Tek joj je 25 godina. Nije u ravnoj i plodnoj Slavoniji, nego u Imotskoj krajini. Ljubav prema konjima i strahopoštovanje koje pokazuje u svakom pogledu na svoje plemenite ljubimce Anđela Medvidović u rodnoj Medvidovića Dragi više ne sanja, nego – živi.
Kao djevojčicu nakon završene osnovne škole životni put je odveo do Zagreba, u kojemu je nakon završene srednje veterinarske škole željela nastaviti studirati i jednog dana postati veterinarka. No pri kraju srednje škole shvatila je da joj veterina neće donijeti ostvarenje njezinih mladenačkih planova. Upisala je i završila za inženjerku laboratorijske dijagnostike.
Život u metropoli mladoj Anđeli bio je ispunjen do posljednje minute. Radila je različite poslove jer posao u struci nije mogla pronaći. No ljubav prema konjima i dalje je tinjala negdje duboko u njezinim mislima. Završila je školu za terapeutsko jahanje i svaki trenutak je nastojala iskoristiti da bude u blizini svojih četveronožnih ljubimaca.
I onda, nakon petnaest godina života u metropoli, taman nekako pred pandemiju korone, Anđela je donijela životnu odluku, vratiti se u svoj Imotski, otvoriti novu stranicu života i posvetiti se – konjima.
– Ma shvatila sam da mi život u Zagrebu više nije ono što želim. Željela sam imati svoj ranč na kojemu će moji konji uživati i ja s njima – priča nam prva imotska kaubojka dok spretno osedlava svoju Mazu, koja je prije dvadesetak dana dobila ždrijebe. Tromjesečnu izolaciju Anđela je provela aktivno i radno. Zapuštene livade dijela imotskog polja zvanog Krenice svakodnevno je čistila i uređivala. Sad su to prelijepi predjeli prekriveni zelenilom kojima odjekuje topot Anđelinih konja.
– Ove livade nisu moje vlasništvo, ali svi susjedi su spremno prihvatili moju ideju i zamolbu da mi se daju na korištenje. Vidite, ovo je sad prelijepi dio imotskog polja koji u kasnu jesen i zimu uslijed velikih oborina poplavi. Barkom se može ploviti. Zato sam na dijelu koji nikad ne poplavi uredila staje za moje konje, boksove u kojima se odmaraju nakon jahanja. Već sad mi dolazi mnogo djece i mladih koji žele naučiti jahati. I dakako da svima izlazim u susret. Jer ovo je nešto novu u ovom kraju – govori nam zadovoljno mlada farmerka koja za sada ima tri kobile i jedno ždrijebe.
Daleka mi prostranstva
Trakener, lipicanac i posavsko-brdski su pasmine koje Anđela ima u svojim stajama. Ipak, u planu joj je imati isključivo lipicance, zato sad intenzivno razmišlja o jednom kvalitetnom pastuhu za rasplod. Bijelu lipicanku Zentu kupila je radeći u adventskim kućicama. I dok su drugi mladi dane i noći provodili uživajući u zabavi, Anđela je mukotrpno radila ne trošeći jer su rad i zarada bili isključivo namijenjeni kupnji Zente.
– Maza je kupljena od plaće na pripravništvu. Etna je mala bijela kobila, a mlado ždrijebe, budući pastuh, je Zoro. Mama mu je Maza i nenadano je došlo. Nismo znali u trenutku kupnje da je Maza njegova buduća mama – kroz smijeh će Anđela dok svoje ljubimice doziva s jabukom u ruci.
– Nisam za hipodromsko jahanje. Meni je samo da uzjašem i daleka mi prostranstva u kojima ću jahati do iznemoglosti, umoriti se i ja i oni, a potom ide timarenje te odmor za tijelo i dušu – ponosno će ova hrabra mlada Imoćanka kojoj već i fizički snažniji muški, pomalo tradicionalan dio Imoćana, prilaze s dozom opreza.
– Ma naviknut će se da mi djevojke možemo podnijeti teret o kojem oni ni ne sanjaju. Istina je, prilaze mi momci sa zadrškom – govori mlada farmerka.
Anđela je već kupila i kočiju, osnovala udrugu “Ranč Medvidović” i polaganim, ali sigurnim koracima galopira dalje u realizaciji svojih planova.
Škola jahanja
Uz turističko razgledanje Imotske krajine i svih prirodnih ljepota koje ovaj kraj ima, potom školu jahanja, prvenstveno terapeutskog u kojoj će svoje mjesto pronaći i djeca s potrebama, na Anđelinu ranču moći će se organizirati i vjenčanja te ostali prigodni sadržaji.
Tako bi nepregledna imotska polja, uglavnom obrasla šikarom, uskoro mogla postati primamljivi turistički brend zahvaljujući upravo ideji ove mlade djevojke.
I dok smo napuštali prostor za koji će Anđela reći kako je stvoren za “odmoriti dušu i tijelo”, Anđela nije skidala pogled sa svojih ljubimica. Već sljedeći trenutak uzjahala je Mazu i filmski odgalopirala ponosno uzdignute glave sigurna u sedlu kao prava iskusna farmerka iz nekih prerijskih priča. Ova imotska priča ipak je stvarna, zahvaljujući Anđeli i njezinoj hrabrosti da se upusti u projekt prepun izazova.
18 komentara
Korona ih potrala iz zagreba u imotski sad odjednom veliki lokalpatrioti.ogadili su nam se više,odvratni likovi
Trussi u Zagrebi . Bit će njih još koji biže iz Zagreba
Trussi u Zagrebu
A ćerce moja, ta nećeš snove u Ercegovini ostvariti.
Dobra
Svaka tebi čast.Neka si se vratila u svoj rodni kraj.Bog te Blagoslovio.
Lijepo,sada je sve u zelenilu a kada dodje zima i velike kise to je mocvara i takodalje, sretno i cuvaj konje,nabavi i kojeg kenjca i kenju
Neka malo vratit ćeš se ti u zagreb
Neka tebe mala samo ti uživaj svoj san
Nek si se duso vratila jer tamo u Dalmaciji uvik mozes kupit boce i vozit fiata
Jadni frustrirani hrvatski narode ovi komentari govore više o vama pa valjda svak ima pravo raditi sa svojim životom što hoće
Ako ti divojko triba kljuse,15 mu je godina od pokojnog dida osta,dorot konj,miran,zove se cvjetko,poklonio bi vam ga…mana mu je oce ujest
Sve je tu samo jos dobra pastuha da zajašes i pomalo kasom kroz zivot
Bože budi precizan baci ciglu
Vidi ovi krkana,psihopata ortodoksni sto dalje Gorice nisu otišli,pa pišu fukara vaka naka,žena ima želju,pare volju i vratila se u svoje misto i tu je,Da nema para nebi konje ni imala,
Ova ne kupi boce sigurno,kupite vi sto laprdate puno
Pustite curu na miru,treba joj pomoci a ne naklapati,pa ona je na svojoj grudi tu je rodjena samo naprimed, ako treba usluga tu je generalova inzi jerija.
Evo mene Barabe iz Muća krepa jarac izgorila kuća.