krv nije voda. Našim venama teče Hajdučka krv, a Hajduk je i moj način života. Moji doma su u početku to gledali s nekim čuđenjem, jer kao ono djevojka pa nogomet, pa navijanje na stadionu, ali su se privikli. Mislim da sam sve rekla od onoga što ste htjeli znati o meni – reče nam dr. Nika Grabovac.

I kada smo joj htjeli zahvaliti na ugodnom razgovoru, dr. Nikolina nas zamoli da napišemo i još nešto.

– Molim vas mogu li iskoristiti našu Slobodnu Dalmaciju da se zahvalim i mom šefu dr. Dinu Cariću, dr. Marku Rađi, pročelnici u županiji Dijani Luetić, konačno i županiji što su osigurali ovih 3,2 milijuna kuna da moj Imotski i pacijenti Imotske krajine imaju novi ultrazvuk, mamograf, rentgen i konačno opremljenu radiološku ambulantu. Imam izvrsnu suradnju s kolegicama dr. Marinom Norac Kevo i dr. Majom Matulić. Znadete da ta obostrana suradnja koristi i nama i našim pacijentima. Konačno, poziv mojim pacijentima, posebno i pacijenticama da dođu na preglede mamografa, ne moraju ići u Split i čekati na pregled, neka se odazovu na Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke. Ako trebaju pregled i žene iz bilo kojega mjesta županije neka me nazovu i ja ću im naći termin, pa makar i ne otišla jednu nedjelju u planine – veli dr. Nikolina Nika Grabovac.

I što za kraj kazati, nego sretna budi Imotska krajino što imaš svoju Nikolinu, piše Slobodna Dalmacija.