U ljudima postoji nešto što ih tjera da se međusobno uništavaju Postoji ta neka trunka teško shvatljive naravi koja nam svakodnevno donosi teške vijesti. Zadnjih nekoliko mjeseci smo svjedoci teške invazije na kršćane Bliskog Istoka, kojih je svakim danom sve manje i manje. Ali ti napadi nisu ni upola medijski popraćeni kao teroristički napad na novinare u Parizu. O tome se pričalo tjednima, dok se neke stvari medijski prešućuju, po tko zna koji put.

U Keniji je prije nekoliko dana u terorističkom napadu militantne islamističke skupine povezane sa Al’ Qaidom poginulo 147 ljudi. Većinom mladi studenti, koji su to jutro ustali na svoje svakodnevne obaveze, nisu ni slutili da je to zadnji dan njihovog života.

Posljednji krik

‘Ako ste kršćani, onda ćemo vas odmah ubiti.’ Posljednjih nekoliko godina ova rečenica izrečena je previše puta, a u zadnje vrijeme prečesto. Ne volim onu šah-mat poziciju u kojoj se kršćani često prikazuju kao ‘mali, jadni, nemoćni’ koje se vječito proganja i žali. Većina takvih progona je na verbalnoj razini. Ali ovo što se događa u Siriji, Iraku, Iranu, i naposljetku u Keniji… Ne postoji riječ koja bi opisala događaje koje su na svojoj koži osjetili tamošnji kršćani.

Kenija je samo posljednji krik, posljednji pucanj suludih skupina koje brane Boga puškama i noževima. Većina islamskog svijeta osuđuje ovakve zločine. Više od 70 % svjetskih muslimana ne prihvaća džihad. No, ipak postoje oni čije su glave isprane fanatičnim nabojem bolesnih ideja koje u ime Boga, ili Allaha trebaju ubiti neprijatelje njihove vjere i njihovog svijeta. Istina, i narodi Bliskog Istoka doživjeli su teške trenutke u nedavnoj prošlosti, radi Amerikanaca koji vječito guraju nos u sve, i koji su pod izlikom obrane od terorizma pošli u okupaciju Iraka. Svatko tko je malo bolje upućen u situaciju zna da se tamo kriju velika crpilišta nafte i privatni interesi nepoznatih likova iz sjene. Možda je i to razlog njihovih osvetničkih pohoda, ali ubiti nevinog čovjeka koji nema veze ni sa jednom navedenom činjenicom, ubiti ga samo zato što je kršćanin… Tužno, žalosno i za svaku osudu.

Europa šuti…

U Africi vjerski rat ne bijesni toliko, ali i ovdje se počinje stvarati front kakav vidimo na ulicama Bagdada i sličnih metropola. Sve više je ratova koji su podijelili Sudan na sjeverni i južni, odnosno muslimanski i kršćanski, sve je više napada i ratova koji su u zadnjem naletu svoje oluje odnijeli 147 mladih života. Života koji se ni po čemu ne razlikuje od moga i tvoga, i koji je jednako vrijedan kao svaki drugi. Ali očito da je život, pogotovo onaj udaljen dvije vremenske zone od nas, dobio cijenu.

Europa i dalje šuti. Europa se bavi svojom Grčkom i njezinim spašavanjem, svađa se sa Rusima, i umilno se ulizuje Americi, koja i dalje svojom moćnom desnicom upire prst u svakoga, dok se ostali veselo smješkaju, a zapravo se tresu od straha. Europa će kao i uvijek plakati kada nju pogode, a šutjeti će kada se začuje zov smrti u ‘komšiluku’.

Do kada ćemo biti svjedoci svemu ovome, samo Bog zna. Svoj križ treba nositi, ali križ koji nose naša braća odavno je postao pretežak i bolan. Po tome križu se gazi, i upravo on je razlog zbog kojega treba još jače nagaziti onoga ispod njega. A Kenija je tek posljednji krik mnogobrojnih koje čeka san iz kojeg se neće probuditi, put sa kojeg se neće vratiti.

Nikola Vranjković