Otkako se pojavio na glazbenoj sceni prije 20 godina (album prvijenac “U ime oca i novca” objavio je 2005.), Ante Cash uvijek izaziva veliku pozornost javnosti.

Publiku ponajprije osvaja iskrenošću i pristupačnošću, a sve što radi, radi s dozom humora. Ante s uspjehom “izbacuje” i navijačke hitove, angažiran je u nekoliko projekata, ali, ipak, obitelj i vjera su mu najvažniji.

Za vecernji.ba otkriva detalje iz svoga djetinjstva koje je provodio na relaciji Grude – Imotski, što bi bio da nije pjevač, kako je odgajati četvero mališana, što voli jesti, za koga navija…

Tko je Ante Cash, osim što znamo da ste popularni reper na pragu 40., da ste rođeni u Imotskom i da ste, ustvari, Ante Vlašić?

Kako si me gurnula preko ruba provalije s ovih 40, pusti me da uživam još par miseci dok još mogu reć’ da imam trideset i nešto (smijeh). Običan, prosječan čovik, muž, otac, ljubitelj kave.

Zašto rep? Zašto Cash?

Rep me zaljubio u sebe ritmom i sažetošću misli te nekako mladenačkijim i slobodnijim duhom nego ostatak scene tada, a i sada. K’o neki naoko neurotični kist koji uspijeva bolje slikati nego svi drugi. Ime Cash nastalo je slučajno, iz nesporazuma, ali je bilo savršeno jer je kombinacija Johnnyja Casha, Ante Gotovine i vrlo je kompatibilno s Imotskim iz očitih razloga.

Mnogi ne znaju da ste podrijetlom iz Sovića – Grude. Idete li u Hercegovinu? Vežu li vas neke posebne uspomene uz djetinjstvo u grudskom kraju?

– Otac mi je iz Sovića, majka iz Imotskog, tako da sam ja k’o Boban, kapetanska kombinacija (smijeh). Idem često poslom, češće nego ikad prije, a naravno, uspomena imam i vezan sam uz taj kraj. Kad kažem taj kraj, mislim na cijelo Imotsko-bekijsko polje, previše sam proveo vremena daleko od tamo da bih to razdvajao na Imotski i Hercegovinu, pogotovo jer su ljudi isti duhom, mentalitetom i vrijednostima.

Onda, jeste li više Gruđanin/Hercegovac ili Imoćanin?

– U početku karijere zagrebačkim novinarima govorio sam da sam Hercegovac iz Imotskog, no, kako su mnogi od njih, blago kazano, “neuki”, mislili su da je Imotski u Hercegovini pa su spontano počeli “izbacivati” to – Hercegovac. Znam da se originalno “gleda” odakle ti je ćaća, a po tome sam iz Sovića. No, u mom slučaju Imotski odnosi pobjedu jer sam tamo, za razliku od Sovića, i živio. Mislim da bi bilo suludo predstavljat se po Zagrebu kao Gruđanin, a niti me znaju u Grudama, niti ja znam ikoga tamo. Znaju mi to u šali spočitat’ neki Sovićani, a ja im kažem da pričekaju da propadnem, bit će onda bolje da je propa’ Imoćanin nego Gruđanin (smijeh).

Nedavno ste izjavili da ste otišli iz Zagreba jer to više nije grad za odgajanje katoličke obitelji. Što to znači?

– Ovisno kakva si biljka, takav pitar tribaš. Nije da se nužno i uvijek katolici moraju getoizirati, baš suprotno, trebamo bit okruženi neslanom hranom da bismo je solili, ali kada je koncentracija neljudskih uvjeta tolika kakva je, po meni, trenutačno u Zagrebu, onda je i povlačenje dobra taktika. Da se nastavim na paralelu – ima smisla stavit’ prstohvat soli u juhu, ali nema u jezero. Puno je tu čimbenika, ali dovoljno je znati da je to grad koji je dvaput izabrao Tomaševića. Čak ni to što on svojim životopisom statistički spada u par posto najnesposobnijih i najneiskusnijih ljudi u Zagrebu za voditi nije toliko sporno kao njegov svjetonazor. No i bez njega i njegove “sekte”, to je jedna hiperkorporativna i preužurbana sredina koju logistički skupo plaćaš, a malo onoga što nudi, koristiš, jer, jednostavno, nemaš vremena ili ti, u mojim godinama, prestane biti bitno.

Zašto baš Zadar?

– Suprotan je Zagrebu po svim bitnim pitanjima, svjetonazorski po mom guštu, logistički dovoljno malen i kompaktan da ne voziš na posao sat vremena, a dovoljno velik da pruži puno mogućnosti. I na izvanrednom je geostrateškom mjestu, svi dijelovi zemlje koji su mi bitni, blizu su mi.

Upravo ste postali otac četvrtog djeteta. Što za vas znači roditeljstvo? Mislite li još širiti obitelj?

– Ponosni sam otac Mare (9), Ivana (7), Nuše (3) i tek rođenog Franka. Roditeljstvo mi je osnovni poziv, uvijek sam htio veliku obitelj, hvala i slava Bogu, to mi je i darovao. Koliko god djece imaš, mislim da je pogrešno reći da je to dosta, uvijek je bolje jedno više, a ako Bog da, i bit će.

Je li lakše biti otac dječaku ili djevojčici?

– Ne vidim neke razlike, odnosno razlika ima, ali ne u težini. Jednako te probude po noći. (smijeh)

Koliko vam je vjera bitna u životu?

– Iz ranijih odgovora dade se naslutiti. Katolički nauk uputstvo je za radostan i smislen život, u trenutku kad sam povjerovao u to, revidirao sam sve svoje stavove prema tom nauku. A moje životne odluke i sve djelovanje temeljeno je na tim stavovima, tako da, eto, poprilično je bitna.

Kako uopće nastaju vaše pjesme – kako znate čime “pogoditi” publiku?

– Pa ne znam, svaka mi je lucky punch (smijeh). Mislim, “znam osnove svog zanata” rekao bi Arsen, znam tehnički dio, ali ima puno talentiranijih od mene koji imaju lošiju reakciju publike pa mi nema smisla analizu započinjati oko tehnike i talenta. Glazba je duhovna kategorija, mislim da ljudi prvenstveno osjete neku toplinu i ljudskost, koje nedostaje na sceni, pa to honoriraju svojom pozornošću. Netko me je nedavno pitao kako bih opisao svoj stil glazbe pa sam rekao kako američki getoreperi uvijek po spotovima imaju pitbullove, e, pa ja bih imao – labradora. Mislim da je tu ključ jer svega ima na sceni osim toga.

Ovog ljeta s Domenicom ste izbacili još jedan hit – “Stracciatella” je veoma slušana?

– Da, Domenica je baš izvrsno sjela u pjesmu. Zadovoljan sam i pjesmom i reakcijom ljudi.

A “Iđen doli”? U spotu se pojavljuju mnoge poznate osobe – glumci, pjevači? Pjesma je 2023. dobila nagrada na CMC Festivalu u Vodicama. Upravo se tako zove i vaš peti studijski album?

– To mi je najdraža vlastita pjesma, kad bih nekome morao u tri minute ispričati cijelu svoju karijeru, najbolje bi mu bilo pustit’ “Iđen doli”. Zato je i album nazvan po njoj, došla je nakon dulje stanke i potpuno neplanski i “razvalila”. Postoji puno homesick pjesama, ali malo što donosi taj miris autobusa u studentskim danima kao ona.

Ljetos ste uspješno organizirali i još jedan projekt – jedinstveni ljetni obiteljski festival u Imotskom “Iđen doli”.

– Bio je to pravi trodnevni spektakl, na Iđen doli Festu nastupila je Nina Badrić, Domenica i ja. Okupio je oko 9000 posjetitelja. Ove godine na Silvestrovo organiziramo i najveći dječji doček Nove godine, i to u podne. Zašto baš u Imotskom? Jer ima najveći prirodni prirast u Hrvatskoj. Sve će biti posvećeno djeci, a za roditelje će biti “after” doček.

Za pjesmu Imotski tekst je napisao legendarni Zvone Boban. Kako je došlo do suradnje?

– Nije to suradnja, nego sam čoviku ukra’ pismu i stavio je na svoj album (smijeh). Davno je on to napisao, na YouTubeu je postojala verzija s HRT-a gdje je izvodi Vedran Mlikota i slušao sam je uvik kad bih putovao doli pa mi je slušajući palo na pamet da to bude uvod u album. Dobri smo si inače, pijemo kave i svidjela mu se ideja.

Vaša pjesma “Nema cijene” postala je službena himna Hrvatskog olimpijskog odbora. Navijačku pjesmu “Vatreni Zmajevi”, koju ste objavili uoči SP-a u Brazilu 2014., posvetili ste nogometnim reprezentacijama Hrvatske i BiH. Sprema li se možda novi uradak pred SP 2026.?

– Zaboravila si “Neveru”, lanjsku koja je i najveći hit (navijačka pjesma posvećena Vatrenima nastala uoči Europskog nogometnog prvenstva 2024., nap. a.). Pripremamo nešto, ali ne bude li dobra, nećemo je izbacit’ pa neću obećavat’ unaprid (smijeh).

Glazbeni uzor?

– Imao sam ih puno, ali na kraju, kako sazriješ i napraviš svoj put, nema smisla nikoga od njih kititi tom titulom. Sad ne bih rekao da mi je itko uzor, ali od svakog možeš nešto naučiti.

Što mislite o “cajkama”?

– Žanr je stvar estetike, a estetika je tu nebitna. Nisam glazbeno religiozan pa da padam po nekome jer voli taj melos, to ovisi najviše o podneblju i mentalitetu. Problem narodnjaka je taj što je duhovni fast food – dobrog okusa i dobro upakiran, ali šteti duhovnom zdravlju slušatelja. Ali isto vrijedi i za pop, i za trap, i za rap i za rock. Ali suština stvari je ista, uglavnom zla i štetna. Tko se snebiva nad Acom Lukasom i sluša Taylor Swift, taj se podjednako truje, samo je malo i oholiji jer misli da je uzvišeniji od Acinih slušatelja.

A o koncertima duhovne glazbe?

– Podržavam!

Vaš angažman na Laudato TV-u?

– Radi se o “Božanstvenoj komediji”, emisiji koja traje gotovo 10 godina, meni najdraži moj projekt, jer ga radim s ostalim članovima koji su mi, u međuvremenu, postali kao braća. Poznati smo po dosta viralnih skečeva, ali u posljednje vrijeme prebacili smo se na podcast varijantu pa uglavnom pametujemo, a manje snimamo skečeve.

Bavite li se sportom i kojim?

– Trčanje, vježbe snage, mijenjanje pelena na 100 metara (smijeh). Trudim se da me što kasnije počnu proglašavat’ 40-godišnjakom, al’ vidim da mi ne ide (opet smijeh).

Što Ante radi kad ne radi?

– Snimam Antinu garažu (kako je Ante i građevinac, na YouTubeu na duhovit način dijeli savjete o građevinskim radovima, a postao je najpraćeniji građevinski profil u Hrvatskoj i BiH, nap. a.).

Da niste pjevač, bili biste..

Citirat ću velikog Hrvatina Gudelja i apeliram na sve Imoćane da odgovore isto kad ih se pita ovo pitanje: Bio bih – švercer!

Omiljeno jelo?

– Nemam baš, svežder sam.

Pravi li supruga Dina (inače Zadranka) hercegovačke specijalitete ili više volite dalmatinsku kuhinju?

– Više dalmatinsku.

Raštika?

– Volim.

Pršut ili riba?

– Ne ili nego i.

Dinamo ili Hajduk?

– Dinamo, oduvijek i zauvijek!