Štovani, većina rukovodećih HDZ-eovaca, imaju sposobnost da se pojavljuju ni iz čega, a obdareni su i sposobnošću da isto tako i isčeznu.Vi ne.

Ovi naši, ljubuški, u zadnje vrijeme prebrzo iskaču i na najmanji nagovještaj provokacije, olako se zaplićući u svoju vlastitu manipulativnu aroganciju.

U kratkom vremenu, vi ste sebi osigurali javno priznanje vaše intuitivne nadarensti da donosite pogrešne odluke, iz nekog začaranog kruga, u kojem ne postoji nikakav smisao za realnost nego potpuna blokada zapažanja i intuicije.

Povećanje cijene vode, postavljanje aparata za naplatu parkinga…!?

Vi još imate šansu i vrijeme da se izvučete iz mistično-magičnog kruga i da se, makar pridružite, ljudima koji s obe noge stoje na zemlji, jer ćete inače nestati u onoj drugoj sferi, kada vrijeme ukorijeni hrabrost Ljubušaka, do mjere djelovanja kolektivnog obrambenog mehanizma, a taj trenutak će dođi, kada presahnu svi izvori, za iole normalan život u ovoj općini.

To se upravo dešava.

Prvo jato ljubuških HDZ jastrebova je isčezlo. To su oni s početka devedesetih. Oni, koji su se najlakše i najviše omastili. To nisu tajne s velovima. To uopće nisu tajne, a jesu onima koji ne žele o tome čak ni razmišljati.

Drugi val grabežljivica, onih s početka milenijuma, ipak se morao napornije obrušavati, na ono što je ostalo iza prvog jata, a ostalo je mnogo toga.

Treći gramzivi nalet, koji još traje, preuzeli su HDZ lešinari, otkidajući preostalu trulež s nekada izobiljnog ekonomskog tkiva naše općine.

Kada ovakve tvrdnje, zapravo vidljive činjenične konstatacije, (od bilo koga) iziđu u medijski eteri papir, onda se iz poluskrivenih jazbina odmah jave neurotična reakcije: “Imena pajdo…imena i argumente!Ne pljuj paušalno…imena!”). E u tom trenutku nastaju etičke dvojbe, jer ti isčezli imaju djecu, neki čak i unuke. Dakle generaciju koja ne snosi ikakvu odgovornost, a na koju se, po principima naše tradicionalne životne filozofije, ista bezumno projicira.

Gospodine načelniče, sigurno nije u pitanju strah od bilo koga i bilo čega, iako oni raspolažu i sa represivnim i sa preventivnim aparatima sustava. Uostalom vi to znate bolje od mene. Stoga ću ove redke smatrati otvorenim pismom…vama.

Nije ovakav medijski “izlet”, niti nekakva posebna hrabrost, pogotovo ako se autor neprisiljeno i sam demistificira.

Dakle HDZ-e, kao eksponirani i kontinuirani “podmladak” SKJ, ovom općinom vlada već četvrt stoljeća. Ta grupacija ima stvarnu političku težinu, lokalnih političara, koji u uređenim državama svoje političke obveze obavljaju, skoro pa volonterski, u slobodnom vremenu od svog egzistencijalnog zanimanja i rada.
“Prototip” jednog našeg lokalnog HDZ-e političara, koji je bio pripadnik onog prvog vala grabežljivaca, danas je materijalno obložen do zapanjujućih razmjera. Taj ogledni primjerak sada drijema, u matrici isforsiranog zaborava i bitiše u okvirima nezamijećene i kolotečine mirnog uglednika, koji infiltriran u crkvene zborove, kojekakve banalne udruge, humanitarno-podle grupe… navlači oreol društveno prihvatljivog lika, koji živi po našim tradicio-katoličkim principima.
Dotle njegova materijalna imovina, vješto raspoređena po EU lokacijama, u oblicima nekretnina, skrivenih dionica, računa… svakodnevno buja.

Po kojem se to načinu laičko-istražne logike, dolazi do ovih zaključaka i činjenica? Pa primjenom nevjerojatne jednostavnosti, kurve matematike: Jedne završne godine prošlog stoljeća, jednog mjeseca, dana, sata, razgovaram s HDZ-e lokalcem. Lik, prezimenjak me prethodnih trenutaka dobrano isprovocirao i iz mene je krenula bujica:

“Vidiš ja već pet godina radim veletrgovinu, uglavnom trgujem s hranom. Nedavno sam u luci Ploče istovario tri tisuće tona šećera i prodao ga za nekoliko dana, a radim i sa kozmetikom, sredstvima za čišćenje… uvozeći stotine, pa i tisuće tona robe koju plasiram gdje se može. Ogromni su to napori koji iziskuju neprestano kretanje, fizički, manualni rad do bjesomučnosti. Naravno radim u državno-poreskim prilikama kakve jesu i nisam ih ja kreirao. Niti prijeratne, ratne, a bogme ni ove postratne. Glava je u strašnom stresu, prelazi se stotine tisuća kilometara i nadmećeš se s mnogim đavlima… A ti moj plemiću? Ti si lokalni politikant, nazočan u kompletnoj trodiobi lokalne vlasti, a i vladaš i najunosnijim segmentima općinskog birokratskog aparata; katastrom i gruntom. Tvoja budžetska plaća se već godinama kreće u rasponu od jednu i pol do dvije i pol tisuće maraka. Ja sam po slobodnoj procjeni s malim odstupanjem, do sada prodao robe u nominalnom izračunu, od sedamdeset do osamdeset miliona maraka. Moja marža se uglavnom kretala od deset do petnaest posto, a u nekim ekstraprofitnim slučajevima i više. Pa valjda je onda moguće izračunati koliko sam “zaradio”!? A ti! Ti nisi u poduzetništvu s privatnom inicijativom prodao niti jedan ekser. Ti si na jaslama HDZ-e budžeta, s fiksnom plaćom. A ti imaš stanove u Zagrebu, Splitu, Opatiji, Živogošću… Vikendice na Blidinju, Tirolu… dionice banaka, medijskih kuća. Mogu li zamisliti što onda ima HDZ-e hijerarhija iznad tebe!? Ali vi znate štedjeti, majku vam…” Taj sugovornik mi je tada postao neprijatelj, kako se sam deklarirao.

U svakom slučaju, s pozicije mog današnjeg razumijevanja života, moje religije, nalazim da smo obojica blesava djeca zemlje koja, svaki na svoj način, blasfemično investiraju i da gubimo svoju unutarnju ravnotežu, podređujući je blesavim ambicijama.
Epilog: Ja danas nemam, a imovina mog tadašnjeg sugovornika se u međuvremenu umnogostručila. Materijalna imovina. Kada hoće u potpunosti eliminirati čovjeka iz društvenog, javnog života, HDZ-ovci mu prilijepe etiketu; “ma znaš, on je osebujan lik”, što u prijevodu njihove terminolegije znači: “pssss, pa on je puka”. Eto i meni su ostavili samo osebujnost.
Ipak čovjek ima obrambene mehanizme.

Gospodine načelniče, vi još imate vremena odbaciti iskušenje vlastodržačkog zadržavanja koje vam, spiritualno nameće HDZ- klan, a što će u konačnici rezultirati sindromom “Neka visi Pedro!”.

Ovaj zrak, voda… pa i parkinzi su naši! Stoga odluke o njihovoj komercijalizaciji su potezi očajnika i predstavljaju posljednji oblik HDZ-ovskog lešinarenja, a koje je inače ukorijenjeno u njihovu tradiciju pohlepe i arogancije.

Tako oni ostaju neupadljivi a njihovi prsti efikasni.

Sjeti se samo kronologije s “Vinarijom” i “Trgocoopom”. HDZ-eovi “stratezi”, su u tim firmama ogromne vrijednosti i značaja, tim našim firmama, demostrirali nevjerojatno bezobzirno spletkarenje, koristeći sintezu pohlepe, nezajažljivosti, laskanja, plitkosti onih koji su nasjeli na mine vlastite gramzivosti.
Epilog: Anatemizirana je obitelj Lučić a “vrhnje” je ostalo u sefovima isčezlih HDZ-e lokalaca.

Istim scenarijem, kredit-hipoteka-prodaja-pinjka, u zgarištima su nestali i ostali naši resursi. A priča o tome sada umara do gadljivog povraćanja.

A sada voda, zrak, asfalt!?

Gospodine načelniče, Ljubuški otimaju, kupuju, okupiraju, raseljavaju na najdrskiji način, baš kada vas drže na čelnoj poziciji, treći mandat i pritom vas omamljuju s epitetima: jak si, uspješan si, učinkovit si…

Jeste li baš toliko dezorijentirani, da ne želite, ni minimalnom pragmatičnošću, postati svijesni vašeg statusa i uloge u svemu ovome?

“Većina tih zala se dešavala u vremenu načelnikovanja Nevenka Barbarića”!

Tako će nekada i negdje pisati što će biti njihovo amnestiranje jer oni su isčezli iako su tu, a vi gospodine načelniče nemate tu mogućnost, jer vi ste njima potrebno ime i prezime.

Onaj prvi HDZ-e, pljačkaški tsunami, onaj iz devedesetih, već postaju, Malteški vitezovi, priorčići, jezuitići, tajanstveni odabrani… opus deići. A naš gradić ne kupuju nekakvi Arapi nego oni i s novčanicama koje još vonjaju na tiskarsku boju.

A ti ovoj preostaloj sirotinji vadiš posljednje zveke, poskupljenjima!? Čega? Onog što je naše.

A da priorčićima i viteščićima lupite šakom od stol i vrisnete što vas grlo nosi: “Dosta je! Vrijeme u Ljubuškom je stalo i ja neću biti označen kao krivac za to!”.

Kako bi se, poslije toga, dobro osjećali načelniče!

A poslije vas, Ljubuški će “preuzeti” i od svojih potomaka, posuditi snaga mlade Ljubuške, gotovo eneagramske, energije, tipologije Petrov (Metković, Omiš).

Žarko Nižić / dnevno.ba