Među naseljima općine Kreševo koja su teško stradala u nedavnim razornim poplavama i planinsko je selo Deževice, smješteno osam kilometara sjeverozapadno od Kreševa, na nadmorskoj visini od 911 metara.

Deževice su ujedno i sjedište istoimene župe bogate povijesti, koje se u pisanim dokumentima spominje prije više od šest stoljeća, piše Večernji list.

U srednjem vijeku, za vrijeme bosanske samostalnosti, Deževice su bile varoš u kojoj su se nalazili trg, rudnik srebra i olova te su bile važno gospodarsko središte Kraljevine. U Deževicama je bila carina i dubrovačka kolonija, mjesto boravka dubrovačkih carinika, trgovaca i financijera rudnika srebra. Među sačuvanim pisanim dokumentima o Deževicama su i podaci o dvoru kralja Ostoje iz 1403., crkvi svete Jelene, Franjevačkom samostanu i rezidenciji, zatim Dubrovačkom sudu, koji datiraju iz 1408., potom knezu Deževica iz 1412.

Vjeruje se da su Deževice postojale puno prije sačuvanih pisanih tragova jer su imale vrlo važnu ulogu u proizvodnji srebra i trgovini. U Deževicama je od 1435. do 1438. stolovao i fra Jakov Markijski, tadašnji vikar Bosanske vikarije, prve franjevačke zajednice na prostorima BiH.

Fra Jakov, koji je rođen u talijanskom Monteprandoneu, među pukom ovoga kraja ostavio je, čini se, najviše traga. Fra Jakova se posebno štuje u središnjoj Bosni, ali i u cijeloj BIH i izvan nje. Prema procjenama, svetište svetog Jakova u Deževicama godišnje posjeti i do 30.000 hodočasnika. Najbrojniji među njima su vjernici iz okolnih župa Lepeničke i Lašvanske doline. Mnogi od njih dolaze preko okolnih planina pješice te su Deževice među katoličkim pukom ovog kraja jedno od omiljenih hodočasničkih mjesta, oaza u koju rado dolaze zbog mira i ljepote mjesta, mnogi će svjedočiti, kao stvorenog za susret s Bogom, molitvu i odmor od užurbane svakodnevice.

Od proljeća do jeseni pred spiljom u kojoj je za boravka u Deževicama obitavao Jakov Markijski i u kojoj se nalazi vrelo u kojemu voda nikad ne presušuje, služe se mise mladom nedjeljom. Pred spiljom smještenoj na kraju sela podignut je i oltar, postavljene su klupe, uređen prilaz.

Na samom ulazu u svetište nalazi se ograđeni brončani kip svetog Jakova. Replika je to svečeva kipa koji je 2008. godine iz njegova rodnog Monteprandonea dopremljen u Deževice, plastičnog kipa koji se u procesiji nosi od župne crkve posvećene Gospi Snježnoj, zaštitnici župe, do svetišta na vrelu sv. Jakova. Brončani kip naknadno je izliven i posvećen 2018. Od tada se nalazi na ulazu u svetište koje su poplava i bujica iz obližnje Nevre dobrim dijelom uništile, kao i ostatak sela.

Nakon kiše, koja je padala nekoliko sati, poplavili su nas potoci Nevra, Žinča, Studenac – Doca i malo Podjelo. Poplavljeno je 36 kuća, staje, garaže i prateći objekti. Na jednoj lokaciji bilo je oko 500 kamiona nanosa. Oštećena je i punionica vode, pokidane trafostanice, ali kip sv. Jakova, oltar, koji je zatrpan do pola, kao i spilja, ostali su netaknuti. Klupe iz svetišta su odnesene, neke su i zatrpane, kaže za Večernji list Pero Puljić Pege, mještanin Deževica.

Uz kip svetog Jakova, koji je ostao netaknut, nije oštećena ni ograda oko kipa na kojoj su ostale čak i krunice koje su ostavili vjernici. I taj prizor netaknutog svečeva kipa pokraj kojeg su protutnjale tone kamenih gromada i ogromna količina vode po mnogima je čudo. I dok slike u razornim poplavama sačuvanog kipa svetog Jakova obilaze svijet, a mnogi taj događaj smatraju čudom, Deževičani, kao i oni koji godinama hodočaste u ovo mjesto, kažu da je to samo jedno u nizu čudesa koja su se u Deževicama događala tijekom svih ovih godina po zagovoru sv. Jakova. Za vodu iz njegova vrela vjeruje se da je čudotvorna te da liječi bolesti kože i očiju.

Uz pomoć dobrih ljudi iz različitih krajeva BiH, od Hadžića i Ilidže do Bihaća i Kalesije, u Deževicama se ovih dana uvelike radi na sanaciji šteta od poplave, popravlja se cesta preko fojničkog sela Dusina, koja je također teško stradala, a u naselju Bilići poplava je odnijela i jedan ljudski život. Iako mjesto i dalje izgleda apokaliptično, Deževičani nisu obeshrabreni.

Nije, kažu, prvi put da je mjesto stradalo. Po dolasku Turaka i propasti Kraljevine Bosne 1463., kada Turci ruše i crkvu u Deževicama, do Domovinskog rata, u kojemu su Deževice potpuno spaljene, a sve stanovništvo protjerano. Prizori nakon razorne poplave Deževičane, kažu, najviše podsjećaju upravo na one iz ratne 1993. Selo je nakon rata obnovljeno, obnovit će se i nakon poplava. Važno je da nitko nije stradao, kažu danas tek malobrojni stanovnici ovog planinskog sela.

Ja sam tu u timu koordinatora, tu su još i Renato Puljić i Berislav te Nedeljko Barešić. Ja sam vodio i povratak poslije rata u župu Deževice, nešto slično ovome, onda je bilo malo radosnije, a sada je malo tužnije, kazuje Puljić za Večernjak.

Prilikom obnove života u selu vjernici se posebno ufaju u zagovor sv. Jakova. Čudo koje se dogodilo nakon što su svečev kip i oltar ispred svetišta ostali sačuvani moglo bi nakon popravka ceste prema Deževicama dovesti brojne vjernike i hodočasnike, vjerojatno u još većem broju u odnosu na vrijeme prije poplava.