Prije dva mjeseca na našem smo portalu donijeli priču o teško bolesnoj Imoćanki, 32-godišnjoj Magdaleni Popović Jović, apsolventici novinarstva, koja zbog rijetke bolesti proživljava dramatične trenutke u rodnom domu u Vinjanima Gornjim kod Imotskog. Uz pomoć svoga supruga Saše i majke Anite, silno se bori s bolešću i vrlo teškim, gotovo nesnosnim bolovima. Obišla je sve relevantne bolnice u Hrvatskoj, no nije dobila odgovarajuću dijagnozu, a zdravstveno joj se stanje iz dana u dan pogoršavalo. U cijelom tom košmaru, beznađu, kako su nam tada rekli, uspjeli su sa zadnjom ušteđevinom otići do Njemačke.

– Došli smo do adrese jednog svjetski poznatog stručnjaka, dr. Thomasa Scholbacha iz Leipziga u Njemačkoj – rekao nam je tada Magdalenin suprug Saša. – Otišli smo do njega i nakon detaljnog pregleda ustanovio je da moja Magdalena boluje od rijetkog vaskularnog kompresivnog sindroma May-Thurner, od kojega boluje vrlo malo ljudi u svijetu. Konačno smo s tim nalazom na pet gusto tipkanih stranica, po njegovoj uputi, stupili u kontakt sa svjetski poznatim vaskularnim kirurgom dr. Alejandrom Rodríguezom Moratom iz Malage u Španjolskoj. On je, nakon što je pregledao sve dosadašnje nalaze, održao preliminarne videokonzultacije s nama i sada čekamo njegov pisani izvještaj. Isti su nalazi također preko jednog hrvatskog nefrologa poslani u bolnicu kineskog vojnog zrakoplovstva na obradu te čekamo njihov odgovor, jer baš je ta bolnica jedina u svijetu imala uspjeha u operativnom liječenju pacijenata s ovom bolesti – izjavio je tada Saša Popović.

Potom je pokrenuta velika akcija za prikupljanje pomoći za Magdalenino liječenje. Uz pomoć Slobodne Dalmacije i Radio Imotskog, u samo 72 sata postignut je cilj da se prikupi 75 tisuća eura. Javljali su se ljudi iz cijelog svijeta nudeći svoj novac za spas Magdalene.

Sada, dva mjeseca nakon toga, svi se pitaju kako je Magdalena. Trenutačno se nalazi u Malagi.

– Evo, dragi moji ljudi, da javimo stanje. Najprije hvala “Slobodnoj”, hvala Radio Imotskom i svim dobrim ljudima. Ne mogu pojedinačno odgovarati, jako sam iscrpljena i, iskreno, nisam u najboljem ni fizičkom ni psihičkom stanju. Stanje je gore nego što smo očekivali. Imam tri kompresije, možda i četiri, no za tu zadnju sigurno će znati tek kad budem na operacijskom stolu jer je teško vidljiva na CT-u. Navode da imam MALS, sindrome May-Thurner i nutcracker, te mogući sindrom SMAS. Najveći šok doživjeli smo kad je dr. Morata, koji je vidio tisuće pacijenata diljem svijeta, rekao da nikad nije vidio takav nutcracker sindrom, odnosno kompresiju renalne (bubrežne) žile. Uvijek je barem malo otvorena, no moja je skroz kolabirala, zatvorena je toliko da nisu mogli niti ući unutra. Pitali smo kako je to moguće s obzirom na to da je bila djelomično komprimirana.

Dr. Morata je rekao da nisam smjela obaviti angioplastiku, odnosno naši čuveni profesori uzrokovali su da se žila potpuno zatvorila. Bilo mu je nepojmljivo da to netko uopće radi, rekao je da se to ne smije raditi ako se ne stavlja stent jer žila kolabira, potpuno se zatvori. A bio mu je još veći šok kad smo mu rekli da u Hrvatskoj kažu da sam ja zdrava osoba. Bio je u šoku i rekao je: “Kako mislite zdrava? Vi ste teško bolesna osoba.” No nismo imali ni vremena ni snage doktoru poput njega, u sustavu koji je toliko različit od našeg, objašnjavati kako su neki doktori (čast iznimkama koje sam susrela) u mojem slučaju i endometrioze i ovih kompresija bili biznismeni kojima je kuverta bila glavni pokretač za razgovor uopće, koji su zbog svojeg ega pustili da osoba pet godina pati govoreći da joj nije ništa samo zato što ne znaju nešto prepoznati i liječiti.

Nalaze šaljemo i u Kinu i nadamo se čudu, jer doslovno smo na dnu i moramo pokušati sve prije bitnih i konačnih odluka. Bez tog stenta opcije su mi autotransplantacija, kad se bubreg stavlja u desnu stranu, što moja endometrioza, koja se nalazi točno na tome mjestu, ograničava. To je vrlo invazivna operacija jer se dosta toga miče, vadi se i slijepo crijevo, dio crijeva se premješta i taj se bubreg onda “kači” na žile s desne strane. Potreban je veliki tim ljudi za tu operaciju. Budući da je žila kratka, također bi se iz noge uzeo dio za autotransplantaciju. Druge bi se paralelno radile uz to, a umetanje stenta za May-Thurner je tjedan dana poslije tih operacija. Druga je opcija za nutcracker premosnica koja bi imitirala moju sada već mrtvu žilu, ali onda slijedi uzimanje jakih lijekova do kraja života koji, naravno, imaju svoje posljedice i nuspojave.

Treća je opcija vađenje bubrega… Ako Kina ne ponudi stent, nešto manje rizično ili nude slično, operacija će biti obavljena tu kod dr. Morate. Za MALS i druge sindrome većinom se svuda obavljaju klasične operacije – stent i podrezivanje ligamenata.

Moram nešto učiniti, bez obzira na sve negativne strane bilo koje operacije, jer ovo nije život. Život s rijetkim stanjima uvijek će biti težak i drugačiji nego s drugim bolestima, i nemoguće je objasniti bilo što ikome tko osobno nije u ovome.

Dr. Morata je izašao u susret s obzirom na situaciju, ponudio je približan termin operacije jer smo rekli da ostajemo tu i čekamo odgovor Kine, i da doma ne idemo bez operacija jer ja više ne mogu niti želim živjeti ovako!

Bit će to dosta invazivno, obavljaju se i do četiri operacije istovremeno, sve će trajati satima. Koliko god bili umorni i u lošem stanju, sada nas čeka istraživanje ovih 10 dana i onda ćemo donijeti odluku poslije koje više nema povratka.

Hvala na čitanju, brizi i podršci. Veliki pozdrav od mene i moga Saše. Zadnji atom čuvam za težak i dugotrajan oporavak, za spas svojeg mentalnog stanja, koje je već jako narušeno… – stoji u poruci koju smo dobili od Magdalene Popović i njezina supruga Saše iz Malage.

Slobodna Dalmacija