Inflacija ne popušta. Ispred nas su samo Slovaci. To znači da cijene robe i usluga rastu brže od plaća i mirovina, a ta se razlika očituje na životnom standardu.

Paradoksalno je da je on za većinu hrvatskih građana, iz mjeseca u mjesec – lošiji, iako su svi makroekonomski pokazatelji odlični. Hrvatska je, naime, među četiri države s najvećim rastom BDP-a u Europskoj uniji, a sve govori da će tako biti i do kraja godine.

Na tome, a ne na, naravno, lošim efektima inflacije, mnogi temelje nadu da će u nadolazećoj turističkoj sezoni u Dalmaciji zarađivati više nego lani, da će im bušte biti deblje, honorari veći…

Razočarat ćemo ih: prema svim ekonomskim pokazateljima, ukupne brojke u sezoni 2026. bit će slične onima iz 2025., ali ulazni troškovi hotelijera, ugostitelja, iznajmljivača, trgovaca, prijevoznika… – a svima im je zajednička egida “turizam” – veći zbog inflacije i aktualnog poskupljenja energenata, koji onda za sobom vuku sve drugo.

Grill-majstori

Na manje-više isti broj gostiju, krajnja zarada poslodavaca bit će manja jer nemaju više prostora za podizanje cijena, pa će se pomiriti s manjim profitom. Neće dirati plaće djelatnicima, i to zato jer jedva do njih dolaze, ali neće ih ni povećavati u odnosu na lani jer, ponavljamo, za to realno više nemaju snage. Iscrpili su rezerve.

Kako u nautičkom turizmu podizati plaće skiperima, koji dnevno zarade oko sto eura, kad je lani svima bilo jasno da je u tom sektoru, baš kao i kod privatnih iznajmljivača, dostignut maksimum i da je ponuda prebacila potražnju.

Koliko dana “vožnje”, koliko izleta, “đita”, toliko i novca u džepovima voditelja brodica, a do gostiju željnih provoda na moru sve će se teže dolaziti.

Pizza-majstorima je neto plaća dosegnula dvije tisuće eura, ne, naravno, svima, ali dobrom broju njih. Neki od njih, koji rade i na “grillu”, imaju i više, ali to ne znači da će ovog ljeta dobiti povišicu.

Vozači o kojima ovisi opskrba, jer bez nje turizam ne bi postojao, a ljeti su bitna karika u lancu, primaju od 1500 do 2000 eura neto. Konobari također, ali kod njih značajnu ulogu igra bakšiš: oni koji rade u restoranima i kafićima u koje zalazi klijentela dubljeg džepa mjesečno se znaju dobaciti i do 3000 eura, ali to su, naravno, iznimke.

Sat čišćenja apartmana je desetak eura, negdje dvanaest, petnaest, ovisno o lokaciji, težini posla, prometnom pristupu (ima li parkirnog mjesta i može li se do mjesta rada probiti kroz prometnu gužvu). Hoće li se plaćati više? Ne. Sve je više radnica s Dalekog istoka koje su spremne raditi za tu satnicu.

Kuhari? Što je s njima? Jesu li podcijenjeni ili precijenjeni? Ni jedno ni drugo: zarađuju oko dvije i pol tisuće eura neto, na njima je silan posao i odgovornost, nemaju od Uskrsa do kraja listopada ni sveca ni petka, a i deficitaran su kadar do kojeg je sve teže doći.

Tko je umješniji i bolji, iskusniji, može bolje naplatiti i svoje usluge. Logično. Njihove plaće kreću se od 2200 do 3000 eura neto.

U Austriji je bolje, ali…

I sobarice su, kao i čistačice, dobile konkurenciju u radnoj snazi iz inozemstva: plaće od 1200, 1300 eura neto blizu su medijalnom osobnom dohotku u Republici Hrvatskoj, a čistačice u radnom odnosu imaju kojih sto eura manje od njih.

Sve ovo što smo nabrojili ne bi bilo tako loše da se ne radi o primanjima u sezoni, koja nerijetko ozbiljno padnu u “mrtvom” dijelu godine, pa se onda i oni najbolje plaćeni, poput kuhara, svedu na prosjek. To je glavni razlog zbog kojeg naši ljudi idu vani.

U Austriji je, primjerice, tek po mjesec-dva razmaka između zimske i ljetne sezone. Naravno da onda naši kuhari, konobari, sobarice, prijevoznici tamo zarade puno više, ali zato se “worka” cijelu godinu. Sve ima svoje zašto i zato, piše Slobodna Dalmacija.