Nekada se u svatove nije išlo zbog raskošnih zabava, već zbog ljudi, pjesme i običaja. Kako su izgledale svadbe u zapadnoj Hercegovini šezdesetih godina prošlog stoljeća, prisjetila se Ljubica Ljuba Slišković, udova Ivanova iz Sovića zvana Ugarava. Kroz sjećanja na vlastito vjenčanje vratila nas je u vrijeme kada su svatovi bili manji, ali iskreniji.

Na njezino vjenčanje stiglo je 25 svatova. Kuhala se domaća juha od kokoši, sarma, dinstala janjetina i teletina, a na stolovima su se najviše nalazili vino, loza, kruškovac i pelinkovac.

“Ćaća ima vina, bilo puno loze i u nas je vino i rakija bilo glavno”, kaže Ljubica.

Nije bilo pečenjara ni moderne opreme, sve se pripremalo na šporetu na drva. Najviše joj je u sjećanju ostao trenutak odlaska iz roditeljskog doma.

“Najteže mi je bilo ostaviti dvorište i roditelje. Ali ljubav čini svoje. Bilo je pomalo suza, ali nije baš, jer iđeš za onoga koga voliš. Ostavljaš mater i ćaću nek se bore, kako znaju, a ti ode pivajući”, prisjeća se kći Nikole i Mile Šimić iz Drinovaca.

Svadbeni dan imao je svoj red. Nakon okupljanja kod mlade odlazilo se u crkvu na vjenčanje, potom na kratko druženje, a zatim u kuću mladoženje gdje je čekala svekrva za šporetom, a onda su počinjali pjesma, kolo i slavlje. Mještani i susjedi dolazili su gledati mladu, i pivala se ganga.

“Žao mi je toga što omladina, čak i moji sinovi to ne prakticiraju, ne slušaju. Nego se sad svak svakomu zamjeri – kako se ko spremio, kako se obukao, šta je ko pojeo. Pa Bože moj, prije toga nije bilo, nije niko nikome ništa zamjerio”, navodi Ljuba.

Pranje ruku u lavoru

Posebno zanimljiv običaj bio je pranje ruku svatovima nakon večere. Mlada je, uz pomoć djeveruše, donosila lavor s vodom i ručnik, a gosti su je potom darivali novcem. No, prava zabava nastajala je kada bi neko krišom ukrao mladenkinu cipelu. Tada je počinjala šaljiva “prodaja” cipele, uz dosjetke i zadirkivanja.

“Ta cipela kad bi se izula, to je bilo najžešće. Najzabavnije, jer se otkrivala neka mana, neko ti u rodu ovaki ili si ti nešto skrivio nekomu, pa se to otkrivalo. Smiješno bilo, ali je bilo lijepo i zabavno”, prepričava nam, dodajući da se zbog takvih šala niko nije ljutio

Iako su mnoga vremena prošla, Ljuba ne krije žal što su brojni običaji nestali. Smatra da je nekada bilo manje materijalnog bogatstva, ali više zajedništva, gange i druženja.

Ipak, nešto je ostalo isto, a to su narodne izreke koje i danas žive među ljudima. Jedna od njih kaže: “Ko nije kuću gradio i ćer udava, ne zna šta je trošak.”

Pogledajte razgovor s Ljubicom Slišković o vremenu kada su svatovi bili događaj za cijelo selo: