Dvorana dominikanskog samostana u Hrvojevoj bila je pretijesna za sve koji su htjeli prisustvovati splitskoj promociji knjige ‘Matijino stoljeće rata’ autora Ivana Šimića. Snježana Šetka, predsjednica ogranka Matice hrvatske u Splitu, vodila je program, odlomke knjige je čitala Viktorija Pejić, a djelo predstavili novinari Mladen Vuković i Josip Jović, profesor Ivan Bošković i sam autor, piše Dalmatinski portal.

‘Matijino stoljeće rata’ donosi priču o ženi rođenoj 1912. godine koja je preživjela čak tri rata, izgubivši u svakom od njih nekoga od svojih najrođenijih. U prvome od njena tri rata ubijen joj je otac, u drugome muž, a u trećemu sin i unuk. Umrla je 1995.

Prvo poglavlje čitatelje vodi na putovanje od Hercegovine do New Yorka, prati se neuspjeli pokušaj Matijina oca Mate da odseli u Ameriku. Drugo poglavlje govori o Matinoj tragičnoj sudbini u Prvome svjetskom ratu, od borbi i zarobljavanja u Galiciji do zatočeništva u Rusiji, a treće i četvrto o sudbinama njegovih potomaka kroz dvije nove kataklizme, od Hercegovine u Drugome svjetskom ratu do Sarajeva u posljednjem ratu iz devedesetih.

– Nažalost, u Hrvatskoj imamo dosta žena s istim sudbinama. Svi znamo iz Domovinskog rata Katu Šoljić, ali ona je i u Drugom svjetskom ratu izgubila četiri brata. Možda ne znate za Evu Šegarić kojoj su tijekom Domovinskog rata u Škabrnji ubijeni suprug i tri sina. Anica Jurić iz Kovača kraj Kaknja također je ostala bez tri sina i muža, kao i Serafina Lauš iz sela Ćukle kraj Travnika. O njima neće biti snimani holivudski spektakli niti napisani romani, ali možemo biti sretni što je zasluženo opjevana sudbina žene iz Gruda – rekao je Mladen Vuković, dodavši da još uvijek nemamo konačan spisak žrtava Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj, dvojimo o Drugom svjetskom rata, a 1806 je nestalih osoba iz Domovinskog rata.

Uz sve pohvale djelu izlaganje je završio citatom Gojka Šuška: ‘Nikada nećete moći mrziti Hercegovce onoliko koliko Hercegovci mogu voljeti Hrvatsku’.

Josip Jović je, pak, poručio da je bio impresioniran knjigom kada je dobio na čitanje te da je doživljava kao ‘sažetu povijest našeg naroda kroz 20. stoljeće’.

– Povijest koja poput kuge, poput španjolske gripe, ulazi u svaku obitelj i ostavlja tragične posljedice – prisnažio je Jović.

– Hrvati su ratovali za svakoga kroz svoju povijest, hvalili su ih, ali te pohvale meni zvuče jako cinično. Ratovali su za Mariju Tereziju, Napoleona, Franju Josipa, za Staljina i protiv Staljina. Postavlja se jedno teško pitanje: kakva je to vlast koja je u stanju uzeti sina od majke, muža od žene? S kojim pravom? S druge strane, kakav je to ljudski karakter koji je spreman nijemo prihvatiti da ide ginuti za ‘njegovo veličanstvo’ negdje daleko od kuće? Možda je posljednji naš rat jedini koji nije bio besmislen, jer smo se borili za svoju domovinu, crkvu, grob, povijest, tradiciju… Možda te borbe u kojima nema izbora su jedine opravdane, plemenite i smislene – kazao je novinar.

Jović je za Šimićev tekst rekao da mu djeluje kao da čita putopis vrsnog reportera.

– Piše o događajima tijekom cijelog 20. stoljeća na jedan detaljan način: o osobama, mjestima, svratištima, bolestima koje su zatekle naše ljude na putovanju u Ameriku. Fascinantno. Onaj tko ne zna da je Ivan rođen 1964. godine, pomislio bi da je sve to pisao neki svjedok događaja. Rijetko viđena vještina!

Na kraju je zaključio:

– Knjiga može poslužiti mladima kao najbolji udžbenik povijesti. Udžbenici su pisani suhoparno, samo na temelju podataka, vrlo često su ideološki obojeni i s dozom dociranja i uvjeravanja, a ova knjiga bez ideologije mirno priča priču iz perspektive jedne obitelji, izaziva emociju, produbljuje spoznaju o tome što nam se događalo i što nam se, nadam se, neće više događati, naročito da ratujemo za tuđe interese.

Posljednji je o djelu govorio sam autor. Ivan Šimić rođen je 1964. godine u Dragićini pored Gruda. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Grudama, nakon čega je 1989. diplomirao na FESB-u u Splitu.

– Prvi poticaj za istraživanje su bile priče u obitelji; priče moga djeda i njegove priče o svom ocu. Kada sam u Muzeju useljeništva na njujorškom Ellis Islandu pronašao podatke o pradjedu i njegovom pokušaju useljenja u SAD, sve se u pretvorilo u opsesiju. Nadovezala se onda njegova sudbina u Prvom svjetskom ratu, a onda i sudbina naslovne junakinje, tetke Matije… – otkrio je Šimić.

Odlučio se za mješavinu fikcije i stvarnih događaja.

– Vjerojatno sam napravio neke zanatske greške, ali to je za očekivati od nekoga tko je završio gimnaziju, školovao se za inženjera, pa otišao u nekakve poduzetnike, a nisam studirao književnost niti išao na tečajeve kreativnog pisanja. Iako ja kao Hercegovac, naravno, mogu nabaviti potvrdu da znam dobro pisati – nasmijao je Šimić okupljene.

Pokušavao je, kaže, naći sličice kojima bi dočarao život u Hercegovini.

– Samim nazivom knjige ‘Matijino stoljeće rata’ poigrao sam se s poznatim Engdahlovim djelom ‘Stoljeće rata’ u kojem se govori o 20. stoljeća i nafti kao pokretaču svjetske povijesti, a u ‘Matijinom stoljeću rata’, odnosno u Hercegovini, nije nafta pokretač već – duhan. Odnos Hercegovaca prema državama koje su se mijenjale može se pratiti i kroz taj odnos zakidanja ljudi prilikom otkupa duhana – naveo je autor.

U knjizi grupa Hercegovaca dolazi u Split kako bi dalje produžila za Trst pa Ameriku. Meštrovićev kip pjesnika Luke Botića bio je tada u centru grada, a spomenik je uključivao i odvojeni u bronci izliveni lik Bijedne Mare, s golemom stražnjicom.

– Moj pradjed i ostali Hercegovci s velikim su interesom gledali Meštrovićevo djelo, bili su zadivljeni, nisu mogli odrediti koji je to bio stil, prepoznali su impresionističke nemirne površine, ekspresija dramska je tu, naznake patetične epske stilizacije također. Onda taj prijelaz, je li čisti ekspresionizam ili rodenovski naturalizam koji je ušao u modu? Znate li kako je to Jozo Bandić, jedan od njih 35, izrazio kad je vidio tu veliku stražnjicu? ‘Ova je bome imala iz čega prdnuti!’ Lapidarna likovna kritika na hercegovački način je tako izgledala – rekao je Šimić, koji je promociju već pretvorio u stand-up show.

U tom tonu je završila je promocija koju su organizirali Matica hrvatska – ogranak Split, Matica hrvatska – ogranak Grude i HU Benedikt:

– Bilo bi ružno da umrem u siromaštvu, kako se to često piscima dogodi, zato širite dobar glas o knjizi, neka je ljudi čitaju. Ili bar kupuju. Otkidajući od usta ako treba.

U glazbenom dijelu programa nastupila je ženska klapa Merla, a druženje se nastavilo u restoranu Ami.