Mario Ljubičić mladi je inovator iz Imotske krajine, točnije Runovića nadomak Imotskog. Sa svega 22 godine ostvario je nezamislive rezultate u još manje zamislivim uvjetima.

U medije se probio pred dvije godine kad je ni iz čega u svom dvorištu na otvorenom izgradio svoj električni automobil.

Za tportal.hr ispričao je kako je to izgledalo.

Nisam imao dizajn. Vodio sam se za time samo da ga složim, da pokažem ono što sam htio pokazati. Da auto vozi preko aplikacije i da puni 20 posto energije što mi je bio prvotni plan. Auto je iz početka izgledao dosta smiješno. Prvo se sagradi postolje. To sve skupa izgleda kao da ništa od toga neće biti. Auto sam gradio u dvorištu ispred svoje kuće.

Polako se sastavlja dio po dio i odjednom imaš tri metra vozila. Jedino s čim sam radio su bila brusilica i jednim aparatom za zavarivanje. Drugo nisam ništa imao. Elektroniku sam čupao iz starih radija i televizija. Bilo je kiše, bilo je snijega, pojašnjava uvjete u kojima je radio bez trunke žaljenja ili samosažaljenja.

Radio sam doslovno u svom dvorištu u teškim uvjetima. Ali nikad nisam oko toga plakao. Ja sam to htio i ja sam to radio. Bio sam uporan, skromno će.

Krenuo je razvijati novi projekt

U međuvremenu je proširio svoje aktivnosti. Nakon što je sa svojim električnim automobilom pokupio sve nagrade koje je mogao odlučio je krenuti u nove projekte, ali ipak nešto ozbiljnije. Trebao mu je prostor u kojem će raditi.

Svom prijatelju i tadašnjem župnom vikaru, fra Lazaru Perici, sam rekao kako bih jednog dana htio izgraditi garažu u kojoj bih mogao raditi to što radim. On je odmah na Faebooku pokrenuo neku akciju i u nekoliko se dana skupilo 40.000 kuna.

Moj rođak, moj brat i ja smo onda svojim golim rukama izgradili ovu garažu u kojoj smo danas. I evo nas danas tu. Imamo krov nad glavom. U ovom svom laboratoriju provodimo sva testiranja, razvijamo nove stvari.

Nakon priče s električnim automobilom zapitao se što dalje.

U čitavoj je Hrvatskoj, a osobito u Imotskom jako teško razvijati nešto vezano uz automobilsku industriju. To je jaka industrija s velikim igračima, nastavlja.

Potom je shvatio da je Hrvatska zemlja turizma, da raste broj biciklističkih staza, da raste broj turista koji žele istražiti našu prirodu kroz aktivni odmor.

Električni bicikl mi se učinio kao sjajna ideja. Onda smo otvorili firmu i sad razvijamo električna bicikla. S autom sam osvojio niz nagrada koje sam mogao osvojiti i onda sam ga malo umirovio. Pitao sam se što dalje. Krenuo sam s električnim biciklom i već sam na prvom sajmu osvojio prvu nagradu sajma Grand Prix Zagreb, što mi s autom nikad nije uspjelo.

Konačno je stigla i podrška

Za razliku od rada na automobilu uvjeti u kojima danas radi ipak su drugačiji, znatno bolji. Uspio je dobiti podršku koja mu je bila prijeko potrebna.

Olakotna je stvar što smo se mi tu lokalno povezali s Tehnološkim parkom Posušje. Oni imaju najsuvremeniju opremu za rad.

U suradnji s njima trenutačno radimo osam komada električnih bicikala. Prije nego ih pustimo na tržište ćemo ih testirati i usavršiti i sve to do veljače. Nakon toga krećemo u isporuku, neke narudžbe već imamo. Sve bi trebalo biti gotovo do početka iduće turističke sezone.

Pitali smo ga što njegov električno bicikl čini drugačijim od trenutačne ponude na tržištu.

Ono što naš bicikl izdvaja od konkurencije je ponajprije software. On sam kreira rute prema željama korisnika. Čovjek se može odlučiti želi li istraživati prirodu ili ga više zanima povijest. Naš će mu bicikl u tom slučaju sam ispričati sve o povijesnim znamenitostima koje se nalaze na ruti koju je on odabrao.

Svaki je početak težak. Genijalci često ne nailaze na razumijevanje okoline, to nam je barem povijest pokazala. Ni u njegovom slučaju nije bilo drugačije.

Kad sam tek krenuo razvijati svoje izume roditelji su me odgovarali od toga. To se u međuvremenu promijenilo i imam stvarno veliku podršku roditelja. Mama je, doduše, od samog početka vjerovala u mene, ali ćaća k’o ćaća. Hajde radit nešto korisno, pusti to, smije se danas svojim počecima.

Smije se kad mu ljudi kažu da se ovdje ne može uspjeti

Svaki dan dobivam savjete da se iselim iz Hrvatske i Imotskog jer se tu ne može ništa. Sve mi je to skupa postalo smiješno. Ja takve savjete ne želim čut. Ja jednostavno ovaj kraj volim. Volim otić sam u šumu i na miru i svježem zraku malo razbistriti misli.

Bez toga ja ne mogu funkcionirati, bez ovog kraja. Tu jedno mogu razvijati svoje ideje. Volim taj mir koji mi nudi. Kako si ja zacrtam, tako radim.

A s nama je podijelio i recept za uspjeh. Kao i sve druge važne stvari u životu čini se nevjerojatno jednostavnim. S naglaskom na čini se.

Za uspjeh je važna upornost, važan je cilj, važan je karakter. Treba učiti, treba raditi. Kad sam radio auto ja sam usput puno učio. Učio sam o svemu – zavarivati, raditi elektroniku, spajati motor, kako on funkcionira…Bio sam uporan i sam učio.

Prisjetio se i svojih početaka.

Imaš 200 kuna tjedno da odeš na studij i nakon pet dana se kući vratiš sa 150. Potrošio bih samo 50 kuna. I ako u petak navečer odeš van, nema od toga više ništa. Niti se mogu ujutro na vrijeme budit, kad ja obično ustajem što je u 6 ujutro, niti ću sačuvati novca koji mi treba za daljnja ulaganja. Da bih preko vikenda mogao raditi što sam naumio, morao sam sačuvati i novce i energiju. Sad se to ipak malo promijenilo. Imamo investitore, ali ta mi je navika ostala. I dalje se dižem u 6 ujutro i ne razmišljam puno o izlascima. Makar nekad znam otići na piće s prijateljima, zaključuje inspirativni mladi Imoćanin na čijim leđima čuči budućnost ove zemlje.