Očaravajuća ljepota ovoga mjesta koji se zove Ledinac, a koji se nalazi  skoro na samoj granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na rubovima plodnoga Imotsko-bekijskog polja te širem prostoru omeđenom Biokovom na jugu i na sjeveru planinskim masivima Vrana i Čvrsnice, nalazi se župa Ledinac posvećena sv. Tereziji od Djeteta Isusa.

Još jedna je to u nizu tipičnih hercegovačkih župa u kojoj su svi njezini stanovnici Hrvati-katolici koji vole svoj kraj, tradicija koja dominira u mnogim segmentima žitelja ovoga mjesta.

Zašto je ovo mjesto tako očaravajuće je sama činjenica da pogled doseže čak do mora to jest planine Biokovo pogotovo kada je vrijeme lijepo. Mnogi stanu pored puta da se dive pogledu, pa često možemo vidjeti turiste ili prolaznike koji fotografiraju. Ovo mjesto spada u krške krajeve, isprekidan kamenim ogradama i brojnim lokalnim cestama, njivama.

Crkva Sv.Terezije

Priča o nastanku  crkve. Ledinačka župa sv. Terezije Male prvi put je utemeljena 1873. i imala je 137 obitelji. Budući da se problem u svezi sa sjedištem župe nije mogao riješiti, od 1878. Ledinac se ponovno nalazi u sastavu župe Rasno.

Definitivno je utemeljena kao župa 3. listopada 1930. na osnovi odluke biskupa fra Alojzija Mišića odvajanjem pojedinih sela od Rasna, Gruda i Ružića.

Prvi ledinački župnik bio je don Ante Čule (1903. – 1972.). Stara župna kuća podignuta je 1923. dok je Ledinac bio u sastavu Rasnog, a u sklopu te kuće bila je kapelica koja je služila kao područna crkva. Obnovljena je i blagoslovljena 2009.

Mjesto koje je rodilo heroja

Kako bi se moglo pisati o ovome čarobnom prekrasnom mjestu, da zaostavimo jednog od ljudi koje je ovo mjesto donijelo. To je General Blago Zadro. Blago Zadro (Donji Mamići-Ledinac kraj Gruda, 31. ožujka 1944. – Vukovar, 16. listopada 1991.) jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Posmrtno je dobio čin general-bojnika.

Rođen u Bosni i Hercegovini, kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu[2], zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom.

Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borovog Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borovog Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera.

Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi. Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju

U njegovom rodjenom mjestu je dignut ovaj spomenik na Trgu Blage Zadre.

Priča o Ćemalovoj Kuli

Priča o ovoj građevini iz Osmanlijskog doba i ne mogu se baš u zapisima puno pronaći. Ali, često se spominje u zapisima zašto je Beg Ćemalović koji  je bio jedan od bogatijih ljudi u svoje doba.

Živio je u Mostaru, ali je imao voljenu u Vitini pa je izgradio svoje dvore bliže njoj. Budući da je u to vrijeme imao dosta zemlje na Ledincu, odlučio je tu podići kulu.

Danas možemo vidjeti samo ruševine od nekadašnjeg zdanja, a oko kule je obrasla drača., i uokolo drveće. Ćemalova kula je spomenik nulte kategorije, i kao takva trebala bi se zaštititi. Iako nije veličanstven kao indijski Taj Mahal, zasigurno vrijedi upoznati turiste s ovom pričom.

Bogatstvo Poljoprivrede

Pošto ovdje prevladava blaga mediteranska klima što pozitivno doprinosi uzgoj raznih poljoprivrednih kultura od : duhana koji datira od pretaka, vinove loze, maslina, u posljednjih nekoliko godina na oranicama ovoga jesta možemo vidjeti mnogo smilja,te drugih voćaka.

Dugo vremena djedovi i pretci ovoga mjesta su uzdržavali i prehranjivali svoju obitelj koji  su živjeli od duhana, i danas nakon svih ovih agonija promjena ljudi se pokušavaju snalaziti za svoje obitelji. To je mukotrpan posao jer se svaki list na koljenu listao, ravnao, pozorno razvlačio, rukama se naprosto ‘glačao’.

Ni jedan list se nije smio oštetiti, a svako listanje se obavljalo u društvu u čemu je sudjelovalo više obitelji, najčešće noću po nekoliko sati uz petrolejku. Zatim bi, poslije nekoliko dana, uslijedilo pačenje i vezanje duhana u “patke” (kitice) – sve po veličini i boji. Tako bi se više listova skupljeno i svezalo u kiticu koja se zvala “patka”, a vezala bi se čvrstom tankom komušinom kukuruza.

Obično bi se stavljale između dva drvena okvira i čvrsto bi se zavezale, te su tako bile spremne za transport. Otkup je obično počinjao u studenome i to je bio najsvečaniji dan u životu svih duhanara. Jer, oni su tada svi u koloni odlazili prema duhanskoj stanici, gdje su predavali svoj duhan te za to odmah dobivali novac. Danas se to radi na malo usavršeniji način , one obitelji koje rade ovu kulturu, što je naravno olakšalo sav proces.

Zapis o Ledinačkim Stećcima

Ledinački se stećci razlikuju oblikom.Ledinac, ta ljepota hranila je najvrsnije klesare, klesare zemaljskih ruševnih domova- gradina i vječnij domova-stećaka.,

Klesali ledinački klesari zidove, prizide, kuće,ploče, križeve, kamen na kamen-stećak.

Do našega vremena doprlo je vrlo malo znanja o tim kamenim biljezima. Tu  i tamo ostala je pokoja priča o «majdenu», mjestu gdje se vadio kamen za stećak,  o načinu dovlačenja kamena na grobove te opomene i kazivanja o prokletstvu  koje će pasti na svakog onog tko remeti mir davnih spavača pod kamenimblokovima, odnosno na onoga tko gazi grobove i trga raskošne ljiljane ili modre  perunike ukorijenjene i rastićene između kamena i neba.

Nerijetke su priče o skrivenom blagu, među kojima je svakako najzagonetnija ona o ženi u crnom koja sjedi na stećku i prede crnu vunu na crnoj kudjelji  čekajući pravednika kome će pokazati gdje se nalazi skriveno blago te ona  najduhovitija o mnogima koji su u svom ludovanju za blagom prevrtali stećke i  umjesto ćupova zlata s duge strane ploče nailazili samo na zapis: «Puče li kome rep?»

Zanimljive su i neobične priče o iznimno snažnim ženama ili o ženama koje su za pojasom imale kudjelju pa jednom rukom prele vunu, a pod drugom  rukom nosile stećak te one kako su ljudi pod stećcima bili divovi ili kako ispod  stećaka, osobito u gomilama, ima začarano blago koje se samo ponekad o Ilinju  ukaže isijavajući neopisivo blještavi plamen.

Bilo kako bilo, te i takve priče pomogle su bešćutnima u rušenju mnogih, često najljepše isklesanih stećaka. Najzastupljenije su pravokutne ploče. Uz ploče različitih veličina, nalaze se dva  sljemenjaka (imitacija kuće koja simbolizira  vječnu kuću, tj. grob – greb) i jedan križ  (krstača).

Svi stećci koji nisu oskrnavljeni leže  istok – zapad, tj. glava pokojnika nalazi se  na zapadu, a noge na istoku.

Tridesetak Bogom očuvanih stećaka i još mnogo ljudskim nemarom Ledincom  kao Kumovom slamom rasut ih ispresijecanih, istučenih, rascijepljenih,  preklesanih u zidove i prizide uzidanih svjedoči o davnim, minulim vremenima  i opominje na narodno kazivanje kako se zaklela Zemlja raju da se sve tajne  doznaju. Možda će se ispuniti to vjerovanje. Možda. No, dok se to ne dogodi,  valja zahvaliti Bogu što je okupio preostale biljege u tri kruga, u tri lokaliteta:  Čunića dupci, Martinovac i ledinačko groblje (greblje) ili Krstine.

Zapis spisateljice Milke Tica.

Stari djedovi i bake – Tradicija koja se polako gasi

Žao mi je što o ovom poglavlju sada dok pišem kroz glavu mi prolazi da je svakim danom sve manje naših djedova i baka. Oni su ti kojima bismo trebali biti zahvalni , oni su ti koji su unijeli u naše domove, u naša srca, ono što je plemenito, ono što nam daje snagu, što je zajedništvo, što je ljubav i toplina doma.

Svi možemo se sa ponosom vratiti u sjećanje na njih, jer upravo ovaj škrti kameni kraj je nas odhranio, dajući nam kroz nove generacije i drugačiji, možda lagodniji sadašnji način kako živimo,i zbog toga moramo našim bakama i djedovima biti zahvalni.

Krš, kamen, dugotrajne sušne godine su naše djedove i bake tjerale da po više kilometara svakodnevno idu( sjećam se priča o zajedničkoj čatrnji u Rasnu) noseći u rukama vodu , isto noseći na leđima kukuruz  da idu u mlinicu samljeti, da bi se mogla napraviti pura (tradicionalno jelo od kukuruza sa kiselim mlijekom i bijelim lukom).

Živjelo se u kućama starim pkrivenim slamama (zvane slamarice) sa puno domaćih životinja koje su mnogobrojne članove obitelji od krava, koza, ovaca prehranjivale. Znalo se tko vodi glavnu riječ u kući, teški svakodnevni radovi na njivama ručno obrađivani sa motikom naše su djedove iscrpljivali fizički, no duh jak psihički je ostao netaknut.

Rijetko danas mogu vidjeti baku ili djeda sa naboranim licem ,sa osjedjelom kosom,sa maramom na glavi, bake su skrivale zarađeni novac ispod suknji u ručno urađenom pd tkanine sašivenom ručnim koncem za crne dane. Kroz čitavu godinu se štedjelo za Božič, od osušenih smokava, napravljenoga sira, rakije, vina i čuvalo se u sanducima napravljenim od drveta.

PIŠE: Žana Alpeza/maxportal.hr